Uvodne misli

Posljednje nedjelje u vremenu kroz godinu pogled nam dižu s ovog vremenitog koje prolazi – baš kao što prolaze i crkvena i građanska godina, kao što prolaze i naši životi – i usmjerava ga prema onome što dolazi i proći neće: prema vječnosti. No, osim dimenzije koju promatramo u protjecanju vremena pa gledamo što je prije a što dolazi poslije, govor o vječnosti ima i bezvremensku notu: naspram naših ograničenih postojanja, misli i identitea, postoji i punina, vječnost. Zato nas misna čitanja ove nedjelje pitaju: a gdje su tvoje misli u odnosu na puninu? Uočavaš li njihovu djelomičnosti i nepotpunost koja treba biti zamijenjena puninom, dostojnom bića koje na sliku Božju?

***

Nakon smrti Aleksandra Velikoga i nestanka helenističkog utjecaja, koji je koliko-toliko bio tolerantan prema religijama pojedinih naroda, Izraelci potpadaju pod sirsku vlast. Antioh IV Epifan želio je dokinuti autohtone i nametnuti svoju religiju. U tu svrhu su se provodila i javna mučenja kako bi se slomilo one koju su narod utvrđivali u njihovu duhovnom identitetu.

Prvo čitanje: 2 Mak 7,1-2.9-14

U one dane: uhvatiše sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. Jedan od njih progovori u njihovo ime: »Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!«

Drugi izdišući reče: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. Junački reče: »Od neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti.« I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke.

Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!«

Više puta znam citirati Thomasa Mertona: tko čita Bibliju, prije ili kasnije primijetit će da ona čita njega. Ovo čitanje svojom konkretnošću i šokantnim detaljima nas čita na intenzivan i zamjetan način.

Stojeći pred opisom muka pa i pogubljenja koje podnose vjerna braća, čitatelj zamišlja grozotu onoga kroz što su prolazili. Pita se kakvi su to mogli biti ljudi koji su nad drugima poradi njihova identiteta vršili ovakvo nasilje? Pita sebe i mjeri svoju spremnost na ovakav korak vjernosti svojoj vjeri, bez obzira na cijenu. I nije čudo što mu se te teme mogu činiti odveć teškima, mučnima da bi se na njima poduže zadržao. Pogotovo ako osjeća da u sebi ne nalazi snage i spremnosti za ovakvo ustrajavanje, pa i po cijenu zdravlja ili života.

No, ova riječ Božja ima i drugu stranu. Ona priča o nutarnjoj veličini. O ljubavi koju je nemoguće pokolebat, ustrašiti. Kad čujemo da su npr. otac ili majka skočili u smrtnu opasnost ili u samu smrt da bi spasili svoje dijete, ne razmišljamo o mukama kroz koje su prolazili. Divimo se veličini ljubavi koja ih je nosila da se suoče sa svime što im prijeti, samo da bi spasili svoje dijete. I pomišljamo: Božje, kako je to veličanstveno! Kako čovjek može biti velik! Iako će neki analitički duh ovdje primijetiti da su to činili silom nagona, treba znati da mnogi isto čine za svoje prijatelje, ili čak samo susjede, kućne ljubimce i sl. Dakle, nisu u pitanju samo nagoni. Čovjek je to u stanju i zbog duhovnih motiva ljubavi prema bližnjemu, solidarnosti, empatije… U konačnici, reci ovoga čitanja čitaju nas i pitaju: a kako ti gledaš? Kojim metrom mjeriš svoj život? Što te kroz njega vodi? Jesi li toga, brate i sestro, svjestan? Imaš li dodir s Vječnim? Koliko je on snažan u tvom životu? I, na kraju, tko koga oblikuje: Vječni tvoj hod ovom zemljom, ili zemlja oblikuje tvoje gledanje na Vječnoga? Da, tko u meni prevladava i pobjeđuje?

