Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. ₂Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. ₃Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima ₄jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. ₅Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.

    ₆Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, ₇a onda u sav glas povika: „Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!“ ₈Jer Isus mu bijaše rekao: „Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!“ ₉Isus ga nato upita: „Kako ti je ime?“ Kaže mu: „Legija mi je ime! Ima nas mnogo!“ ₁₀I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.

    ₁₁A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. ₁₂Zaklinjahu ga dakle: „Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!“ ₁₃I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.

    ₁₄Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. ₁₅Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti – on koji ih je imao legiju. I prestraše se. ₁₆A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. ₁₇Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.

    ₁₈Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. ₁₉No on mu ne dopusti, nego mu reče: „Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.“ ₂₀On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili.

I

Poslije oluje na moru (4,35-41), Isus s učenicima pristaje na istočno obali Galilejskog jezera i tako pristižu u stranu zemlju – u Gerazenski kraj (5,1). Ondje su živjeli također i Židovi, ali ipak većina življa bila je poganska. Interesantno je primijetiti da osim gramatičkog oblika u množini stigoše, ostatak teksta više ne spominje učenike; čak se ne spominju niti u povratku (5,21), nego se pojavljuju tek u 5,31.

Marko tako spominje da samo Isus iziđe iz lađe (5,2). Nakon što se susreo/sukobio sa nečistoćom na moru, sada će se susresti s nečistoćom na tlu. Naime, na tlu na koje je stupio vlada nečistoća oličena ponajprije u čovjeku opsjednutom nečistim duhom, potom u činjenici da boravi uglavnom u grobnicama (usp. Ps 68,6 LXX; 88,4-10) te, naposljetku, u blizini brda – koje je za biblijskog čovjeka prostor za molitvu i susret s Bogom – napasa svinje (usp. Lev 11,7; 20,23; Pnz 14,8)! Zamisliti da netko dovodi nečiste životinje u taj prostor, za Izraelca je bio neshvatljiv i neprihvatljiv prizor.

Ipak, neprihvatljivost ove situacije samo je slika položaja ovoga čovjeka. Odstranjen iz društva, opsjednuti je predstavljao opasnost za sebe i za druge: udarao se kamenjem uzrokujući si neku vrstu trajne smrti i nitko ga nije mogao smiriti jer tko može ukrotiti smrt? Ali, paradoksalno, u isto vrijeme on je čovjek slobodniji od onih koji su ga marginalizirali jer oni žive ne nadajući se više ničemu. On cijeli jest jedan veliki krik i velika rana: slika je nečistoće čovječanstva udaljenog od Boga koje vapije za spasenjem. Po cijele noći i dane (5,5; usp. 4,27), i posvuda, po grobnicama-mjestima smrti i po planinama-mjestima Božjeg prebivanja (usp. Iz 3,12; Pnz 12,2; Jer 3,6), odjekuje njegov urlik i zapomaganje! Prizor podsjeća na zazivanje potlačenog pravednika u Ps 22: daleko si od ridanja moga; Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš, noću vapijem i nema mi počinka (Ps 22,2b-3). Podudarnost najvjerojatnije nije slučajna jer ugledavši Isusa povika u sav glas (5,7), kao što će isto tako povikati i Isus s križa recitirajući isti Ps 22 prije nego li izdahne (15,37).

Iako je reakcija nečistog duha slična onoj kod opsjednutog u kafarnaumskoj sinagogi (1,24), ipak je potrebno uočiti razliku. Sada nečisti duh progovara iz Gerazenca: što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega (5,7)? Bog Svevišnji ili Bog Visina bio je naziv za feničko božanstvo (usp. Post 14,18-20). Tako vapaj opsjednutog naznačava vertikalu prema Onom koji prebiva u visini (usp. Ps 121,1-2; 123,1).

Za razliku od učenika koji su maločas postavili pitanje: tko li je ovaj? (4,41), opsjednuti iz Gerazene poznaje odgovor. Valja zapaziti kako je njegovo vanjsko ponašanje puno poštovanja prema Isusu, ali ton njegovog glasa odaje agresivnost. Kao da mu je Sin Svevišnjega samom svojom prisutnošću otkrio izvor njegovih muka i podvojenost osobe koju proživljava. Odvojen od ljudskog društva, potpuno marginaliziran, bio je nesposoban živjeti životom dostojnim čovjeka. Kao da je u Isusu naslutio izvor višnje snage koja mu može omogućiti povratak životu dostojnog čovjeka kojeg je nekoć izgubio.

