Uvodne misli

Prethodne nedjelje misna čitanja pitala su nas za naš stav prema vječnosti. Ove nedjelje idemo još korak dublje u temu. Vječnost – gdje, kada i kako smo pred njom? Treba li čekati Sudnji dan? Ili nam vječnost i ranije dolazi u pohode?

***

Prorok Malahija djelovao je u 5 st. prije Krista. Po povratku iz babilonskog sužanjstva, svi su očekivali veliki narodni procvat. Narod koji dobiva slobodu i vraća se kući ne može imati mala očekivanje. No, stvarnost je nešto drugo. Umjesto kraljevanja mira i pravednosti, povratnici oko sebe gledaju teror bezakonja. Dokle će biti tako? Neće li Gospodin učiniti nešto da se uspostavi pravda i red?

Prvo čitanje: Mal 3,19-20a

Evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Gospodin nad vojskama – neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama.

Nakon prvotnog zanosa zbog zadobivene slobode i povratka u domovinu, narod opaža da obnova nije nešto samo po sebi razumljivo. Umjesto sloge i solidarnosti, umjesto pravde i reda vidljivo je da napreduju oni koji čine zlo, dok skromni i pobožni ljudi stagniraju, propadaju ili ostaju po strani. Čini se kao da je došlo vrijeme koje daje za pravo bezakonju i nemoralu. Slično kao i u našim danima.

Malahija dobiva od Boga nadahnuće prenijeti složenu poruku. U Božjim očima stvari ne stoje tako kako ih vide Njegovi zgroženi vjernici. On dopušta slobodu pojedincima i društvu neka živi po svome. Neka svatko ide za onim što mu je sveto. Do kada će biti tako? I prorok Malahija, kao i drugi proroci, govori o danu Gospodnjem koji će označiti kraj ovoga svijeta i početak Božjeg kraljevanja. Međutim, taj dan nije nastupio. Čak je došao i Mesija, ali dana Gospodnjeg još nema. Kako to razumjeti?

U starozavjetnoj misli tema konačnog tj. eshatološkog Božjeg zahvata ipak nije tako jednostavna kako se može činiti na prvi pogled. Na više mjesta on poručuje kako Božji zahvat nije rezerviran samo za kraj povijesti. I prije konačnog kraja – eshatološkog momenta – postoje „male eshatologije“. Njih proživljava svaki naraštaj, više puta i na više načina. Proživljava ih i pojedinac. Svatko će ga proživjeti na osobnoj razini. To su događaji ili situacije u kojima se vidi razlika između onih koji žive po Božjemu i onih koji idu protiv Njegova plana s čovjekom. Iskreno pobožan čovjek sebi ne stavlja za glavni cilj biti uspješan u ekonomskom i društvenom smislu jer on drugačije živi. Ključnim pitanjima i dilemama ljudskoga života, velikim događaje svoga života a i svakidašnjici prilazi bitno drugačije. I zato ima mirnu savjest. Možda nije požnjeo sve moguće životne uspjehe, ali može Gospodinu iskreno zahvaljivati jer intenzivno proživljava vrijednost i najmanjih dobara koje uživa. Bogati i oholice imaju neusporedivo više, ali ne uživaju. I nemaju mira ni blagoslova. I zato nemaju za što zahvaljivati. Iskrena zahvalna molitva za njih je nedohvatni kontinent. Njihovo „daj još“ znak je da nemaju – ne u imovnom listu nego nemaju u srcu. Tome možemo pribrojiti i razliku u odlukama nakon kojih će jedni osjećati puninu u duši jer su činili dobro a drugi prazninu pa možda i gađenje prema sebi jer nisu ostali na razini dostojnoj čovjeka, dostojnoj visokog mišljenja koje gaje o sebi kao o čovjeku itd. Kroz ove „male eshatologije“ onaj tko je prijemčiva duha može osjetiti Božju prisutnost. Zato će jedni rasti u duhovnom smislu jer će sve stvarnijim i sve bližim osjećati Božju nazočnost, a drugi će biti sve dalji i od sebe i od Njega. Plod je to slobodnog izbora svakog čovjeka.