***

Apostol Pavao mnogo je putovao, radio i trpio da bi pronosio Evanđelje tadašnjom Malom Azijom i da bi ono ušlo u Europu. Moglo bi se reći da je gotovo svaki odlomak iz njegovih spisa posvećen tome poučavanju i prenošenju vjere. Tako je i ovaj kojega čitamo kao drugo čitanje. Upućuje ga u vrijeme uznemirenosti solunskih vjernika pred pitanjem o slavnom dolasku Gospodina našega Isusa Krista.

Drugo čitanje: 2 Sol 2,16 – 3,5

Braćo: Sam Gospodin naš Isus Krist i Bog, Otac naš, koji nas uzljubi i koji nam po milosti dade trajno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i neka ih učvrsti u svakom dobru djelu i riječi!

Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi. Jer nemaju svi vjere! Ali, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A uzdamo se, u Gospodinu, u vas: da vršite i da ćete vršiti ono što vam zapovijedamo. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj.

Umjesto da nasjedaju glasinama o skorom Isusovu dolasku – čega nije nedostajalo kroz čitavu povijest Crkve a ne nedostaje ni danas, Apostol pred svoje vjernike stavlja sasvim drugačiju perspektivu. Isus će doći u slavi, ali ne prije velikih nevolja. Prije će Crkva morati proći kroz velike kušnje. Kršćani će morati dokazati svoju vjernost Bogu pa i po cijenu ozbiljnih žrtava. Oni nisu vjernici zato da ih Bog izbavi od svake nevolje, nego su u velikim nevoljama odlučni biti na Božjoj strani, na strani dobra i to bez obzira na cijenu. To je jedini način da se valjano pripreme za dolazak Gospodnji.

I sada on, koji je puno trpio za Evanđelje Božje, moli da njegovi vjernici dobiju ono što je dobivao on i njegovi suradnici. Oni su, predani Bogu, unatoč svim protivljenjima na koja su nailazili ipak proživljavali Božju blizinu i pomoć. Ne moli da budu oslobođeni nevolja jer bi to pred Bogom bilo besmisleno, nego da im udijeli ono što su primili i apostoli. Onaj koji je apostolim dao ohrabrenje, neka ohrabri i vjernike. Oni koji kršćansku vjeru ne poznaju mogu smatrai da je tu puno fantazije. Pavao, naprotiv, uvijek polazi od onoga što je doživio. On govori o onome što je iskusio i u to želi uvesti svoje vjernike. Ništa više, ali ni ništa manje!

Ako je pred apostolima trka kojom pronose Evanđelje širom svijeta, na njihovim vjernicima je barem to da ga prihvate u svojoj svakodnevici. Nek ono trči barem njihovom svakodnevicom. Neka mu otvore svoje biće i svoje dane, kakvi god oni bili. Da dopuste Gospodinu da ih mijenja i upotpunjuje. Da budu spremni za svako dobro djelo i riječ. Ako budu išli tragom makabejskih junaka vjere iz prvog čitanja, u njihov svagdan obilno će ulaziti vječnost. Mijenjat će ga i oplođivati. I njihov skromni život postati će dom vječnosti. I Vječnoga. Njega će porađati svom vremenu.

***

U židovstvu su postojale razni religiozni pokreti. Među sobom su se znali razlikovati čak i u važnim pitanjima. Tako npr. saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće mrtvih. Kako bi potkrijepili svoje stajalište, pred Isusa iznose slučaj koji bi trebao, prema njihovu mišljenju, biti dokaz za nemogućnost i besmislenost uskrsnuća.

Evanđelje: Lk 20,27-38

U ono vrijeme: Pristupe neki od saduceja koji niječu uskrsnuće i upitaše Isusa: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Tà svi njemu žive!«

Sinajski Zakon predviđao je da u slučaju preminuća muža koji nije iza sebe uspio ostaviti potomka, njegov brat treba pokojniku podići potomstvo. Razloga za to bilo je više. Duhovni motiv temeljio se na uvjerenju da čovjek nastavlja živjeti u svojim potomcima; stoga je pokojnikova loza – barem u juridičkom smislu – nastavila živjeti a i udovica je dobila svoga potomka koji će i njoj omogućiti da nastavi postojati i nakon što umre. Iznad ovih osobnih i obiteljskih bila je opća perspektiva u kojoj se ogledao interes održanja i uvećanja čitavog naroda. To nije bilo zanemarivo u davna vremena kada su i mlađi ljudi ranije umirali ili pogibali uslijed nedostatka kvalitetne ishranjenosti, medicinske zaštite ili ratnih sukoba.

