Uvodne misli

Uvijek je kratak period između slavlja božićnih otajstava i Blagdana krštenja Gospodnjega. Do jučer smo promatrali maloga Isusa u jaslicama a sada je već odrastao i ide da ga Ivan Krstitelj krsti. Krštenje i silazak Duha Svetoga, koji se tada događa, označavaju početak Gospodinova javnog djelovanja.

Međutim, umjesto svečanosti, uzvišenih govora, prijema uzvanika i tomu slično, imamo neobičan prizor: Isus samovoljno staje među grešnike. I Ivan i mnogi drugi rado bi Ga odande izvukli, no On želi baš onamo. Smatra da mu je tu mjesto. Kakva li je to misija s toliko neobičnim početkom?

***

U naše vrijeme se reforme bučno najavljuju. Slavi se reformatore. Umnogome se čini da će reforma pokazati vjerodostojnost onih koji je provode. S njome bi oni trebali opstati ili pasti.

Prorok Izaija najavljuje Slugu Gospodnjega, ali drugačijim tonovima. Nema slavljeničkih, triumfalnih nota. Štoviše, Slugu predstavlja kao naglašeno skromnu pojavu. Može li se na taj način uspjeti u našem svijetu?

Prvo čitanje: Iz 42,1-4.6-7

Ovo Govori Gospodin:

»Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za naukom njegovim. Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«

U drugom dijelu knjige proroka Izaije na sceni se pojavljuje Sluga Gospodnji. Izabran je da bi izvršio misiju u korist drugih. Potporu u izvršavanju teškog zadatka davat će mu Duh Božji. Stoga će se ponašati neuobičajeno: umjesto arogancije, energiju će usmjeriti na strpljivost i ustrajnost. Bez oslanjanja na silu, bez buke, prijetnji.. Svojom strpljivošću će popravljati pokvareno, podizati narušeno… Čak ni tako teška zadaća kao uspostava prava na zemlji neće ga obeshrabriti i od nje neće odustati.

Za razliku od glasnih i razvikanih reformatora, onih o kojima bruje mediji i pjevaju im hvalospjeve – što očito nije slučajnost i teško može biti bez računice – Božji poslanik je tih. Ide gotovo neprimjetan kroz naš svijet propagande i buke. Prorok nam želi reći da onaj koji dolazi od Boga neće na prvom mjestu donijeti reformu i zato biti proslavljen. Na prvom mjestu je on sâm jer prije negoli započne bilo kakva reforma Sluga je već – „reformiran“. Zapravo, puno više od toga. On, vođen Duhom, već u sebi nosi cilj kojemu će reforma težiti. U njemu je već prisutan i cvate svijet prema kojemu bi – putem reforme – trebao krenuti ovaj naš stari, ranjeni i posrnuli. Stoga ne mora trčati do cilja – cilj je već prisutan u njemu. On ga nosi u sebi. Posve je predan dobru – dobru drugoga! Skroman, samozatajan. Iako obazriv i nježan, ipak je ustrajan i neustrašiv. Nezaustavljiv u borbi za istinu. I, na koncu, u sebi nosi ono što za čim žude i najudaljeniji rubovi svijeta. Upravo zbog svega toga miljenik je Božji – Bog u njemu nalazi ono što mu je milo.

Iako je Stari zavjet ponegdje pod Slugom vidio perzijskog kralja Kira a ponegdje izraelski narod kao cjelinu, Novi zavjet će puninu domašaja ideje o Sluzi Gospodnjem prepoznati ispunjenom tek u Isusu iz Nazareta.

***

Odlomak iz Djela apostolskih govori o počecima važnog procesa. O blagdanu Bogojavljenja, odnosno Tri Kralja, slavili smo Božju odluku da se objavi svim narodima, da svima očituje Svjetlo od Svjetla – svoga Jedinorođenca Sina. Ovaj tekst iz Djela nam opisuje mukotrpne korake kojima je Crkva slijedila volju Božju i služila mu u tom naumu.

Veliku novinu koju će ostvariti, Gospodin prvo otkriva Petru, prvaku apostolskom. On treba biti uključen i pratiti – a poslije i svjedočiti – kako Bog gleda i k sebi privlači sve ljude dobre volje. Bez obzira kojoj naciji ili religiji pripadali. Crkva je novi narod, zajednica onih do kraja posvećenih dobru. U nju su ušli i naši davni preci.

Drugo čitanje: Dj 10,34-38

U one dane Petar prozbori i reče:

»Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju.

Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.«

U relativno kratkom čitanju lako je zamijetiti dvije glavne silnice: pokret nebrojenih pripadnika raznih naroda koji streme pravdi te kretanje Isusa iz Nazareta koji je prošao zemljom čineči dobro.

Petar je začuđen, zapravo zgranut: kako je moguće da ga Božja ruka vodi u kuću tuđinca, neobrezanika tj. poganina? On, kao pobožan Židov, po Zakonu ne smije ući pod krov takvom čovjeku. Ali Bog ga nuka – idi! Kojeg to smisla ima? Nije mogao dokučiti na prvu. No, njegove riječi otkrivaju: sada shvaća barem to da Bog itekako prati sve one koji su posvećeni Božjem glasu koji im odzvanja u savjesti, kojeg razabiru u zovu na dobro i – odazivaju mu se! Ti ljudi su mu posebno mili jer na prvo mjesto u svom životu stavljaju Božji poziv i dobro kojemu ih vodi. Iako ne znaju uvijek da je to Božji glas. No, uviđaju plemenitost onoga na što ih poziva i nesebično kreću. Upravo po tome postaju Božji miljenici. Jer daju se voditi Njegovim Duhom.

