Kraljevstvo Božje – to je kada Bog vlada. To je ondje gdje je sve po Njegovu. Gdje On kraljuje…

Da Bog kraljuje, da je On Kralj – to znači da je sve drugo usklađeno s Njim. Diše istim dahom – Duhom Svetim.

Zato u Njegovo Kraljevstvo mogu samo oni koji dišu istim Duhom. No, to ne znači da ne trpi različita mišljenja…On je, na koncu, izvor različitosti. Ali ne i kaosa, zbrke koja život guši i uništava.

U prvom čitanju vidimo kako različiti vođe pojedinih izraelskih plemena dolaze Davidu. Može se činiti da je to politički moment – skupljanje i sporazum poradi različitih ciljeva. Međutim, na teološkoj razini ovdje naziremo važnu poruku. Mudri vođe plemena Davidu dolaze ne zato što mu se dive. Kada bi stvari gledali samo na toj ljudskoj razini, onda bi se možda javili razlozi i za ljubomoru, zavist itd. No, ovdje je u pitanju nešto drugo. Shvatili su da David nije samo jedan multitalentiran i natprosječno sposoban muškarac. Činjenicu da mu je sve išlo od ruke shvatili su kao Božji blagoslov. Njegove ratničke vještine, liderstvo i nada sve moralni lik govorili su da preko njega Bog na poseban način pohađa i čini dobro svom narodu. Ući u Božji blagoslov znači pristupiti onomu koga On vodi. Priznati Boga svojim kraljem znači priznati Davida za kralja u Božjem zemaljskom kraljevstvu koje će se ostvariti u Izraelu. Priznati Boga kraljem, dakle, znači stati uz Njega, udružiti se u Njegovu projektu.

Drugo čitanje, koje uzimamo iz Poslanice Kološanima ide istom linijom. Imati dioništvo u baštini svetih, biti prenesen u kraljevstvo Božjeg Sinantakođer podrazumijeva usklađenost s nebeskim Kraljem. Srođenost s Njim i novom stvarnošću koju započinje. To svakako znači i neko odustajanje od svojih želja i prioriteta da bi se dala prednost Kralju. Da bi se njemu dala prilika neka On ve privede punini…na drugačiji način nego smo očekivali neka i naše želje i iščekivanja nađu svoju puninu. A naći će jer nebeski Kralj želi sve svoje podložnike učiniti kraljevima. Jedino je to dostojno nebeskog Kralja. Jer inače bi ostao na razini nesavršenih, zemaljskh. Ući u puninu i postati kraljem – nije li to više nego smo smjeli očekivati?

Evanđelje nam donosi neobično kratku, ali i zgodu neobično bogatu porukom. Ne možemo je iscrpiti u par rečenica. Ali svakako trebamo uočiti da je i u njoj – barem glede dvojice ljudi raspetih s Isusom – ključno ono što i u prva dva čitanja: biti s Isusom, svrstati se s Njim.

Prvi razbojnik bi da ga Pomazanik-Krist spasi. Njemu to znači da ih skine s križa. Ne vidi da bi to bilo premalo za spasenje. Ono nije samo izbavljenje iz fizičke nevolje. Ono je pitanje istine cijeloga života, njegove ugroženosti u svim smislovima. U konačnici, pitanje je neodrživosti nečijeg života poradi smjera kojim ide, a koji nije uvijek spojiv s kraljevstvom Božjim. Očito kako prvi razbojnik – iako je vodio neodrživ život – ni sada na kraju puta nije spreman priznati sebi istinu o svom životu. Za njega je njegov život okej…osim što ga sada muči ovih križ – da mu ga Krist sada riješi, sve bi bilo u redu. Dakle, i Krist i istina – sve treba biti podrđeno njegovom gledanju koje je u biti nekorektno. Odviše nepravedno i sebično.

Drugi razbojnik je, nakon neodrživog puta, barem sada spreman pogledati istini u oči. Barem sada je spreman reći da je vodio promašen život. Barem sada priznaje da od njega treba biti spašen.

Ključno je što sada, u ovako teškom trenutku za svoju osobu – jer proživljava i fizičke muke raspeća i duševne muke priznanja promašenog života – uspijeva gledati ne samo sebe. Uspijeva gledati Isusa. I uspijeva spoznati da je smjer Isusova života sasvim drugačiji. Kako su izraelski vođe prepoznali Davidovu posebnost, i ovaj je prepoznao Isusovu dobrotu. Osjeća potrebu pošteno priznati tu istinu. I, povrh toga. izreći ključnu želju: da bude s Njim, da bude na neki način uz Njega. Iako je sada kasno za sve – tako mu se čini – neka ga Isus barem nosi u mislima. Biti u mislima nebeskog Kralja, znači biti otrgnut od ništavila, od nestanka u ništa. Znači postojati pred Stvoriteljem. Znači – postojati.