Saduceji su ovu uredbu božanskog prava uzeli kao argument da je uskrsnuće nemoguće. Jer, smatrali su, ova uredba mu proturječi a ona jest riječ Božja, dok o uskrsnuću nemamo tako snažnih i jasnih naznaka. Gledajući teološki, njihovo razmišljanje bilo je u osnovi solidno argumentirano i stoga ispravno. Međutim, tom gledanju na stvarnost – koje moramo nazvati ljudskim i stoga ovosvjetskim – Isus suprotstavlja stvarnost onoga svijeta. On, koji je s neba sišao (), o njemu može pružiti sasvim drugačiju sliku. Naravno, Njegove riječi ovdje nisu u prvom redu usmjerene na obezvrijeđivanje sakramenta ženidbe. Prije svega želi ljudskom umovanju o božanskim stvarnostima jasno dati do znanja da nemaju osnovu za takav poduhvat: o nebeskim stvarnostima mogu govoriti samo iz zemaljskog iskustva, a to je više negoli nedostatan ugao gledanja. Gospodinove riječi – iako ne žele ustvrditi neispravnost saducejske logike – u konačnici pokazuju kako njihov rezultat ni izdaleka ne dohvaća bit uskrsnuća i svijeta u koji se njime ulazi. Štoviše, po logici stvari pokazuju kako ljudsko umovanje nužno ostaje u granicama ovoga svijeta i prije može biti iskrivljavanje nego li tumačenje onoga svijeta. Kao jasan plod takvog pokušaja Isus izdvaja tužan rezultat: ljudski um – koliko god se činio ispravnim u razmišljanju – Izraelova Boga je sveo na Boga mrtvih umjesto da ga spoznaje Bogom živih. Iz svega proizlazi suštinska razlika ljudskog načina postojanja u ovomu svijetu o odnosu na onaj svijet prema kome idemo. I čiji Duh bi nas trebao mijenjati i pokretati.

Ako Isus nije omalovažavao umne napore saduceja a ipak im je naznačio nedostatnost njihove logike i zaključaka, to onda ima važne posljedice i za nas. Ni našu logiku ne potcjenjuje, ne želi nam reći da ništa ne znamo. Ali mora i nama naznačiti da ona nije dovoljna i da nas dovodi do pogrešnih zaključaka prema kojima se ravnamo i živimo. Logično bi bilo zapravo ovo: ako idemo prema onomu svijetu, onda se moramo koliko je više moguće za nj pripremati, dopuštati da nas mijenja ono što o njemu možemo spoznati. Bez toga čovjek je izgubljen kao guska u magli, iako to ne shvaća odmah. To će se očitovati kao nevoljko pristajanje uz Božju riječ, slabo traženje i slijeđenje poticaja Duha Svetoga i, neizostavno, spore ili gotovo nikakve promjene u kvaliteti duhovnog života. Naravno, posljedica će biti neotvaranje za otajstvo križa i bijeg od njega. A to znači i praktično udaljavanje od Isusova puta. Kao praktični ishod na kraju se pojavljuje zamjena: umjesto da je Isus centar i sve u životu vjernika smjera i ovisi o tom centru, neadekvatna religija će završiti tako da je vjernik sam sebi centar – smatra da njemu trebaju služiti i duhovnost i molitve – sve je tu da on svime raspolaže kako bi postigao ciljeve koje je odabrao. Približavanje koncu još jedne crkvene godine i dizanje pogleda prema dohodištu cijele naše stvarnosti poziv je da postanemo svjesni ovih pitanja i da se – ove godine – s njima još predanije suočimo. Plodovi neće izostati.