Uvodne misli

Molitva i vjera ne moraju uvijek ići skupa, vidjeli smo prethodne nedjelje. Postoji li nešto čime vjernik može, tako reći, osigurati svoju molitvu? I da bude ispravna, Bogu prihvatljiva, i da može imati solidnu nadu u njezino uslišanje?

***

Postoji način kako biti, ako se to tako može kratko nazvati, utemeljen pred Bogom. To znači zauzeti poziciju i životno usmjerenje koja otvara put Njegovim uslišanjima i blagoslovu. Tada će i molitve biti uslišane.

Treba pozorno pratiti riječi mudrog Siraha. U njima se lako može uočiti da su na sceni dva lika koji jedan drugom nešto omogućuju ili daju.

Prvo čitanje: Sir 35,12-14.16-18

Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka.

Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga

i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.

Na početku imamo napomenu da je Gospodin nepristran sudac. Nitko ne bi trebao imati bojazni pred, ukoliko živi i nastupa dobronamjerno. Već ta činjenica oslobađa od svakoga straha i omogućuje čovjeku da slobodno diše. Za razliku od ljudskih prosuđivanja, Bog neće pogodovati uglednima i bogatima.

Siromasi, potlačeni, siročad i udovice ne samo da kod Gospodina nisu zapostavljeni nego njih posebno prati – sluša njihovu molitvu! Ako je su već život ili ljudi nekoga oštetili, bacili u nevolje i jade, kako je važno da imaju Boga na svojoj strani! Ovdje izranja važno pitanje: je li za uslišanje dovoljno da netko bude ojađen i siromašan, bez obzira kakvog je srca? Ovdje moramo biti veoma oprezni. Mnogo puta Bog pomogne nevoljniku samo zato što je pritisnut zlom. Međutim, to ne mora uvijek biti pravilo. Starozavjetni mudrac nam daje siguran putokaz: tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan. Služiti Bogu ne znači samo pripomoći oko bogoštovlja, održavanja crkvene imovine i sl. Bog je s Abrahamom i njegovim potomstvom započeo veliki projekt ozdravljenja svijeta, a nastavio ga po Crkvi koju je osnovao Njegov Sin Isus. Upoznavati taj projekt i u nj se uključiti, to znači služiti Bogu. To znači živjeti i boriti se za dobro, istinu i pravednost, čuvati i unaprijeđivati sva Božja stvorenja, počevši s čovjekom itd.

I, na koncu, mudri Sirah sve ovo nadopunja govoreći o poniznosti. Ne može čovjek upoznavati i uključiti se u Božji projekt spasenja svijeta ako nije iskreno ponizan. Samo ponizan može propitivati svoje želje i odustajati od onih koje nisu u skladu s Božjim projektom. Samo ponizan i mudar čovjek vidi svjetlost putova Božjih i može ih staviti iznad svojih hirova i suludih želja. Ostali mogu biti „po duši dobri“, ali ipak će tjerati neke svoje projekte i neće pristati biti dio Božjeg projekta, ići će svojim puteljcima umjesto da stupe na put Božji.

***

Ono što smo kao bitno uočili u poruci prvoga čitanja iz knjige Sirahove, sada ćemo čuti i u autobiografskom tonu iz usta sv. Pavla. U vrijeme pisanja ovih redaka, on je već prešao veliki dio svoga životnog puta. Sada može dobro sagledati njegove lijepe i teške momente, može nanizati svoja postignuća kojima se ponosi. Ali, visoko iznad svega svijetli njegova svijest: kroz sve to vodio me Gospodin. On je pobijedio u Savlu i pomoću Pavla pobjeđivao tamu tadašnjeg istoka rimskog carstva.

Drugo čitanje: 2 Tim 4,6-8.16-18

Predragi: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.

Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.

Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen!

Dok čovjek živi i uređuje svoj život – posebice ako je mlađi – čini se da je pred njim bezbroj mogućnosti. No, kad život dođe svome kraju i kada se počne svoditi bilanca, nema više mnogo alternativa – ili je život bio uspješan i čovjek njime zadovoljan, ili nije nego ostaje razočaran i prazan.

Vidimo da sv. Pavao ne podliježe poznatom trendu uljepšavanja. Naime, kaže se da protekom vremena čovjeku u pamćenju ostaju samo lijepa sjećanja jer iz psiholoških razloga potiskuje ono loše, ne želi misliti na to i brže ga zaboravlja. Iz Apostolovih riječi proizlazi da je glavni sadržaj njegova života bio boj. Borio se za Božji projekt utjelovljen u Crkvi Kristovoj. Boj i trka njegova života su završeni na pozitivan način: vjeru, odnosno prianjanje uz Gospodina, sačuvao je sve do kraja. A nisu bili lagani. Često su nadilazili ljudske snage.

