(ciklus predavanja za liturgijske čitače u Slavonskom Brodu, proljeće/jesen 2022.g.)

Božja riječ u Novom zavjetu – Iv 1,1-5

U novozavjetnoj misli najdublju razradbu riječi nalazimo u Evanđelju po Ivanu. Odmah u Proslovu evanđelist govori o riječi. Međutim, ovaj govor je poseban po tome što ne promatra samo o riječ kao sredstvo ljudske komunikacije.

On polazi od onoga što je bilo prije stvaranja svijeta. Tu progovara o Logosu, Riječi koja je prije svega s Bogom Bog. Zatim govori o njezinoj ulozi u Stvaranju te, na koncu, o onome što je ona za nas.

Iz ovako postavljene perspektive, jasno se vidi odakle izvire sve, pa i riječ Svetoga pisma. I kamo vodi. Vrijedno je nad tim zastati. Jer u tom svjetlu postaje sasvim jasno da je naše uobičajeno shvaćanje riječi odviše usko i ograničeno uglavnom na dnevnu komunikaciju. Evanđelist Ivan nam širi perspektivu.

Iv 1,1-5:

U početku bijaše Riječ

i Riječ bijaše u Boga

    i Riječ bijaše Bog.

₂Ona bijaše u početku u Boga.

₃Sve postade po njoj

    i bez nje ne postade ništa.

    Svemu što postade

₄u njoj bijaše život

    i život bijaše ljudima svjetlo;

₅i svjetlo u tami svijetli

    i tama ga ne obuze.

1,1: U početku bijaše Riječ…

Čovjek se po riječi razlikuje od životinje. Za nas riječ je princip spoznavanja i komuniciranja. Ona hrani i oblikuje našu inteligenciju i volju.

Ona određuje naše biti i djelovati jer čovjek postaje riječ koju sluša, kojom se hrani. Ona je poput sjemena koje rodi prema svojoj vrsti (Post 1). Pomaže nam da se oformimo. Onaj tko želi biti ratar, sluša riječ, govor o ratarstvu, onaj drugi o meteorologiji i postaje meteorolog, govor o životu-biologija formira biologa itd.

Ovaj tekst pred nas stavlja ono najviše što riječ može biti. Njezin najveći potencijal nije samo da bude poruka, ni ideja…nije samo da nas informira o nečemu nego da nas formira da budemo netko. Riječ Božja prenosi vječnost u nas i nas u vječnost. Kako?

Iv pred nas stavlja Riječ pisanu velikim slovom. Ta Riječ je izvan vremena i stvaranja jer o Stvaranju se počinje govoriti tek u 3. retku. Ovdje arche, početak dakle ne označava početak u vremenskom smislu nego temelj, principium stvarnosti. Riječ je prisutna u najdubljem temelju stvarnosti.

Riječ pretpostavlja nekog koji govori i time se izriče, daruje se. Onaj tko sluša, prihvaća tu riječ i pohranjuje unutar sebe, analizira je; iz nje upija mudrost i hrani se njome. Riječ pretpostavlja dvije osobe koje ulaze u međusobni odnos, dijalog. Ako još pretpostavimo maksimalnu blagonaklonost obiju strana, riječ se tada rađa iz ljubavi onog koji govori i prihvaćena je s ljubavlju onog koji sluša.

Ako imamo u vidu da u 1,14 kaže Riječ tijelom postala i nastanila se među nama, time Iv želi reći da in principio, u počelu naše stvarnosti nije neka slijepa nužnost ili čisti slučaj, nego jest Riječ. Riječ kojom se Bog izriče i daruje čovjeku.

Dok Knjiga Postanka tvrdi da je in principio, u počelu to da je Bog stvorio i uredio kozmos jer je suzbio pra-kaos, evanđelist Ivan na temelju svog iskustva s Isusom tvrdi da je u počelu svega jest Božja volja i ljubav kojom želi stupiti s nama u odnos i zato će nam uputiti svoju Riječ.

Kad govori o odnosu Riječi i Boga, grčki original može se shvatiti na dva načina: dinamički – Riječ bijaše usmjerena, okrenuta, u pokretu prema Bogu, i statički – Riječ bijaše kod Boga, u Boga. Većina prevoditelja Biblije daje prednost statičkoj varijanti: Riječ bijaše kod Boga. To znači da je prije svake svoje aktivnosti Riječ u neprekidnom zajedništvu s Bogom. Kontemplacija i intimnost s Bogom prethode svakoj aktivnosti Logosa, pa i onako uzvišenoj kakva će biti Stvaranje koje će uslijediti (1,3).

