I

Ovaj tekst jest primjer tzv. sandwich-konstrukcije u kojoj dva izvještaja, koji bi po sebi mogli biti ostavljeni odvojenima, poradi toga što imaju određen broj zajedničkih elemenata bivaju spojeni. Spajanje je izvršeno tako da jedan biva umetnut usred drugog; pri tome je umetanje izvršeno upravo u onoj točki kad u prvom izvještaju dolazi do promjene scene.

Na koncu prethodnog odlomka vidjeli smo da Isus ulazi u lađu i vraća se nazad iz gerazenskog kraja (5,18). Po povratku na drugu obalu mora, zgrnu se k njemu silan svijet (5,21) – vjerojatno su to oni koje je poučavao uz more (4,1) i ostavio na obali kad je pošao preko mora (4,36).

U mnoštvu onih koji se skupljaju oko Isusa jest i nadstojnik sinagoge, onaj koji inače skuplja narod u sinagogi. Pošto se ovdje vjerojatno radi o Kafarnaumu (jer se jedina do sada spomenuta sinagoga nalazi upravo u tom gradu), on je kao nadstojnik sinagoge već imao iskustvo Isusovog moćnog djelovanja prigodom prvog egzrcizma (usp. 1,21-28).Valja uočiti njegovu odvažnost jer svjesno se ne obazire na opasnost u koju se stavlja približavajući se Isusu, s obzirom na već donesenu odluku moćnika iz vjerskih i državnih krugova (usp. 3,1-6). Stoga je prvi visoki vjerski dužnosnik koji javno stavlja u Isusa svoje povjerenje. Nosi ga ljubav prema kćerkici. Sada i on, poput opsjednutog Gerazenca (5,6), pada pred noge Isusu (usp. 5,22) i usrdno ga moljaše (5,23; usp. 5,10.12.18): kćerkica mi je na umoru; dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu (5,23).

Činjenica da za riječ ozdravi evanđelist Marko upotrebljava zapravo grčki glagol koji ujedno znači spasiti, daje naslutiti da se ne radi o jednostavnom ozdravljenju nego o Božjem spasenju u vidu dara života. Onaj tko iskusi spasenje ima posebnu prigodu ući u novi odnos s Bogom, hvaleći ga i ispovijedajući vjeru u njega. Taj aspekt prisutan obilježava obje zgode opisane u ovomu sandwichu te upućuje čitatelja što treba tražiti ispod pojavne površine čuda koja su se dogodila.

Do sada su uvijek bolesnici dolazili k Isusu ili su mu ih donosili, a sad po prvi puta biva pozvan u nečiju kuću bolesniku. Polazi sa nadstojnikom sinagoge a za njim je išao silan svijet i pritiskao ga (5,24). Ovo je važan detalj koji priređuje daljnji razvoj situacije.

Sada evanđelist s početnog dijela prelazi na središnji dio sandwicha.

Među onima koji se tiskaju oko Isusa jest i jedna žena. Ona je dvanaest godina bolovala od krvarenja (5,25); iako je imutak potrošila na liječenje, ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore (5,26). Kao što je detaljno opisivao stanje opsjednutog Gerazenca (usp. 5,2-5), tako Marko sada opisuje ovu ženu kako bi naglasio bezizglednost njezinog stanja. Osim problema kojeg krvarenje uzrokuje na medicinskom planu, ono je ovu ženu u sociološkom smislu činilo nesposobnom za bračni život i za normalni kontakt s bližnjima jer je u religioznom pogledu nečista: čega god bi se ona doticala postajalo je nečisto (usp. Lev 15,19-27) jer krv je smatrana sjedištem života (usp. Lev 17,11.14).

Iz tih razloga ova je žena postepeno postajala plijenom smrti: i u biološkom, ali i u religioznom smislu, bivala je sve udaljenija od života i njegova izvora – Boga. Čini se, ipak, da je imala uši da čuje (4,23) ono što se govorilo o Isusu. Ali, pristupa mu na neobičan način, ništa ne tražeći (usp. 2,4-5). Priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine (5,27) – iako je u tehničkom smislu to moglo nalikovati magičnom gestu „hvatanja“ tajanstvene sile koju isijava Isusova osoba i koja se zadržava u odijelu koje ga obavija, njezin fizički kontakt označava kontakt vjere (usp. 3,10; 6,56) kojega je htjela ostvariti tražeći spasenje. Što bi bilo da je Isus odbio ovakvu vrstu kontakta? Ili da je mnoštvo saznalo da je nečista i da ju je odstranilo? Čini se da se nije zamarala ovakvim pitanjima, nego ju je naprijed nosila samo jedna stvar – želja za spasenjem: dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena (5,28)! Upravo kao što je i nadstojnik sinagoge imao na umu samo spasenje svoje kćerkice (5,23).