Isusovo pitanje o imenu demona bilo je uobičajeno za egzorciste onog prostora i vremena jer smatralo se da otkriti nečije ime znači zadobiti moć nad dotičnom osobom. Na Isusovo pitanje, demon odgovara legija (5,9). U biti, legija jest rimski vojnički pojam a označavao je formaciju od 5 000 – 6 000 ljudi. Množina nečistih duhova objašnjava nadljudsku snagu koju je opsjednućem zadobio ovaj čovjek. Otkrivši razlog njegove čudesne snage, čitatelj se prisjeća i razorne snage oluje na moru, sjedištu sila zla, koju je Isus ipak umirio (4,39b).

Molba demona da ih Isus ne istjera iz onog kraja (5,10) ne začuđuje jer je bilo prošireno vjerovanje da su demoni, kao i božanstva, bili vezani uz određeni teritorij. Izraelci su smatrali da demoni obitavaju u poganskim zemljama. Po toj istoj logici s gledišta biblijskog čovjeka nije čudno što nečisti duhovi traže da ih se pusti u svinje (5,12), jer za Židove one su bile nečiste životinje – nije neobično da među njima postoji određeni afinitet i da će se demoni u njima osjećati kao kod kuće.

Isus udovoljava želji demona i dopušta im ući u svinje (5,13). Kad krdo bude jurnulo niz obronak i utopilo se u moru, postat će jasno: gdje god demoni dođu, prouzroče destrukciju. Ovim djelom Isus je, nakon stišavanja oluje na moru, spasenje donio i ljudima izvan granica Izraela, u poganski kraj.

Egzorcizam i događaj s pogibijom krda svinja izazvao je trostruku reakciju. Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima (5,14) događaj kojem su svjedočili. Kad su ljudi iz tog kraja došli i ugledali bivšeg opsjednutog kako sjedi zdrave pameti, prestrašiše se (5,15), baš kao i učenici nakon utišavanja oluje na moru (4,41). Očevici su im razlagali pojedinosti o opsjednutom i o svinjama (5,16). Drugu reakciju manifestiraju ljudi toga kraja koji pođoše vidjeti što se dogodilo (5,14b). Njihova reakcija je donekle čudna, ali i znakovita jer govori o njihovu duhovnom stanju, tipičnom za mnoge tzv. „normalne i dobre“ ljude. Ako je poradi opsjednuća Gerazenac bio „uzdrman“, indikativno je da su i žitelji onog kraja nakon njegova iscjeljenja uzdrmani u svojim uvjerenjima i sigurnostima. Stoga mole Isusa da ode iz njihova kraja (5,17): njegova prisutnost na neki način ugrožava njihova stajališta, a u određenom smislu i njihovo poslovanje jer već je nastala materijalna šteta utapljanjem oko 2 000 svinja. Radije će se zadovoljiti time da među njima i dalje borave zlodusi, spremni su tolerirati i opsjednutosti i svinje, ali ne da Isus ostane među njima. Očito, ova reakcija suprotna je reakcijama koje su pratile druge egzorcizme i ozdravljenja.

Posljednji tip reakcije pokazuje ozdravljeni Gerazenac: on želi ostati s Isusom (usp. 5,18), kao što je Isus predvidio za apostole – da budu s njim (3,14). On je prvi ozdravljenik koji traži od Isusa takvo nešto, a kasnije će ozdravljeni jerihonski slijepac također slijediti Isusa (usp. 10,52). Gospodin ipak ne udovoljava Gerazenčevoj želji, nego ga šalje kući (5,19) kao što je poslao i ozdravljenog paralitičara (usp. 2,12). No, daje mu zadaću: njegova služba bit će govoriti ne samo o činjenici svoga ozdravljenja i šteti na stoci, nego o Božjem djelu u čovjeku. Udijeljena mu je milost da iskusi Božje milosrđe i sada će o njemu govoriti svima – postat će navjestitelj u gerazenskom. Tako će se i među poganima navješćivati Bog Izraelov.

Posljednji redak (5,20) jest vrhunac izvještaja. Kao što je bivši gubavac stao uvelike propovijedati i razglašavati događaj (1,45), sada ozdravljeni Gerazenac postaje navjestitelj među poganima. Iako još najvjerojatnije ni sam nije ušao u dubine evanđeoske poruke, naviješta ono što je doživio onako i onoliko koliko zna. Time će barem pripremiti svoje slušatelje za slušanje pravog evanđeoskog navještaja kad do njega bude došlo. Iako ga je Isus poslao da kod kuće naviješta (5,19), on će uvelike premašiti zadano te će po cijelom Dekapolu razglašavati što mu učini Isus (5,20a). Čini se da je to jako dobro činio jer svi su se divili (5,20b).