***

Za razliku od dobrog dijela primatelja poruke Malahijinog proroštva iz prvog čitanja – koji nisu računali s blizinom Božjeg pohoda – u drugom čitanju nam riječ Božja predstavlja situaciju onih koji su o tom pohodu intenzivno razmišljali. Neki su iz toga čak izvukli i pogrešne zaključke pa ih apostol Pavao mora upozoriti te uputiti na ispravan stav.

Drugo čitanje: 2 Sol 3,7-12

Braćo: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.

Već treću nedjelju zaredom čitamo odlomke iz Pavlove Druge poslanice Solunjanima. U prvom smo odlomku vidjeli da su Solunjani bili pod velikim pritiskom iščekivanja skorog Gospodinova slavnog dolaska. Očekivali su da će ubrzo Sudnji dan. Ako Proslavljeni Isus moža banuti svakog časa, čemu onda započinjati velike poslove? Čemu onda planiranja, štednja..? Neki su, čini se, zapustili čak i dnevne obveze jer – možda već i noćas (?!) – Gospodin dolazi! S jedne strane preveliko nestrpljenje i psihoza iščekivanja, a s druge strane neuredan život uslijed nemara za obiteljske i građanske obveze koje su vjerni Solunjani imali – to su problemi na koje Apostol mora reagirati. Mora ispravljati zablude i liječiti rane.

Već smo govorili o tome kako ih poučava neka ne očekuju skori Gospodinov dolazak (vidi 31. nedjelju). U 2 Sol 2 daje i detaljno obrazloženje, ali ono se ne nalazi u misnim čitanjima. Možemo u svojim Novim zavjetima pročitati cijelo to poglavlje. Nakon što je objasnio zašto još ne treba iščekivati dolazak Krista u slavi, ovdje u 3. poglavlju ide ispraviti nered koji je nastao uslijed neurednog iščekivanja dana Gospodnjega. Grke koji su, poradi kulturnog nasljeđa, u ono vrijeme bili skloni potcjenjivati vrijednost rada, Apostol poziva neka gledaju njega i njegove suradnike. Kao i drugi židovski rabini, Pavao i njegovi suradnici izučili su određene zanate i svojim radom se izdržavali. Stoga nalaže i solunskim vjernicima neka se tako ponašaju. Jer kome bi inače njihov nerad trebao ići na teret? Zar bi bilo dostojno vjernika ne raditi a očekivati da će ga netko od članova crkvene zajednice u ime kršćanske ljubavi izdržavati? Ne bi li takav stav bio izravno kršenje ljubavi prema onomu tko je inače spreman pružiti koricu kruha? Koliko god znala cijeniti vrijednost davanja, rana Crkva bila je protiv iskorištavanja čovjeka u bilo kojemu smislu.

I u naše vrijeme pojedini duhovni pokreti snažno naglašavaju potrebu svijesti o predstojećem drugom dolasku Kristovu. Svaki vjernik bi toga trebao biti svjestan. Toliko svjestan da ga to pokreće na živu duhovnu aktivnost upoznavanja i življenja svoje vjere. No, tu se postavlja osnovano pitanje: može li vjernik još nešto činiti u tom smislu? Ako čini koliko može da vjeru upoznaje, druguje s Božjom riječju i živi je, nije li to dovoljno? Što bi još osim toga mogao? Iz cjeline poruke Staroga i Novoga zavjeta proizlazi da je to dovoljno, ukoliko to činimo predano i s ljubavlju. Gospodin sigurno ne želi da o Njegovu dolasku mislimo grozničavo ili s nekim strahom koji bi bio neprimjeren stavu Božje djece pred Ocem nebeskim. Ako smo Ga srcem primali u našu svakidašnjicu, to će biti dovoljno da nas prepozna i primi u svoju vječnost. Jer dati koliko mogu danas a tako i sutra i svaki dan, to znači prepoznati Njegov pohod u današnjem danu, sutrašnjem i svima drugima koji dolaze. Biti sav u Njegovoj ljubavi, unijeti se u nju i iz nje živjeti – to je to! Sva dobra djela koja će iz toga proizići svjedočanstvo su da je taj čovjek doživio pohod Božji – on je svoj život otvorio Vječnosti i ona ga mijenja. On pripada njoj. Iščekuje njezin puni nastup kao dolazak dobroga Oca. Nema mjesta zebnji, strahu, blokadama… Savršena ljubav izgoni strah (1 Iv 4,18).