I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla (5,29). Isto tako, Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila (5,30) i traži tko ga se dotaknu? Učenici ne shvaćaju bit onoga što se dogodilo i razmišljaju samo na fizičkoj razini: nije čudno što ga se netko dotaknuo jer ga mnoštvo odasvud pritišće (5,31). Upravo tu gdje oni ne vide ništa neobično, upravo tu je skriven korijen čuda – jedna ga je drugačije dotakla a svi drugi su ga pritiskali!

Stoga će Gospodin zaokružiti pogledom (5,32), kao onda kad je proniknuo misli svojih protivnika (usp. 3,5) ili prije nego će objaviti tko su njegovi pravi brat i sestra i majka (3,34). Ono što želi jest nadići terapeutski moment i uspostaviti sa ženom osobni kontakt koji će ju uvesti u područje vjere. Žena se boji pogledati ga u oči jer je sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo (5,33). No, na izričit zahtjev pada preda nj i sve mu govori po istini. Iako već u tijelu ozdravljena, trenutak spasa nastupa tek kada dolazi do susreta dviju osoba, dvije slobode u istini. Vjera dakle nije posve subjektivni doživljaj nego duhovno iskustvo u kojem Bog zove čovjek na susret. Svjesna da se dogodilo nešto natprirodno, osjetila je da je ušla u područje koje ju nadilazi. Predavši se Isusu, on je oslobađa straha, udjeljuje joj mir te njezine strahove preokreće u spasenje (usp. 5,34). Njezina vjera omogućila joj je kontakt sa spasenjem. Prema ovom događaju, vjera je uvjerenje da Bog čudesno djeluje u osobi Isusa Krista ljubeći ljude i zove čovjeka da se upusti u oslobađajuće iskustvo susreta s njim.

Treba zamijetiti da Isus ovoj ženi poklanja pažnju u kritično vrijeme dok žuri djevojčici na umoru; no, ima za nju vremena, ima za nju riječ – kćeri – i želi se s njom susresti iako se uputio Jairovoj kući.

Sve to promatra i Jair. Dolaze mu njegovi s porukom: kći ti je umrla; čemu dalje mučiti učitelja (5,35)? Poput učenika u oluji (usp. 4,38), i oni u Isusu vide samo učitelja. Ono što je o moći vjere Isus rekao ženi (usp. 5,34), sada će trebati i ocu djevojčice.

Doista, Isus njemu vijest tumači kao poziv za nadilaženje straha i napredak u vjeri: ne boj se; samo vjeruj (5,36). Ovo je prvi puta u Evanđelju po Marku da Isus nekoga na pozitivan način poziva da zauzme stav vjere. U Jairovu kuću od svih učenika sa sobom će povesti samo Petra, Ivana i Jakova (usp. 5,37) – one koji će nazočiti Preobraženju (usp. 9,2) i smrtnoj borbi (usp. 14,33) – da bi mogli na Gori Preobraženja bolje razumjeti besjedu o uskrsnuću a u Getsemanskom vrtu razumjeti njegov hod ka križu. Tako među Dvanaestoricom Isus oformljuje uži krug koji će imati privilegiju sudjelovati u nekim događajima i dublje upoznati tajnu Isusove osobe.

Vidjevši ožalošćene, Isus im govori da djevojčica spava (5,39): kao što oni mogu probuditi tj. podići onoga tko spava, tako i Gospodin može onoga tko je po ljudsku govoreći mrtav jer pred božanskom moći to nije ništa drugo nego spavanje. A oni mu se podsmjehivahu (5,40). Evanđelist ovdje suprotstavlja dva horizonta: ljudi u skladu sa svojim iskustvom smatraju da je umrla i da je stvar zaključena; Isus, pak, ima horizont koji nadilazi običan ljudski jer vidi da je fizička smrt tek san koji predstavlja razmeđu dva dana – ona je poput sna prethodnica novoga dana i novoga života.

Nakon što ih je sve izbacio, sa svojim pratiocima i roditeljima uđe onamo gdje bijaše dijete (5,40). Isus do sada nije nijedno očitovanje svoje moći želio ostvariti u potpunoj tajnosti; svoju moć nad smrću želi pokazati očevicima, ali ipak ne svima nego samo odabranima.