II

Promatrajući je u svezi s dosadašnjim tijekom evanđeoskog pripovijedanja, ova zgoda predstavlja novo objavljenje Isusove moći (usp. 1,27). Kao što je prvi opis egzorcizma označio početak širenje glasa o Isusu po Galileji (usp. 1,28), tako ovaj uvodi početke navještaja po Dekapolu. Evanđelist Marko procjenjuje da je početak djelovanja među poganima zapravo posljedica odbačenja koje je Isus doživio od Izraela; ono se dogodilo unatoč moćnim djelima koja je učinio (usp. 6,2; 7,1-30). Istovremeno, evanđelist daje naslutiti da će učinak Gospodinova stupanja na pogansko tlo i kršćansko naviještanje ondje značajno potrajati. Prodor spasenja onamo gdje ga do tada u teološkom smislu nije bilo povlači novu vrstu podjele svijeta na smrt i život. Uslijed toga će se pokazati da je do tada uvriježena podjela na Židove i pogane bila privremena – Isusovim dolaskom je nadiđena. Vjera u Sina Božjega donosi spas, postat će očevidno koncem ovoga poglavlja (usp. 5,34). Tako Marko, ugrađujući male napomene, uspijeva cijelom svojom književnom kompozicijom najaviti nastup nove epohe koja započinje naviještanjem Radosne vijesti.

Gore spomenute elemente treba promatrati u širem kontekstu evanđeoske dinamike Evanđelja po Marku. Prema Myersu, u prvom velikom narativnom odsjeku (1,21 – 3,35) Marko je prikazao kako se Isusovo javno djelovanje od samoga početka našlo na udaru vladajućih religioznih i socio-ekonomskih struktura. Nakon što je učenik/čitatelj kroz taj odsjek poučen „revolucionarnom strpljenju“ – jer promjena koju uvodi Gospodin ide nenasilnim putem – sada je na pragu novoga velikog narativnog odsjeka (4,35 – 8,21). Njegov cilj jest predstaviti alternativnu viziju življenja kraljevstva Božjega, obilježenu inkluzivnošću i sućutnim prihvaćanjem svega i svih koji se nalaze preko bilo kojih granica. Zapravo, radi se o prvim obrisima kozmičke transformacije kojom Isus na pozitivan način najavljuje obnovu svega jer – približilo se Kraljevstvo (usp. 1,14-15). Dok će sljedeći veliki narativni odsjek ovu preobrazbu promatrati kroz Isusovu pouku učenicima (8,27 – 10,45), u ovom odsjeku evanđelist će pred čitatelja staviti dvostruki ciklus čudesnih Gospodinovih zahvata koji su obilježeni snažnim simboličkim značenjem. Već prva zgoda smirivanja oluje u kojoj Isus gospodari vodama i kaosom (4,35-41) – što bi bio protološki motiv koji najavljuje reorganizaciju svijeta – ima kao svoj par kasniju zgodu izbavljenja na moru (6,47-52), egzorcizam u Gerazi (5,1-20) priziva prvi opisanu u Kafarnaumu (1,21-28) te, naposljetku, dolaze dva izvještaja o čudesnom hranjenju mnoštva u pustom kraju (6,33-44; 8,1-10). Putem ovako uparenih izvještaja o događajima koji se odvijaju usporedno s židovske i poganske strane Galilejskog jezera/mora, evanđelist želi prikazati kako Isus premošćuje dva duboko razdvojena svijeta, započinjući time njihovo ujedinjenje i preobrazbu u svjetlu Kraljevstva.