Na koncu, Evanđelje ide još dalje i kaže I Riječ bijaše Bog (1,1c). Stvaranje koje će uslijediti – a mi nužno sve gledamo iz ugla stvorenosti – u svom temelju nema usamljenog Stvoritelja nego Boga koji je u sebi zajedništvo: dijalog-odnos Riječi i Boga, Jedinorođenog Sina koji prebiva u krilu Očevu! Kasnije će Isus izjaviti: ja i Otac smo jedno (10,30).

1,3: Sve postade po njoj….

Tek sada u 1,3 Iv počinje govor o Stvaranju. Ako je sve stvoreno po Riječi, to znači da stvorenja nose otisak Riječi. Stoga posjeduju neku kvalitetu izricanja tj. komuniciranja. Ivan nam tim zapravo kaže da je Stvaranje čin Božje objave – stvorena priroda objavljuje svog Tvorca. Galileo Galilei govorio je, stoga, o dvije knjige Božje objave: Biblija i uvijek otvorena knjiga prirode.

Riječ u stvorenja utiskuje pečat različitosti i sposobnosti za odnos, za slušanje i odgovaranje, za prihvaćanje i odgovornost, za inteliganciju i slobodu. To je potrebno da bi čovjek kao stvorenje mogao postati Božji sugovornik, da bi mogao zaživjeti pred Bogom i ići prema punini života.

Stvorenje je od Riječi primilo u sebe život u kojem nema nikakvog počela zla (usp. Mudr 1,14) tako da nam ovdje odzvanja refren iz Post 1,1-2,4a: i vidje Bog da je dobro!

Dvojbu između dobra i zla stvorenje nije primilo tijekom Stvaranja. U tu dvojbu će doći tek kad u ruke uzme svoju slobodu i stane pred odluku: prihvatiti svojom voljom Riječ i ići njezinim putevima ili ne? Dakle, stvorenja su vrhunski dobra – to je ono što je dao Bog. Ali pitanje je kakve ćemo – u svojoj slobodi – graditi odnose? Što činiti sa stvorenjima, jedni s drugima i s Bogom? Hoće li odnosi koje gradimo biti veoma dobri?

1,3-4: Svemu što postade u njoj bijaše život…

Život koji ima Riječ nije statički život, već snaga koja proizvodi život: on čini živim, oživljuje. Drugim riječima, život koji je Riječ dala stvorenjima nije jednodimenzionalan, bez mogućnosti unapređenja. Naprotiv! To je tek prva, osnovna „doza“ života koja treba biti „nadograđivana“ i unaprijeđivana. Riječ može čovjekov život dalje voditi punini. Zato će Isus kod Lazarovog uskrišenja moći reći da je život (11,25), kruh života, tj. kruh koji daje život (6,35.48); svjetlost života, tj. svjetlo koje daje život (8,12).

Život je zapravo sâm Bog koji svojim dahom dovodi čovjeka u postojanje (usp. Post 2,7). Od samog početka čovjekov život bio je usko vezan za posluh Riječi jer dobio je zapovijed u vezi stabla nasred vrta. Posluh bi mu osigurao blizinu s Bogom, od kojega izvire njegovo postojanje (usp. Post 2,16).

Život, ta iskonska želja svakog čovjeka, čovjek je pokušao istrgnuti iz ruke Božje i onda pobjeći. A to ne ide. Život se samo može primiti kao dar kojeg otac daje sinu. Posjedovati život samo za sebe, ne prihvatiti ga kao dar nego ga otrgnuti od zajedništva s Ocem znači negirati mu izvor, uništiti vlastiti identitet sina.

Život i ljubav koje dijeli s Bogom, Logos širi i želi njima nadahnuti sva stvorenja. Ono što ima kao Jedinorođeni Sin želi dati i nama – moć da postanemo djeca Božja (1,12). Toliko je snažan duh zajedništva kojeg dijele Otac i Sin.

1,4: I život bijaše ljudima svjetlo….

Evanđelje je prethodno reklo da ono što se dogodilo i ostaje u Logosu bijaše život. Sada Iv ide dalje i kaže da taj život bijaše ljudima svjetlost. Nakon što očituje snagu života svojim riječima i djelima, Isus će u 8,12 reći: Ja sam svjetlo svijeta, tko ide za mnom neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Uskrsnuće Lazara te Isusovo uskrsnuće i uzlazak Ocu to će jasno potvrditi.