Samo Marko među evanđelistima navodi da Isus, uzevši je za ruku, izgovara aramejski talitha, kum – djevojko, ustani (5,41).

I djevojka odmah usta i poče hodati (5,42; usp. 2,9) – činjenica da djevojka ustaje bez ikakva odlaganja potcrtava učinkovitost Isusove riječi. Osim toga, riječ kumi, ustani (dosl. na noge!) kod prvih kršćana je imala uskrsni prizvuk jer je označavala Isusovo ustajanje od mrtvih. Jairova kći imala je dvanaest godina, a to znači da ulazi u svijet odraslih, odnosno prestaje biti djevojčica i postaje sposobna za udaju. Interesantno je da je isto toliko godina trajalo krvarenje kod žene koju je Isus maločas izliječio (usp. 5,25). Prisutni ostadoše zapanjeni, u čudu veliku (5,42d): zapanjenost nastupa manje radi straha a više zbog čuda koje se dogodilo pred njima – da iz smrti nastaje život. Imali su prigodu promatrati samu srž otajstva Kraljevstva i to je ono što ih je zapanjilo. Kao da se pred njima počeo otvarati drugi svijet: ono što su držali izvjesnim više ne važi, a ono što smatraju nemogućim dogodilo se kao najprirodnija stvar!

Ipak, Isus im dobro poprijeti neka toga nitko ne sazna (5,43a) jer tek poslije njegove muke, smrti i uskrsnuća Kraljevstvo će se očitovati u potpunosti. Sve ono što se događa prethodno ostaje na razini znak i nagovještaja. Zato, za razliku od ostalih čuda, Isusovo uskrsnuće ima biti naviještano po cijelom svijetu (usp. 13,10; 14,9).

Gospodin nastavlja iskazivati brigu za njezino stanje te nalaže da djevojci dadnu jesti (5,43b). Koju hranu dati onom tko je prešao iz smrti u život? Odgovor će nam dati sljedeći odsjek Evanđelja po Marku nazvan sekcija kruhova.

II

Nakon odsjeka 2,1 – 3,35 u kojemu evanđelist Marko u prvi plan stavlja otpor na koji nailazi Isus, sljedeći 4,1 – 5,43 nadovezuje se na početke njegova javnog djelovanja (1,21-45); tipično za oba ova odsjeka je što ovdje ponovno nisu prisutni protivnici, a Gospodin vrši svoju misiju riječima (usp. 4,1-34) i djelima (usp. 4,35 – 5,43) i to slobodno, bez znakova otpora. Ipak, zamjetne su i određene razlike u odnosu na prethodni odsjek. Nakon prvog navještaja kraljevstva Božjega (usp. 1,15), u 1,21-45 evanđelist bilježi da je Isus naučavao (usp. 1,21-22.38-39) bez navođenja sadržaja naučavanja. Naprotiv, u 4,3-9.11-32 naširoko se navodi sadržaj Gospodinovih govora. Osim toga, za razliku od početka javnog djelovanja (1,21-45) kada su djela ograničena na izgon zloduha i ozdravljanje bolesnih (usp. 1,23-27.30-34.39-45), u 4,35 – 5,43 raspon se širi te obuhvaća zapovijedanje prirodnim silama i smrću. Dok je u 1,21-45 Isusovo djelovanje ograničeno na Galileju, u 5,1-20 se proširuje i na Dekapolis. Lako je uočiti tendenciju progresivnog širenja i intenziviranja prikaza Isusovih djela, kako u pogledu njihove vrste te opsega tako i u pogledu područja gdje se ona događaju.

Ista tendencija zamjetna je i kada se radi o temi učeništva. Od početka učenici su oni koji su pozvani da prate Isusa i budu s njim (usp. 1,17.20.21.29.36-38). No, razvojem evanđeoskoga pripovijedanja njihov odnos prema Isusu sve više izlazi u prvi plan, a njihova uloga biva sve naglašenija: za razliku od ostalih, njima je Gospodin povjerio tajnu Kraljevstva (usp. 4,11) i samo njima objašnjava značenje prispodoba (usp. 4,13-20.34); s njima u barci dijeli iskustvo opasnosti na moru i samo oni dobivaju iskustvo njegove moći nad prirodom (usp. 4,35-41). Iako se Isus obraća cijelom narodu, ipak se naglašava da jedan njegov dio – Dvanaestorica – imaju posebnu zadaću (usp. 3,13-19). No, i među njima doći će do razlikovanja: samo će trojica od njih biti prisutni kod uskrišenja Jairove kćerke, skupa s njezinim roditeljima (usp. 5,37-43). Iz ovoga je razvidno da veoma sporo i teško Isusova osoba i djelo bivaju prepoznavane od svih pa i od učenika.

