Uvodne misli

Neobična slika obećanog Spasitelja koji iznenada silazi među grešnike i jordanskoj vodi čeka da ga – kao i njih – Ivan krsti, ove nedjelje dobiva daljnji razvoj.

Ako smo taj korak prošle nedjelje promatrali kao moment iznenađenja, misna nas čitanja sada vode u nove predjele. Tim neobičnim korakom počinje proslava! To je ono što zbunjuje ljudsku logiku i očekivanja. No, za Boga to je redoviti način razmišljanja i djelovanja. Poniženje! – uzviknuo bi čovjek. To je prvi korak proslave – ispravit će ga Bog.

***

Prvo čitanje donosi početak druge Izaijine pjesme o Sluzi Gospodnjem u kojoj se, prije redaka koje mi čitamo, Sluga obraća otocima i dalekim narodima. Ovo bi se moglo odnositi već na obalu Palestine, ali i na udaljenije krajeve. Sluga sebe po svoj prilici poistovjećuje sa Izraelom kao kolektivitetom. Svjestan je da ga je Gospodin izabrao prije negoli se rodio kako bi se u njemu proslavio. Kolika je duhovna snaga potrebna da bi netko neznancima i neprijateljima ovako govorio o sebi? Da će se proslaviti, ne silom nego snagom Božjom u službi mira.

Prvo čitanje: Iz 49,3.5-6

Gospodin mi reče: »Ti si sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!« A sad govori Gospodin, koji me od utrobe slugom svojim načini, da mu vratim natrag Jakova, da se sabere Izrael. Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. I reče mi: »Premalo je da mi budeš sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.«

Iako se čini da prvu misiju nije uspio privesti kraju (uzalud je naprezao snagu), Sluga je svjestan činjenice da ga je Gospodin pozvao. Sada mu je cilj vratiti natrag Jakova. Ovoga puta bit će proslavljen. Istraživači rado poistovjećuju Slugu s svetim Ostatkom – onim dijelom Izraelaca koji su ostali vjerni Božjem projektu zapečaćenim sinajskim Savezom.

Njih, deportirane tj. zarobljene i bez mogućnosti zauzimanja vlastitog pravca, Gospodin vidi kao obnovitelje Izabranog naroda, kao one koji će do nakraj zemlje donositi spasenje! Malo je vjerojatno da su u to i sami mogli povjerovati a još manje Babilonci koji su ih zatočili, ili njihovi susjedi… No, Gospodin vjeruje i to je dovoljno da Sluga krene, dovoljno da naum postane stvarnost.

Kasnije će kršćanski pisci u liku Sluge prepoznati Isusa iz Nazareta. Evanđelja i Djela apostolska svjedoče da će po Isusovu uzašašću Crkva shvatiti da je na njoj nastaviti ovu zadaću koju joj je povjerito Uskrsli (usp. Mt 28,19-20; Dj 1,8). Dakle, svaki kršćanin bi trebao moći prepoznati se u ovom projektu.

***

U drugom čitanju Pavao započinje Prvu Poslanicu Korinćanima. Znamo da ovo nije prva poslanica koju je pisao Korinćanima (usp. 1 Kor 5,9). Smatra se da je toj zajednici pisao ukupno pet pisama. To svjedoči o tegobnim odnosima koje imao s Korinćanima. Biti Kristov poslanik nije lagano. Put proslave onoga koji služi sa Slugom Gospodnjim nije lak.

Drugo čitanje: 1 Kor 1,1-3

Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!

Zajednici koja u njega nema povjerenja Pavao odmah na početku ističe da je i on pozvanik Krista Isusa. Milošću Božjom jest to što jest: od progonitelja postao apostolom! Samo Bog je mogao izvesti takvo čudo! U svim vremenima Gospodin čini čuda u prilog svome narodu. Pavao osobno živi od čuda Gospodinova poziva; iz njega crpi svjetlo i nadahnuće za djelovanje posvuda pa i u Korintu. Cijeneći njegovu snagu uopće ne sumnja da je korintska zajednica kršćana također od Boga pozvana ostvarivati Njegov projekt. I da može uspjeti! Pavlovo apostolstvo u Korintu jest u okupljanju Božjih pozvanika i posvješćivanju činjenice da Bog na njih računa. Oni su sveti jer su izdvojeni za ostvarivanje Božjeg projekta. Kvasac su koji ima ukvasati, prožeti i preobraziti svoju sredinu u kojoj žive.

Ako on ima pouzdanja u djelo koje Bog izvodi u Korinćanima, zašto oni ne bi imali povjerenja u njega, Pavla, koji je kao Apostol također čudo Božje? Upravo stav kojeg ima prema njima svjedoči da ga vodi Duh Božji. Ne bi li to trebalo Korinćanima biti dovoljno? Kao da ih pita: vodi li nas isti Duh? Provjerite, molim vas, draga braćo i sestre!

