Uvodne misli

Divni su darovi Božji. Njegova nježnost kojom pohađa sve – pa i najizgubljenije – razgaljuje srca i budi nadu. Da, Gospodin želi čovjeka, svoga stvora! Ne odustaje i ne sustaje ne bi li ga kako dostigao. Ne bi li konačno upostavili pravi odnos.

No, spomen tmina u kojima je narod hodio poziva na oprez. Budi pitanje: kako je moguće uz takvog Boga zalutati u tmine?

***

Izaijino proroštvo nije prvo upućeno sjeveru Izraelove teritorije. Prije njega su Amos i Hošea intenzivno korili ovaj dio svoje domovine. Ali bez vidljivih pomaka na bolje. Amos im je otvoreno navijestio katastrofu najtežih razmjera (Am 5,18-27).

Katastrofa će se doista dogoditi (usp. 2 Kr 15). I označit će pad Sjevernoga Izraelovog kraljevstva. Tako pogođenom kraju prorok Izaija kasnije naviješta preokret situacije.

Prvo čitanje: Iz 8,23b – 9,3

U prvo vrijeme obescijeni zemlju Zebulunovu i zemlju Naftalijevu, al’ u vrijeme posljednje on će proslaviti put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen. Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si ko u dan midjanski.

Spomenuti krajevi nalaze se na međunarodno važnoj ruti koja je povezivala Egipat i Mezopotamiju, tadašnje svjetske najveće sile i gospodarstva. Asirija, koja će izvršiti invaziju na sjever Izraela, imala je svoje interese i računicu kojom se vodila. Sve je, dakako, olakšano činjenicom da se nekih dvjestotinjak godina ranije dogodila podjela izraelskog kraljevstva na Sjeverno i Južno. Tužni razvoj događaja bit će dodatno pogoršan međusobnim sukobljavanjem ovih kraljevstava za račun tuđinaca.

Sveto pismo, međutim, ove događaje promatra kao dio međusobnog savezničkog odnosa Boga i Izabranog naroda: Izraelci su se drastično udaljili od svog Boga i On ih je odlučio prepustiti stihiji povijesnih procesa. Iako su s Njim u savezu, počeli su živjeti kao da njihovog Boga nema. Sada će im priuštiti nek vide kamo to vodi. Neka osjete razliku između vremena kad su bili pod Božjom zaštitom i sada kad više nisu. Na najteži način primit će lekciju o mogućnosti dokazivanja utemeljenosti vjere putem iskustva.

Prorok Izaija svjestan je svega ovoga. Ali na poticaj Duha Božjega kreće navijestiti preokret situacije. Bog kreće činiti nešto novo! Kada, s kim, na koji način..? Puno je pitanja. Odgovora nema. Prolazit će stoljeća. Događat će se trenuci obnova, međutim srušeno kraljevstvo neće ni na sjeveru niti na jugu Izraela biti obnovljeno. Kršćanska tradicija, predvođena evanđelistom Matejom, ispunjenje ovih hrabrih prorokovih riječi vezat će uz pojavu Isusa Krista.

***

Sv. Pavao je osnovao crkvenu zajednicu u Korintu, ali nakon njegova odlaska dolazili su ondje i drugi navjestitelji evanđelja. Korinćani su ga polako potiskivali i u zaborav i na margine važnosti.

Prvo čitanje: 1 Kor 1,10-13.17

Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.

Problem Korinćana bio je manje u tome što su polako zaboravljali svog prvog apostola, Pavla. Prirodno je da protekom vremena slabe uspomene i svježina lica koja se već dugo ne susreću. Veći problem je bio što su zaboravili važne Apostolove naputke.

On je živio mistično jedinstvo s Kristom – kazao je da ne živi više on nego u njemu živi Krist (usp. Gal 2,20). No, zbog toga se nije proglasio Kristovim u smislu pripadanja nekoj zasebnoj grupi ili klanu. Naprotiv, nutarnja veza s Kristom za njega je značila pripadnost cijelom Tijelu Kristovu – Crkvi. Produbljivati jedinstvo s Kristom značilo je potpuno se predati zajednici Njegova Tijela – Crkve. Biti bliz s Kristom znači prepoznati Ga u svakom bratu i sestri.

Zato Pavao ne može izvući drugi zaključak nego da je u očima Korinćana Krist očito razdijeljen. Snaga njegova stava vidi se iz toga što mu ne odgovaraju ni oni koji se smatraju njegovima tj. „Pavlovima“. Jer svako strančarenje znači kidanje jedinstva Tijela Kristova. Istinski apostol ne može biti počašćen time što je dobio svoje pristaše nego žalostan jer članovi zajednice ne shvaćaju važnost njezina jedinstva. Svako naginjanje rastakanju jedinstva pokazuje da nemaju Duha Kristova. Kao što je u Starom zavjetu dijeljenje Izraela na Sjeverno i Južno kraljevstvo bio u konačnici znak nevjere i nepristajanja uz Božji projekt spasenja, tako je i bujanje podjela u korintskoj crkvi manje pokazatelj želje bilo Pavla, bilo Apolona ili Petra da oforme svoje krugove pristaša, a više govori o dezrijentiranosti Korinćana koji ne poznaju Krista i Njegovo djelo spasenja. Ne otvaraju se Njegovu Duhu Svetomu koji uvijek gradi jedinstvo. I stoga, svojevoljno, umjesto u svjetlu Kristovu hode u tmini.