Nad Isusovim naučavanjem u Kafarnaumu narod je ostao duboko zaprepašten (usp. 1,22.27), međutim nakon poučavanja u prispodobama (usp. 4,1-34) evanđelist ne bilježi nikakvu reakciju. Isusova moćna djela u početku bude pitanja (usp. 1,27) iz kojih se dade iščitati nada, napose utjelovljena u pritjecanju mnoštva s bolesnicima (usp. 1,32-34.45), dok četiri čuda u posljednjem odsjeku 4,35 – 5,43 konstantno izazivaju strah i zapanjenost (usp. 4,41; 5,15.33.42). Ova reakcija proizlazi iz svijesti da je posrijedi očitovanje Božje svemoći. Kao posljedica toga sve češće se pojavljuje izrečeno ili neizrečeno pitanje: tko li je ovaj (4,41)? Takvom literarnom strategijom Marko uspijeva u središte interesa staviti razliku Isusovog naučavanja i djelovanja od ostalih učitelja odnosno čudotvoraca. Neusporedivost i nedostižnost onoga što čini Gospodin naglašava misterij njegove osobe. Poznavatelji hebresjkog Pisma jasno uočavaju kako se, u mnoštvu raznih čudesa, radi o i djelima koja su u dotadašnjem razvoju Objave pridržana isključivo Izraelovu Bogu. Sve to podiže dinamiku evanđeoskoga pripovijedanja i u pogledu objave Isusove osobe, odnosa njegovih učenika prema njemu, ali priprema i buduće reakcije njegovih protivnika koji u ovom odsjeku ostaju u drugom planu; no, ta će se situacija po njegovu završetku dramatično izmijeniti.

III

U Mk 4 poglavlju govor je bio o snazi vjere u Riječ koja nadilazi poteškoće; u prethodnoj epizodi (5,1-20) vidjeli smo pobjedu nad zlim duhovima, moćnim i ustrojenim kao legija koja čovjeka veže i drži u grobu. U ovom odlomku govori se o pobjedi vjere nad smrću, posljednjim plodom grijeha (usp. Rim 5,12; 6,23) i posljednjim čovjekovim neprijateljem (1 Kor 15,26). Vidimo, Marko polako pravi koncentrične krugove da bi sada u centar kršćanske poruke stavio uskrsnuće od mrtvih. Time želi dati do znanja da vjera dostiže svoju puninu, da je dobro „centrirana“ tek onda kada otvara put životu nakon smrti. Zgoda sa ženom koja je bolovala od krvarenja (=iz koje je istjecao život) pokazuje da takva vjera ne može biti bilo kakva: mnogo ih je dotaklo Isusa, ali samo jedna ga je dotakla tako da od Isusa primi silu i da ozdravi – da se život vrati u nju. Dakle, takva vjera postoji, ali nemaju je svi. Stoga evanđelist želi svoje čitatelje uvesti u odnos s Isusom, da ga tako dotaknu da to bude dodir vjere koja spašava i daje život.

Iz ovog sandwicha postaje razvidno: tri su nivoa vjere. Prvi je početna vjera koja zna da kontakt s Isusom vodi ka ozdravljenju. Vjerovati takvom vjerom znači vidjeti vlastitu sićušnost, bijedu i imati pouzdanje u Božju moć koja djeluje u Isusu. U ovo je uvjerena žena koja boluje od krvarenja: dotaknem li se samo… (5,28). Tako vjera daje omogućuje približiti se Božjoj svemoći. Smatrajući sebe nesposobnom učiniti bilo što za svoje ozdravljenje – a Boga sposobnim za sve – ona se prepušta i dozvoljava mu da zahvati u njezin život.