Naravno, Apostol je svjestan nedovoljne duhovne zrelosti svoje dječice u Kristu, Korinćana. No, ne odustaje. Upravo tu se proslavlja Gospodin. U obraćeniku, Pavlu, našao je čovjeka koji je posve poučljiv i spreman je sve uložiti u djelo Božje. Bog se proslavio u njemu dok je hodao Malom Azijom i Europom osnivajući i krijepeći crkvene zajednice. Njihova labilnost za plod će imati to da će nakon nekoliko stoljeća kršćanstvo ondje gotovo iščeznuti s lica zemlje. No, Pavlovo djelo nije propalo. Jer ono je djelo Božje. Iza njega su ostali neprocjenjivo vrijedni reci njegovih poslanica. One su svjedok Božje proslave.

***

Koliki ljudi ulažu trud da bi se predstavili u ovom ili onom svjetlu – važno je izgledati ovako ili onako, izgraditi o sebi ovakav ili onakav glas! A koliko to ima veze sa istinom, mnoge nije briga. Što ima veze istina, važan je uspjeh – misle oni!

Sluga Gospodnji došao je i stao u red grešnika koji čekaju kod Ivan na krštenje. I ondje silazi na Njega Duh – Sila Božja! Kako bi ga Ivan inače prepoznao? Onaj koji ide putem Božjim često nije prepoznatljiv ni Božjem čovjeku a kamoli drugima.

Evanđelje: Iv 1,29-34

U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče:

»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«

I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«

Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta! Neobičan izraz kojim u Starom zavjetu nije nazvan nijedan čovjek. Odakle to Ivanu? Dva puta priznaje ja ga nisam poznavao (1,31.33). Znači, njegov uzvik o Jaganjcu plod je dugog procesa duhovnog sazrijevanja. Tko god želi doći do spoznanja Isusa Krista mora poći od svijesti o vlastitom neznanju. Poći od ništice i osluškivati, učiti. Ne ostati na površini i prividu. Bog, Gospodar Života ne miruje, čini divna čuda samo ih treba otkriti. Ta otkrića istinski raduju, uzbuđuju i osvježavaju dušu. Zato su istinski istraživači neobično strastveni ljudi koji se svaki čas imaju čemu radovati. To vrijedi na svim područjima života. Tim više kad se radi o otkrivanju Boga.

Kulturnog Izraelca spomen janjeta odmah će podsjetiti na pashalno janje čija krv je na dovracima izraelskih kuća u Egiptu spasila život njihovim prvorođencima u strašnoj noći kad su pomrli svi drugi prvorođenci u Egiptu pa i faraonov (Izl 12). Podsjeća i na Slugu Gospodnjeg iz proročanstava Izaije proroka za kojeg kaže da je kao janje odveden na klanje…ubrojen među zločince da grijeh mnogih ponese na sebi (Iz 53,7.12). Janje, dakle, daje život i oduzima grijehe. Janje! Dobar poznavatelj Biblije sjetit će se Abrahamove žrtve kad on vodi svog sina po naredbi Božjoj da ga žrtvuje na brdu Morija. Oče, evo kremena i drva, ali – gdje je janje?, pita maleni Izak ne sluteći da upravo on treba biti zaklan. Bog će već providjeti, odgovara mu otac dok mu se srce sigurno razdire u grudima. Gdje je, dakle, janje? Evo Jaganjca Božjeg, sad može sretno uzviknuti Ivan. Evo Sina Božjeg koji dragovoljno dođe biti žrtvovan da bi čovjek živio, da bi grijeh bio oprošten. Da, toliko je skup grijeh!

Preko Isusa Duh Božji je na jedinstven način ušao u svijet. On je nova sila koja će nezaustavljivom snagom savladavati zlo jer će ljudima dati snagu za dobro, da postaju djeca Božja. Toliko je veliko ono što se otvara Ivanu Krstitelju pred očima da nema potrebe bježati od istine o sebi, nema potrebe sakrivati istinu o svojoj malenosti. Koliko god da je čovjek slab i sićušan, koliko god da ima onoga što mu ugrožava život, on sada zna – evo Janjeta, evo onoga koji svojom krvlju sve diže. Istina za koju je svjedočio Ivan Krstitelj, kojoj se otvorio i radovao donosila je plodove. Njih je kasnije prepoznao i Ivan Evanđelist. Nakon što Isus bude uskrsnuo, nakon što već prođu desetljeća otkad su primili Duha Uskrslog Isusa i nakon što već bude dovoljno upoznao snagu Duha koji u onima koji su Isusovi pobjeđuje tamu, Ivan će izjaviti da ovo piše da bi naša radost bila potpuna (1 Iv 1,3-4). Jer radost je ono što će doživjeti onaj tko zakopa ispod površine i privida, tko nezaustavljivo ide prema istini. Kad razgrne prividnu nadmoć zla i nereda otkriva istinu i kad upozna snagu i blagost Jaganjca Božjega, otkrivat će ruku i nacrt Autora života. I Božju proslavu u Onomu koji sada – od većine neprepoznat – stoji među grešnicima čekajući Ivanovo krštenje.