Čovjek iskonski žeđa za puninom života. Religiozni čovjek vjeruje da je punina života u Bogu. Stoga svaka religija želi čovjeku omogućiti da dođe u dodir s puninom, s Bogom. Kada dođe tog života – makar samo do njegovih prvih titraja – čovjek biva obasjan svjetlom, jer život bijaše ljudima svjetlo. A da bi to postigao, prema Ivanu čovjek ne treba posezati ni za kakvim tehnikama niti askezom. Iluminacija je plod slušanja i odgovaranja na Očevo nadahnuće.

Jer identitet Riječi, u kojoj je temelj ljudskog postojanja, sastoji se u dijalogu s Ocem i usmjerenosti prema Njemu. Stoga će i za čovjeka život biti dijalog s Bogom, postojanje koje je odgovorno jer odgovara na dar života. Logosova komunikacija s Bogom čovjeku je svjetlo jer mu pokazuje kako održati kontakt s izvorom života. To je put da svatko od nas bude sin po uzoru na Sina usmjerenog prema Bogu (usp. 1,1b).

1,5: Svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze.

U Knjizi Postanka Stvaranje svijeta biblijski pisac predstavlja kao pobjedu svjetla – Bog svojom riječju „izvlači“ stvorenja iz tame kaosa i stvara uređeni svijet – kozmos. Njegova stvaralačka riječ pobijedila je snagu kaosa jer su stvorena bića bila veoma dobra.

Ako svjetlost u tami nailazi na prepreku, to nam na dvostruk način svjedoči o snazi svjetla i njegovoj prisutnosti. Grčki izraz svijetli označava trajnu i nesvršenu radnju, nešto što se neprekidno odvija. Za Ivana je Isus svjetlo koje prosvjetljuje kako za vrijeme svog zemaljskog života i u vrijeme Ivanove zajednice koncem I. st., a isto tako i danas.

Naglašavanjem da ga tama ne obuze evanđelist želi dodatno pojačati poruku o snazi svjetla – ne radi se o dva jednako snažna principa koji podjednako određuju stvarnost, nego pokušaj tame da nadvlada svjetlo nije uspio. I najmanje svijetlo malene svijeće nadvladava ogromni prostor tame koja ga okružuje. Svjetlo je jače!

U Svetom pismu svjetlo je jedna od odlika Božjega bića; za čovjeka ono je Božje objavljenje kada se otkriva i javlja čovjeku. Kada mu objavljuje svoju volju, svoje naume, otkriva puninu života i njezinu snagu…

———-

Primiti svjetlo tj. riječ Božju – Njegovu objavu – znači biti oslovljen. Dakle, Evanđelje po Ivanu želi nam reći da Riječ – koja je s Bogom Bog – dolazi među nas ne samo da nas posjeti.

Ona dolazi otvoriti prostor kojeg ima s Bogom – dia-logički prostor – da i mi možemo u nj ući. Riječ Božja, Vječni Logos, nije samo informacija s neba – On omogućuje dijalog s Bogom. Da Mu, oslovljen, mogu odgovoriti.

I, naravno, ako prihvatim Riječ svim bićem, ako prihvatim život koji je u njoj i pustim je u svoj život, tada i ja postajem riječ koju slušam. Jer njezin život preplavljuje i obuzima moj. Ako je vječni Logos na kraju Proslova nazvan Jedinorođencem koji prebiva u krilu Očevu, onda i ja postajem sinom Božjim. Tako i kaže u središtu Proslova (1,12c): onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.

U Evanđelju po Ivanu primiti Isusovu riječ i po njoj upoznavati Oca već znači prekoračiti prag i ući u život vječni. Zvuči previše? Ne! Jer onaj tko primi Isusovu riječ i ide za njom drugačije misli, drugačije odlučuje i stoga – drugačije živi. On je za sebe i za druge mjesto gdje se vječnost nastanjuje među nama. I zato evanđelist kaže da je takva osoba prešla iz smrti u život. Jer Život je prepoznaje svojom. Sada je pohađa svojim svjetlom na zemaljskim putovima, a prepoznat će je svojom i u čas posljednjeg suda.

Tako smo od riječi u Stvaranju svijeta kroz ovaj kratki pregled stigli do onoga što je Riječ na svom vrhuncu za nas – što može biti za nas i koji nam horizont otvara.

Sljedeći puta ćemo vidjeti kakve to posljedice ima za nas kao pojedince i crkvenu zajednicu.