Drugi nivo vjere biva otvoren Isusovim pogledom koji traži ozdravljenicu i stvara s njome zajedništvo putem dijaloga. Iz tog dijaloga, u kojemu Gospodin ima inicijativu, izvire riječ spasenja i mira: vjera te tvoja spasila; pođi u miru! Zahvaljujući njegovoj riječi, vjera koja je doživjela fizičko ozdravljenje određenog zdravstvenog poremećaja sada može ići prema spasenju za cijelo njezino biće. Zahvaljujući toj riječi vjera žene uspostavlja osobni kontakt sa Sinom Božjim koji ljubi te joj time pomaže prepoznati prisutnost Kraljevstva. Time biva oslobođena i egzistencijalnih ograničenja u koja je njezino postojanje zatvoreno. Ovkva vjera putem dijaloga stvara međusobnu povezanost preko koje se može ići dublje u tajnu Isusove osobe. Vjera kao osobno pouzdanje ostvaruje se samo u okviru ovakvog odnosa.

Treći nivo vjere jest onaj kojega Gospodin traži od Jaira. Ovdje se radi o vjeri koja treba očitovati puninu Božje slave. Ona znači potpuno predanje božanskoj vjernoj ljubavi koja neće dopustiti svom izabraniku da truleži ugleda (Ps 16,10). Vjera koja je prošla prva dva nivoa, koja vjeruje u Isusovu svemoć, dijalogizira s njim i u tom dijalogu nazire horizont novog svijeta – takva vjera može priznati Isusu sposobnost da nadvlada smrt i tako pokaže slavu Boga živih (Mt 22,32). Predavši se čvrstom temelju – kojeg učenik nalazi u obećanju očitovanom po Isusovom životu, smrti i uskrsnuću – može se roditi ovakva vjera u uskrsnuće i život; ona otvara pristup u vječni život.

Kada se Isus okreće i pita tko se to dotaknu mojih haljina (5,30), učenici svojim odgovorom pokazuju da ništa nisu primijetili – mnoštvo te odasvud pritišće (5,31). Ipak, on je točno osjetio da je među mnoštvom dodira jedan bio poseban, sasvim drugačiji od drugih i to takav da može na sebe preuzimati njegovu silu. Dva su dakle načina da se Isusa dotiče: jedan koji spašava a drugi koji ga samo pritišće. Ova je žena drugačije gledala Isusa od drugih. Poslije, kad Isus bude dodirnuo i podigao djevojčicu postat će jasno da je zapravo dodirnuo i ovu ženu i to na jedan drugačii način. Ako je Sin Božji Onaj koji daje život, onda mu on otvara i put tj. vjeru u pojedinoj osobi. To će postati sasvim plastično u trenutku kad bude s njom uspostavio dijalog. Nakon što je dobila ozdravljenje tijela, razgovor s Isusom, osobni odnos s njim koji je traži i želi vidjeti, označava da ona sada i kao osoba dobiva jednu novu dimenziju. Da je nije potražio pogledom, udaljila bi se tjelesno ozdravljena, ali bez novog životnog horizonta u koji sada kao osoba u svojoj cjelovitosti može ući. Ona od sada zna da više ništa nije kao prije: postoji Netko tko za nju pita, tko je želi vidjeti, tko želi s njom progovoriti. Imajući u vidu da je to Netko svemoćan, koji gospodari smrću, njezin život je od sada obasjan posve novim svjetlom; od sada živi novim životom.

Čovječanstvo je oduvijek – nošeno žeđu za Bogom, ali i strahom od njega – sanjalo da se dokopa i zagospodari božanskom moći. Bog kakvog nam prikazuje Biblija nije prihvaćao takav odnos prema njemu. No, s druge strane, vjeran sebi i svojim obećanjima, tijekom povijesti Izabranog naroda dolazio je u susret čovjeku i u Isusu Kristu ga tako dodirnuo da mu je očitovao svoje oslobođenje i spasenje. U njemu je Bog, kojeg nitko nikada nije vidio (Iv 1,18), došao toliko blizu da živi s nama, i može ga se dodirnuti (usp. 1 Iv 1,1). To je plod Božje snishodljivosti, njegova uniženja a ne posesivna ljudskog dodirivanja. Odavde je moguće uočiti najdublje značenje i ulogu sakramenata u zajednici vjernika: oni su način na koji Bog dodiruje i spašava. U konkretnosti zajedništva Crkve – njegova Tijela okupljenog u jednoj dvorani, u konzistentnosti jedne geste i jedne riječi, ostvaruje se Isusovo osloboditeljsko i spasenjsko djelovanje. Sve to se događa u ozračju vjere jer praznovjerje i nevjera ne mogu otvoriti put njegovoj sili – mnogi su ga dodirivali, ali samo jedna je ozdravila!