Uvodne misli

Najava velikog događaja, velike promjene od prošle nedjelje sada dobiva jasnije obrise. Jasne i sveobuhvatne da se u njima čovjek može ogledati kao u ogledalu. Sija istina Boga koji želi doći i obgrliti sve i svakoga. Sija i istina svakoga od nas koji stojimo pred ovakvim Bogom. Stojimo i pred svojim srcem, pred njegovim željama, strahovima…stojimo pred odlukom – hoćemo li krenuti ovakvom Bogu u zagrljaj? I poradi Njegova zagrljaja moći krenuti u nove zagrljaje… Nek Bog kraljuje!

***

Ljudima pritisnutima stvarnošću grijeha i zla – kako na osobnoj i društvenoj razini – prorok Izaija donosi radosnu vijest: Bog se s tim ne miri. I, što nije manje važno, On je onaj Jači. Neće stati i neće odustati dok ne ishodi veliku promjenu. Jer ne može dopustiti da Njegovo djelo tone u tamu i zlo. Dok čitamo retke prvog čitanja, kao da iz njih prosijava ono što je Gospodin nosio u svom srcu onda kada još nije bilo ničega, kada je tek krenuo stvarati ovaj divni svijet.

Prvo čitanje: Iz 11,1-10

U onaj dan: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena. Na njemu će duh Gospodnji počivat, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit siromasima i sud prav izricat bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra. Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pâsti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora. U dan onaj: Jišajev izdanak, dignut kao stijeg narodima, puci će željno tražiti. I prebivalište njegovo bit će slavno.

Onaj kojeg prorok Izaija u prvom čitanju najavljuje kao mladicu iz panja Jišajeva trebao bi biti netko od Davidovih potomaka. Međutim, s obzirom da se nitko od kraljeva koji su ga naslijedili na njegovu prijestolju nije odlikovao izazitom obdarenošću Duhom Božjim (što prorok u ovom odlomku čak četiri puta spominje), postavlja se pitanje na koga je mislio? Ostaju dvije mogućnosti. Prva jest da prorok – kao i u slučaju Sluge Gospodnjega – na neki način pod ovim likom podrazumijeva zapravo cio izraelski narod. Jer kralje se ogleda u narodu i narod u kralju. U konačnici, sva zemlja ima ispuniti spoznajom Gospodnjom, tako da je u svakom slučaju cjelina naroda uključena u preobrazbu o kojoj govori prorok. Druga mogućnost je omiljena kršćanima jer crkvena tradicija rado u ovom obdareniku Duhom vidi Isusa Krista. Po Njemu će svi koji su Njegovi ući u veliku promjenu.

Ako će ponašanjem izdanka Jišajevog upravljati Duh Božji, to znači da će započeti uspostava kraljevstva Božjega. U Starom zavjetu Božje kraljevanje očituje se oslobođenjem od svih oblika ropstva te obiljem pravde i mira. Mir, (šalom), označava harmoniju između ljudi i naroda (usp. Iz 2,4), s prirodom (usp. 11,6-8), odsutnost bolesti (usp. 35,5-6), materijalno blagostanje (usp. 35,1ss) te puninu  prisutnosti Duha Božjega (11,1-2) u pravednim srcima (32,16).

U našemu odlomku u prvom planu jest sloga među svim živim bićima, stoga prvenstveno među ljudima. Ako će vuk prebivati s janjetom, to znači da među ljudima mora biti istinska sloga i razumijevanje, dobrohotnost kojom susreću jedna drugoga. Ako do sada bića na sliku Božju nisu živjela dostojno Božjeg poziva, sada prorok najavljuje promjenu. Od sada ne samo u prirodi nego i u čovjeku kraljevat će Bog. Zlo će nestati – iz čovjekove sredine i iz čovjeka. Umjesto zlih ili dvojbenih nagnuća, svi i sve će se ispuniti spoznajom Božjom. A to znači svi i sve će biti puni Boga i onoga što je Božje. Jer spoznati u Starom zavjetu ne znači samo čuti nešto o nekomu/nečemu, nego imati iskustvo te stvarnosti i, u konačnici, s njom se sjediniti. Kada se čovjek ispunja Bogom, onda se ispunja i onim što je u Njemu. A u njemu je san sveopće harmonije, zagrljaja svih bića. U svojoj dobroti tako nas je sve stvorio.

***

Pažljivo su priređivači misnih čitanja odabrali današnje drugo čitanje. Izaijina divne slike Božjeg kraljevanja odlučili su nadopuniti odlomkom kojim sv. Pavao završava poruku svog vrhunskog djela – Poslanice Rimljanima. Nakon što je izvanrednom dubinom i oštrinom osvijetlio krsno otajstvo naše vjere, apostol je temeljem njega u drugom dijelu Poslanice dao naputke za praktični život. Naš odlomak donosi njegove zaključne riječi.

Drugo čitanje: Rim 15,4-9

Braćo: Što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da po postojanosti i utjesi Pisama imamo nadu. A Bog postojanosti i utjehe dao vam da međusobno budete složni po Kristu Isusu te jednodušno, iz jednoga grla, slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. Krist je, velim, postao poslužitelj obrezanika za istinu Božju da ispuni obećanja dana ocima, a pogani da za milosrđe proslave Boga, kao što je pisano: Zato ću te slaviti među pucima i psalam pjevati tvome imenu.