***

Evanđelist Matej rado Isusa prikazuje kako doslovno ostvaruje proroštva Staroga zavjeta. To je jedan od njemu dragih načina da pokaže kako je Isus iz Nazareta obećani Pomazanik i Spasitelj. U njemu će Stari zavjet naći svoje ispunjenje. U tegobnim godinama nakon Gospodinova uskrsnuća i uzašašća na nebesa – u jeku rasprava s onim dijelom židovskog naroda koji ga nije prihvatio za Pomazanika – Matej želi pokazati kako Židovi koji su postali kršćanima bolje razumiju Pismo, ispravnije ga tumače i stoga su prihvatili Isusa koji je ne samo Pomazanik nego, štoviše, Emmanuel – Bog s nama (usp. Mt 1,23)!

Prvo čitanje: Mt 4,12-23

Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji: »Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.« Otada je Isus počeo propovijedati: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: »Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim. I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu. I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše. Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

Uvodna napomena (kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju) navlači na obzorje teški i tamni oblak prijetnje. Naime, Ivan Krstitelj jest Isusov preteča, prototip. Prije Isusovog pojavka govorio je iste riječi koje će kasnije naviještati i Isus: obratite jer približilo se kraljevstvo nebesko (3,2; 4,17). Činjenica da je uhapšen jest signal: njegova sudbina najavljuje Isusovu!

Prigodom svog krštenja Isus koji je s neba, siđe u Betabari u najdublji Zemljin ambis – u ambis grijeha. Jer u jordanskoj vodi svrstao se među grešnike, s njima čekao Ivanovo krštenje. Sada ide dalje – ostvariti ono što je najavio. Stoga odlazi na sjever, u Galileju. Galileju pogansku! Iako su i ondje živjeli Izraelci, prisutnost pripadnika drugih nacija te krvno miješanje među njima bilo je uzrokom ovakvog gledanja. Poganima su ih smatrali poglavito Judejci – iz Jeruzalema, čistunci. Oni koji će razapeti Sina Božjega! Dakle, nakon geografske depresije Betabare, Gospodin ulazi u tminu Galileje poganske. Kako je dobar Bog, kako on ljubi! Ne susteže se ambisa grijeha, ne izbjegava ljudske tmine, ne boji se uprljati ruke, ne boji se biti osramoćen za svoje. Kakvo srce on ima! Presveto Srce! Što je svetost? Evo, tu su prve lekcije iz svetosti… Svjetlo uđe u Galileju pogansku i tama ga ne obuze (usp. Iv 1,5)! Jer tame u njemu nema nikakve (usp. 1 Iv 1,5).

U Galileji Isus stječe prve učenike (4,18-22). Oni će ići s njime i upućivati se u tajne Kraljevstva. To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih se Galileju smatra idealnom fazom Isusovog djelovanja o odnosu na Judeju u kojoj su se dogodili Njegova muka i smrt. No, to ipak nije ispravno gledište. Već u Galileji se pojavljuju znaci ozbiljnog suprotstavljanja Isusu (9,3-4.11.23-25). U Galileji i o Galilejcima Isus izražava svoj negativan sud (11,16-19) te prijetnje neobraćenim gradovima (11,20-22) pa i Kafarnaumu u kojem se bio nastanio (11,23-24), a i rodnom Nazaretu (13,53-58). Pa i sami učenici, nakon prvog navještaja muke i smrti učenici prelaze u tihu opoziciju Isusu (16,21-27). Nisu uspjeli savladati sve lekcije iz škole Kraljevstva Božjeg. Isus je to znao i zato im otvoreno kaže da će ga u kritičnim trenucima svi napustiti (26,31-35). Neki će i dok budu svojim očima gledali Uskrslog još uvijek sumnjati (28,17).

Zašto je Isus ušao u tmine Galileje poganske? Zašto nije odmah išao u Judeju, u sveti grad Jeruzalem gdje su bili pobožni ljudi? Nije li pogriješio što je njih zaobišao i stavio ih na drugo mjesto? Moglo bi se postaviti ova pitanja. Međutim, evanđeoski tekst nam na drugim mjestima otkriva Isusovu logiku. Ako je doista sjever odnosno Galileja i bila tamna, poganska, je li jug sa svetim gradom svjetlo? Isus će kasnije reći da ne treba zdravima liječnika nego bolesnima (Mt 9,12). Ušao je među Galilejce i donio im svjetlo i život. Tko god je upućen u Pisma Staroga zavjeta, mogao je zaključiti da su to prvine kraljevstva Božjega. Svatko je imao slobodu prihvatiti ili ne. Kasnije kada je došao na jug, u sveti grad, nije prihvaćen. Osuđen je i ubijen. Dakle, još manje prihvaćen negoli u galileji poganskoj iako su vidjeli njegova djela. Iako je jug obilovao pobožnim ljudima, poznavateljima teologije i liturgije.

Gospodin ide gdje i kako hoće. Ali dođe k svima. Ni ondje gdje se čini da sve ide na visokoj razini, stvari ne moraju stajati sjajno. Naprotiv! Kao što dezorijentirani Galilejci – osim dobrodošlih čudesa – Isusa nisu prihvatili na najvažnijoj razini obnove odnosa s Bogom, tako će – ako ne još i gore – biti u svetom gradu Jeruzalemu. Bilanca je porazna i upozoravajuća: Gospodin ide, uvijek dolazi i nikoga ne mimoilazi, ali veliko je pitanje hoće li biti prihvaćen. Ni kozmopolitizam (Galileja) ni pravovjernost (Judeja) nisu garancija da su ljudi otvoreni za Boga. Naprotiv, zagledani i zabavljeni vlastitim željama i problemima dopuštaju da On ide neprihvaćen. I da prođe mimo njih.