U drugom dijelu Petrov govor opisuje Isusa i njegovu posvemašnju posvećenost dobru. Iako mu nitko neće moći dokazati nijednoga grijeha, ipak će mnogi biti protiv Njega. Jer neće razumjeti energiju kojom ide i visinu ciljeva kojima je usmjeren. Jedna od stvari koju također neće razumjeti jest upravo to da je došao kako bi svi imali život – i naši, ali i oni koji nisu naši. Očito, za Boga i Njegova Sina su svi „naši“, ako to žele biti. Upravo ovi neznani, raspršeni – a Bogu itekako znani i mili jer su posvećeni dobru – oni su jedan od važnih ciljeva Isusove misije. Nezaustavljivo hita prema njima. Bit će i onih koji će se truditi da Ga zaustave. Na njihove spletke i nasilje odgovorit će također – dobrom. Ljubav i oproštenje, davanje nove prilike. Tiho, ustrajno i do kraja predano. U očima svijeta to je nevrijedno i nedovoljno moćno. U Božjim očima to je jedini ispravan način, toliko vrijedan da ga prati i podupire, reče Izaija, kao miljenika svoje duše.

***

U adventu smo čitali prvi dio Matejeva trećeg poglavlja. U njemu smo vidjeli nastup Ivana Krstitelja i njegovo shvaćanje osobe i službe Onoga koji ima doći.

O blagdanu krštenja Gospodnjega čitamo drugi dio tog poglavlja i – iznenađenje! Stvari se ne podudaraju! Onaj koji dolazi toliko je novi, drugačiji da zbunjuje Ivana. No, koliko god novina bila čudna, nebo je potvrđuje najljepšim riječima.

Evanđelje: Mt 3,13-17

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

Iznenađeni su i Ivan i njegovi sljedbenici, ljudi koji ga godinama prate i znaju što naučava. Nakon tri stotine godina šutnje neba, Ivan je proročki glas kojim je ono progovorilo. Toliko toga lošeg događalo se od zadnjeg živog proroka do Ivana. A koliko toga su Izraelci preživjeli od propasti davidovske dinastije? Sada, kad je konačno prorok opet tu i naviješta dolazak – štoviše živu prisutnost – obećanog Spasitelja, iščekivanja su na vrhuncu! Napetost ne može biti veća.

Dolazi Isus. Ivan ga prepoznaje! Sad! Nastupio je trenutak, misli Krstitelj! Međutim, Isus želi da ga Ivan krsti. Što? Kako? Zašto? Kojeg smisla može imati da je Spasitelj stao u red grešnika i kao jedan od njih čeka krštenje? Zar nije on trebao očistiti svoje gumno, razlučiti pravednike od grešnika? Zar neće razbiti sile zla i uspostaviti trajan mir, novu eru kraljevstva Božjega? Ova i tko zna koja još pitanja tutnjala su Ivanovom glavom… Sva ih je sažeo u zbunjenu konstataciju: pa ti trebaš mene krstiti..! Nije vrijedilo, Isus nije popustio.

Nezaustavljivo kreće, s neshvatljivom energijom. Ne odozgor da ostane uslikan kao slavni reformator, nego odozdo…ulazi među grešnike, u tamni talog ovoga svijeta. Kreće suočiti se, sudariti s njegovom najtamnijom tamom i u nju unijeti svjetlo. Neće eliminirati grešnike nego grijeh. A grijeh, to je toliko duboka i sveobuhvatna stvarnost da je teško i naslutiti sve njegove pipke. Puno je ljudi koji smatraju da nemaju teškoga grijeha. Misle da nemaju što za ispovijediti. Jesu li takvi prikladni za Boga i Njegovo kraljevstvo? Veliko je pitanje. Gledajmo domove i obitelji onih koji nisu nikoga ubili, opljačkali itd. Smatraju se dobrim ljudima i kršćanima. Ali među njima je razdor. Gledajmo sve razine ljudskog udruživanja, susretanja itd.: na kolikima su nesporazumi, netrpeljivosti, nepomirljive distance. Čovjek i ako ne može utvrditi da ima teški grijeh, još uvijek nije automatski slobodan od grijeha kao takvoga. Sve dok nije potpuno slobodan od oholosti, sebičnosti, straha i svega drugoga što ga spriječava da ljubi i potpuno se daje u zajedništvu s Bogom i čovjekom – sve do tada je žrtva grijeha koju treba osloboditi. Ne mora uvijek biti u pitanju osobni grijeh, ali na djelu jest sila, okov koji ga drži udaljenim i od sebe, i od Boga i od drugoga čovjeka.

Zato Isus kreće ne odozgor kao grešnikov sudac i progonitelj nego kao njegov brat i supatnik. Zato stoji u jordanskoj vodi i čeka Ivanovo krštenje. I već sada vidi da će njegov hod i borba koju započinje završiti krštenjem krvlju. Zahtijevat će da se uloži cijeli. I neće uzmaći. Tu, u njemu Otac nebeski nalazi svoju milinu. Tu gdje se živi za drugoga, ljubi bez obzira na teškoće, tu gdje se unatoč tamama vjeruje i kroči prema svjetlu. Tu gdje će svi – i ovi blizu i oni daleko – postati jedna Božja obitelj u Njegovu zagrljaju. Očevi miljenici…

Naše krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga znači da smo pridruženi Isusu, miljeniku Božjemu. I da po njemu i poradi njega i mi možemo biti miljenici Božji. Ako su nam stope na njegovu tragu…