Poznata nam je teškoća koju osjećamo kada treba nešto iz svoje vjere pojasniti, približiti sugovorniku koji nije u nju upućen. Svatko od vjernika bio je barem ponekad u prilici iskusiti takav izazov i teškoću kako progovoriti? Odakle početi? Zato kada čovjek čita Pavovu Poslanicu Rimljanima, ne može ne ostati zadivljen. Kako Apostol govori o najteže shvatljivim otajstvima vjere! I u ovoj, kao i u drugim njegovim poslanicama, ima se osjećaj kao da se bujica spoznaje prelila i pretočila u riječi. Kao da misli i riječi žele preteći jedna drugu. Kao erupcija…

Iz obilja tog bogatstva čitamo završnu pouku o međusobnim odnosima među kršćanima. Nakon što je pozvao na postojanost, Apostol kao završnu preporuku ističe međusobnu slogu. Poentira jednostavnom a zapravo sveobuhvatnom mišlju: prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas… To je možda i najkraći opis biti naše vjere.

Ako znamo da Krist jest i Sin Božji, to što nas je prigrlio znači da nas veže za Život. Zbog toga ćemo s Njim pobijediti grijeh i smrt. Njegov zagrljaj nas otima ništavilu, besmislu i zlu. I unosi nas u život, svjetlo i puninu smisla, puninu dobra. Onaj tko je to doživio, u kome ključaju svjetlo i dobrota primljeni od Sina Božjega ne može ostati miran. Jednostavno ide i snagom dara Kristova prigrljuje druge. U tome je svo kršćanstvo. U tih par riječi stane cio život, sva čuda njegovih bijeda, ali i preobrazbâ i bogatstva. Kroz te riječi možemo mjeriti i svoje adventsko iščekivanje. Možemo pratiti koliko smo otvoreni Kristovu zagrljaju, bez kojega ne možemo grliti braću i sestre. Mogli bismo se pitati: proživljavam li Njegov zagrljaj više nego li u prošlom adventu? Što me priječi da budem više Njegov?

***

Ivan Krstitelj je u Isusovo vrijeme bio top figura na duhovno-karizmatskoj sceni Izraela. Smatran je prorokom, a i vizualno je njegov nastup podsjećao na proročkog velikana Iliju. Ima objaviti veliku stvar svojim suvremenicima. Drevna iščekivanja kraljevstva Božjega sada će se ispuniti!

Evanđelje: Mt 3,4-9

U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«

Kročeći stopama proroka Ilije, Ivan nezaustavljivo unosi svjetlo u svoje vrijeme. Jesu li svi spremni za to svjetlo? Nisu. Mnogo puta čovjek ima pored sebe ono Božje, neizrecivu dobrotu i ljubav, ali ne vidi. Ne primjećuje svjetlo jer je zatvoren u svoje tmine. Iz njih treba izići! Treba probiti vlastite izolacije, preskočiti ograničenja da bi se vidjelo i čulo kako treba. Da bi se doživjelo istinu. Zato Ivan ide u pustinju. To znači da zove suvremenike ostaviti sve da bi se stvari razbistrile, da bi se došlo do onog elementarnog – čuti i doživjeti Boga koji je tu.

Tek u pustinji čuje se glas: približilo se Kraljevstvo Božje! Ivanu je u bistrinu njegova srca Bog stavio veliku vijest: stiže izabrani u kojemu Bog daje neizrecivi dar! Bog nas prigrljuje! Ima li veće vijesti? Teško da čovjek može čuti bilo što veće. Ivan se zato pred tim darom osjeća presićušan, duboko nedostojan. Nismo to zaslužili, ali Bog je dobar! On ljubi i dariva. On je neiscrpni izvor dobrote i života.

Za razliku od Ivana, ne pristupaju svi ovom daru dostojno. On koji se osjeća nedostojan, pristupa dostojno. Ali oni koji se ne osjećaju nedostojni – u njima je problem. Predstavnicima takve grupe Ivan se oštro obraća: leglo gujinje…bježite od skore srdžbe? Donosite plod dostojan obraćenja! Izaija je u prvom čitanju predvidio da će dojenče, sisanče ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Moći će jer će i životinje biti oslobođene zla, straha i agresivnosti. No, s čovjekom je drugačije. Kad se Sin Božji bude približio ovom leglu gujinjem koje stoji pred Ivanom, oni će ga pogubiti! I oni navodno iščekuju kraljevstvo Božje, a u stvari mu se protive i to će pokazati dvojim djelima. Sve mjere prema sebi, umjesto da sve pa i sebe mjere riječju Božjom. I zvonom kojom ona odzvanja u savjesti. Neće dozvoliti da budu prigrljeni i neće prigrljivati.

U našem adventskom hodu imamo primjer kako treba i kako ne treba. Svaki čitatelj ovih biblijskih odlomaka, kao u ogledalu, može sebe vidjeti. Može prepoznati, mjeriti svoje korake svjetlom Božjim. Ako ne vidi dobro, može učiniti dodatni napor: zastati, ući u tišinu…utišati sve glasove dok ne raščisti ovu sliku. To znači ući za Ivanom u pustinju. Dopustiti da mi progovori Bog, kao Izraelcima u pustinji. Dopustiti da živim samo od Njegove riječi, kao što su živjeli oni u pustinji. Da, čak i pustinja može postati mjesto života, mjesto punine. Može po riječi Živoga Boga. U ognju Njegove ljubavi sve može početi postajati novo. I svijet i ja – svi od sada u zagrljaju Božjemu. Prigrljujući jer Bog kraljuje u svima.