III

Opsjednuti dolazi iz grobova, vjerojatno izdubljenih u stijeni. Pojam grobovi biva ponovljen tri puta. Već se ovdje daje naslutiti da su demoni usko povezani sa smrću, a ne sa životom. Međutim, boravljenje ovog čovjeka među grobovima govori ne samo o onom tko ga je opsjeo i o njegovoj sadašnjoj nemoći. U pravcu grobova su ga otpravili njegovi sugrađani; njegovi bližnji su ga isključili smatrajući ga nepopravljivim slučajem – za njih je gotovo mrtav! Smatrajući ga javnom opasnošću, iako nije napadao nikoga osim samoga sebe, i ne mogavši ga preurediti po svojem – pa čak ni lancima – odlučuju smjestiti ga u grobnicu. S druge pak strane, i on se na neki način ondje osjeća na sigurnom – tamo ga sugrađani više neće tražiti i preuređivati! I tako će na paradoksalan način grobnica – mjesto smrti – postati mjesto prihvatljivo svima, iako iz različitih motiva. Gledajući evanđeoski tekst u cjelini, čini se da su Gerazenci imali samo jednu pravu brigu: ne biti uznemiravani. Sad „monstrum“ više nikoga neće uznemiravati! Čudno, zar ne?! Do sada je znao naokolo hodati gol, od sada više neće. Često je urlao, ali sada njegovi krici dolaze samo izdaleka pa su se već na to i navikli. Sad mogu mirne savjesti spavati. I danju se baviti svojim poslom – svinjama. Neće ih više uznemiravati. Opsjednuti je stalno držao kamenje među rukama – uznemirujuća činjenica! No, imao je lijep običaj upotrebljavati ga samo protiv svoga tijela – samo kad bi jednog dana udario više nego obično i tako ih oslobodio svoje uznemirujuće prisutnosti! Čudno je da i ljudi svojim odlukama, poput Gerazenaca, znaju život i njegove probleme uređivati tako da ga smještaju u područje smrti.

U 5,4-5 evanđelist oslikava ono što su tom čovjeku učinili drugi, demon i Gerazenci, i što čini sam sebi: okovi na rukama i nogama da bi ga učinili neškodljivim i grobnica da bi ga eliminirali. Stoga je prava evanđeoska zraka svjetla Isusova riječ na kraju zgode: pođi kući svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin… (5,19). On će skinuti lance i okove. Pođi i reci: ima netko tko neće čovjeka poslati u grobnicu, okovati ga nego ga je u stanju osloboditi. Idi i to reci onima koji su se više brinuli kako će te se osloboditi, koji su bili više zabrinuti za svoj mir i za svoje svinje nego za tvoje spasenje.

Marko nam u ovom tekstu dodaje još nekoliko pouka. Jedna je od njih i ta da čudo egzorcizma i pobjede nad zlodusima – provjereno i potvrđeno od očevidaca te očevidno u rezultatu u kojeg se svi mogu za čas uvjeriti – ne vodi nužno k vjeri. Mnogo je elemenata koji na to utječu a naš tekst nam izdvaja napose jedan. Svinje! One su sve pokvarile; one su presudile da se promjene zaključci, da skoče cifre i da ukupna šteta poraste do nepodnošljivih razmjera. Ono što se dogodilo opsjednutom Gerazencu ljudi njegova kraja mogu prihvatiti, uz eventualnu ogradu postavljenu pitanjem radi li se doista o definitivnom ozdravljenju? Ali, ono što se dogodilo svinjama, to ne mogu prihvatiti. Tim više što se radi o nesumnjivom i definitivnom, nenadoknadivom gubitku. Ovom su čovjeku stvari krenule na bolje i uspio je, ali oni su izgubili svinje! Nenadoknadiva šteta!

I sad počinju spašavati što se još spasiti dade: tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja (5,17). Uznemiravatelj je. Opasan je. Treba nešto poduzeti da ne iskombinira nove štete. Gerazenci se sada osjećaju ugroženi od Isusa kao što su se do maločas osjećali ugroženi od opsjednutog. Isusa neće vezati; previše je opasan. Bolje da to riješe na elegantan način. Iza lika elegancije krije se hladno, nepomirljivo neprijateljstvo zamaskirano lijepim manirama! Najgora vrsta neprijateljstva prema čovjeku. Ne predbacuju mu čak ni krdo koje je otišlo k đavolu (ako igdje, u ovom slučaju to se s pravom može reći)… To su, eto, samo tzv. „dobri i mirni ljudi“ koji žele da ih se ostavi u miru.

Isus odlazi, nemoćan pred činjenicom odbačenja od „dobrih i mirnih ljudi“. Ali, ipak s njim ne odlazi sve što je sobom donio na gerazensko tlo. Ostaje netko – ozdravljenik! On će dalje naviještati. Na ono tlo gdje Isus stavi svoja stopala, nikada stvari više ne idu kao ranije. Neizbježno će doći do promjene, unatoč prividnom neuspjehu kod „dobrih i mirnih ljudi“.