***

Isusovi učenici pamtili su Njegovo obećanje da će opet doći, u slavi. Željno su iščekivali taj dolazak. Smatrali su da će tek tada njihovi životi, vjera, nada, ljubav i sve žrtve koje su podnosili zasjati u pravom svjetlu. Tek tada će brati njihove plodove. No, premda tako živo prožeti iščekivanjem Dana Gospodnjega, morali su se suočiti s pitanjem: a kada se to ima dogoditi?

Evanđelje: Lk 21,5-19

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ’Ja sam’ i: ’Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaza: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.

No prije svega toga podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.

Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.

Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Za očekivati je da bi vjernici iz perioda Staroga zavjeta smatrali kako će Pomazanikov dolazak razjasniti sve, pa i vrijeme svršetka ovoga svijeta i konačne uspostave kraljevstva Božjega. Vjerojatno bi se nemalo iznenadili da su mogli – kao je to slučaj s apostolima – slušati Pomazanikove riječi kojima ne udovoljava njihovoj znatiželji u tom pitanju. U istoj je situaciji i današnji kršćanin koji pred sobom ima Stari i Novi zavjet te dvije tisuće godina povijesti Crkve – dvije tisuće godina iščekivanja Kristova slavnoga dolaska.

No, sâm Gospodin Isus kao da ne smatra to pitanje jako važnim. Umjesto govora o kada, On radije govori o što: nije važno znati kada nego što će vjernik proživljavati i kako treba kroz to prolaziti. Učenicima zadivljenima nad veličanstvenošću i ljepotom jeruzalemskog hrama otkriva da ni on neće dovijeka trajati. Kao da želi reći: ništa neće trajati dovijeka. Sve će biti rušeno, preokretano, dovedeno u pitanje…do apsurda. Čak do te mjere da će se mnogi lažno predstavljati Njegovim svetim imenom. Dakle, sve će svetinje biti napadnute. O ratovima i krvoprolićima da se i ne govori…bit će ih dok bude svijeta. Ta činjenica ne služi kako bi se moglo odrediti vrijeme Gospodinova ponovnoga dolaska. Služi drugomu, važnijemu pitanju.

Isus svojim učenicima otkriva ono najvažnije: što će biti s njima i kako da kroz sve to idu. Trpjet će zbog svjedočenja! Tako bi se mogla sažeti ono što se tiče njih, odnosno nas. Zbog svjedočenja će biti proganjani, suđeni, mučeni i ubijani. Svjedočenje! U Svetom pismu nije za svjedočenje dovoljno da je netko nešto vidio i sada to iznosi na van. Svjedok je onaj tko svojim bićem i životom jamči za nešto. Ili, još bolje, onaj tko u svom biću i životu utjelovljuje ono za što svjedoči. U kome drugi mogu doći u dodir s novom stvarnošću. Isus, dakle, kaže svojim učenicima: budite oni koji će postati dom Vječnosti i Vječnoga u ovomu svijetu. Dajte mu svoje biće, živote. Neka sjaji vama i svima koji dođu s vama u dodir. Pa ako to vodi progonu, to je cijena vaše vjernosti Vječnomu. To je vaše sudjelovanje u završnim borbama i trpljenjima za kraljevstvo Božje. To je znak da ste se susreli s Vječnim i primili ga. To je najbolji način hoda ususret Danu Gospodnjem. Kada se vaše misli, riječi i djela oboje Vječnošću, vi ste već stigli na cilj. Jer dali ste sve, odabrali ste pravu soluciju. Postojanost na tom putu jest ono što otvara put kroz Dan Gospodnji, kroz Dan suda prema Vječnosti.

A o toj odluci pita nas svaki dan. Svakoga dana prosuđujemo krenuti ili ne. Stoga je, na neki tih i stvaran način, svaki naš dan ujedno i Sudnji dan. Jer u svakomu prosuđujemo Isusovu riječ i sebe pred njom. Blago onomu koji u srcu ima istinsko svjetlo Božje zbog kojega može kroz sve ovo ići radostan, kao što kaže psalmist: rijeke nek plješću rukama, zajedno s njima neka se brda raduju (Ps 98,8).