Oni sada smatraju da se konačno sve vratilo u normalu. Ipak, nešto se promijenilo. Treba napraviti mjesto za čovjeka koji je sada slobodan, štoviše OSLOBOĐEN, koji više neće obitavati kraj mrtvih. Ali, koji je naučio kidati lance i okove… Oni ozdravljenog znaju po pričanju svinjara. A bivši opsjednuti zna da je to djelomičan i pristran izvještaj sastavljen isključivo s gledišta svinja. Sada tek treba započeti novi izvještaj: onaj sa stajališta čovjeka! On treba učiniti nešto da taj navještaj učini aktualnim, provokativnim i spriječi da postane legenda poput drugih. On treba pomoći Gerazencima da shvate da gubitak nije bio ono što oni smatraju gubitkom, jer gledaju s gledišta svinja, nego da se dogodio još jedan puno, puno veći: barka s Gospodinom brzo se udaljuje prema drugoj obali!

Nesumnjivo, ova zgoda predstavlja veliki kontrast prethodnoj oluji na moru. Tada se Isus nadmoćno suprotstavio podivljalim prirodnim silama i pokazao da i nad njima ima vlast. Ovdje je nemoćan pred voljom onih koji ga s gledišta svinja odbijaju. Prihvaća odbačenje, povlači se, ne koristi silu; čak ni ne raspravlja s njima. Kada se radi o čovjeku, Isus se ne služi moću. Poštuje njegovu volju. Pristanak treba biti vođen ljubavlju, a ne nikakvom prinudom ni iznudom. Moć i nemoć; snaga i slabost; čudo i strpljivost; oslobođenje i vezane ruke. Tako Isus ostaje vezanih ruku pred slobodom „dobrih i mirnih ljudi“ koji se ne žele osloboditi: njihova sloboda je slobodno, dobrovoljno vezana – uz gledište svinja!

U odnosu na početak priče, sada možemo povući bilancu. Na početku smo imali čovjeka koji je protiv svoje volje bio opsjednut, ali je dobivši priliku poželio biti oslobođen od zla. Na koncu, oni koji su sve vrijeme bili naizgled slobodni i normalni pokazuju da zapravo nisu ni slobodni ni normalni jer nisu dovoljno humani: zbog toga što se ne žele odreći gledišta svinja, oni iz svoje blizine tjeraju Osloboditelja i Ozdravitelja. Međutim, njihova vezanost tj. opsjednutost za Isusa predstavlja teži slučaj od opsjednutog s početka priče. Problem je upravo u tom što naizgled pripadaju „normalnom“ dijelu ljudskog društva, oni su „dobri ljudi“ i tko bi njih mogao staviti u pitanje? A ipak ostaju vezani uz svinje, umjesto da se oslobode za pravi hod u slobodu. I da drugima u onom kraju omoguće dodir sa Svjetlom i Životom. I tako, u konačnici, „dobri i mirni ljudi“ postaju zapreka da dođe Svjetlo i Život!

Kada se pitamo gdje prebiva zlo, ovaj evanđeoski odlomak nam kaže: čak i kad je nevidljivo, nezamjetno, ono može biti začahureno upravo u egocentričnoj slobodi „dobrih i mirnih ljudi“. Sloboda može u sebi biti okovana, otuđena i postati sluškinjom zla kojem se „slobodno“ predaje. Čovjek, želeći organizirati i oplemeniti svoj život, svoju osobnu slobodu „slobodno“ lišava istinske slobode i veže je uz nešto. Zatvara se u sebe i veže uz svoj cilj i tako počinje prebivati u „grobu“ – u mjestu vezanosti, udaljenom od tokova slobode. Ako je sloboda u sebi vezana, predana nečemu do sputanosti, više ne može biti faktor oslobođenja. To znači da više nije živa i djelatna. Može se osloboditi zahvaljujući samo nekomu izvana, onom Jačemu (3,27)! I zato je Isus faktor oslobođenja. On je u stanju osloboditi čovjekovu slobodu i to u potpunosti. Jer je ne veže ni na što; jer ništa od nje ne traži. Jer je poštuje i kad je vidi u skrajnjoj bijedi, kao što je to bila sloboda „dobrih i mirnih ljudi“ koji su svojevoljno vezali uz gledište svinja. Jer čeka da ona sama poželi biti slobodna, da poželi Svjetlo i Život.