Za razliku od polovičnih i nesavršenih vjernika koji Božju prisutnost i pomoć vide ovdje ili ondje, svetac je svjestan da uspješno vođenje i dovršenje boja i trke svoga života duguje Bogu. Jer nije priskočio ovde ili ondje, nego je bio uza nj i krijepio ga. Kakvog li čuđenja kad čovjek spozna da njegov život nije njegovo nego je djelo Božje. I zato je remek-djelo. Jer božanski genij ne ide ispod toga, ukoliko mu čovjek dopusti djelovati. Biti sudionik u Božjem remek-djelu! Biti suradnik Njegova nezamislivoga genija – kakvo čudo, kakvo uzbuđenje! To je – da sada prizovemo Siraha iz prvoga čitanja – nagrada poniznima. To je baština onih čista srca koji će gledati Boga na djelu…pa i ondje gdje drugi ne vide ništa.

Molitva? Skoro smo zaboravili spomenuti je! Ali gdje je uvrstiti u ovoj Pavlovoj shemi? Živi, ali ne više on nego u njemu živi Krist (usp. 2,20). Sve je otvorio Gospodinu. I sada On vodi. Za što je još potrebno moliti? Što izvući a da Bog o tome ne vodi računa? Nije čudo da se u Pavlovim poslanicama uglavnom govori o molitvi za druge – za učenike, članove crkvene zajednice, njezine pastire itd. Jedino tu njegovo pastirsko srce još osjeća nemir i strepnju – želio bi da svi ostanu vjerni i postojani na Božjem putu. A sve drugo osim ljudske slobode vodi Gospodin koji stoji uza nj. Kakav je osjećaj pouzdanja i mira uživao taj čovjek! To je nagrada vjernima koji su dovoljno ponizni da se Bogu posvema izruče.

***

Izgovarati mnogo molitava još uvijek ne znači da čovjekov život prožima i nosi vjera. To smo vidjeli prethodne nedjelje. Jer „riječi lete“ a „papir svašta trpi“. Čak ni poduži popis religioznih djela i podviga ne mora značiti da čovjek Bogu pristupa pravom vjerom. Upravo radi pročišćenja vjere Isus izgovara za mnoge iznenađujuću prispodobu.

Evanđelje: Lk 18,9-14

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:

»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Dakle, pred Bogom su pripadnici različitih društvenih slojeva. Farizeji su bili elitna duhovno-intelektualna društvena skupina. Posvećeni su Božjoj riječi a stoga ujedno prepoznati i kao veliki rodoljubi koji su perjanica iščekivanja obećanog Pomazanika koji će Izraelce osloboditi rimske okupacije. Iz njegovih riječi razvidna je posvećenost religioznim vrijednostima. Osim hvalevrijednog moralnog života, ističe se postom i urednim podmirivanjem materijalnih obveza prema svojoj vjerskoj zajednici. Gledajući ga, nije pretjerano pomisliti: kad bi svi vjernici bili ovakvi, naša zajednica bi brzo napredovala i procvala!

Drugi, carinik, pripadnik je omražene skupine. Jer carinici su ne samo bili sumnjičeni zbog nelegalnog bogaćenja nego i zbog toga što su poreze ubirali za okupatora – bili su tretirani kao neka vrsta domaćih izdajnika. I doista, carinik u hramu pred Bogom ni ne pokušava izreći bilo što sebi u prilog. Ne navodi nikakvih vrlina, kreposti ni dobrih djela. Je li moguće da nema baš ništa što bi mogao istaknuti? Može li biti potpuno zao?

Međutim, Isusova završna riječ donosi potpuni obrat. Hvali carinika a za pobožnog farizeja kaže da Bog nije prihvatio njegov molitveni nastup u hramu. U čemu je toliko značajna razlika između ove dvojice da može u potpunosti promijeniti vidljive predznake pod kojima nastupaju? Farizej, iako nakićen mnogim pozitivnim odlikama, očito nema presudnu značajku kojom se odlikuje carinik. Svjestan svojeg grešnog i promašenog života, došao je k Bogu priznati se grešnikom. Taj izraz označava čovjeka koji vodi život koji je potpunosti udaljen ili protivan Božjem projektu. Očito, u jednom trenutku postao je toga svjestan i odlučio je promijeniti život. Shvatio da ne može više ići protiv Božjeg projekta. Iako nema u rukama ništa pozitivnog što bi prikazao Bogu, on ima najvažnije – odluku da konačno želi prići i postati dijelom Božjeg projekta! Naravno, ne možemo isključiti da je ipak imao uknjiženo poneko dobro djelo ili osobinu. No, upravo stoga što ih ne smatra važnim u odnosu na pristupanje Božjem projektu, njegov povratak u Stvroteljevim očima biva veličanstveniji – ovaj čovjek uočio je ono najbitniji i to je odlučio staviti u prvi plan. Zato moli oproštenje, što će mu omogućiti povratak Bogu i Njegovu djelu spasenja svijeta.

Nasuprot njemu, farizej ima puno toga za nabrojiti. Međutim, njegove riječi odaju da svoj položaj mjeri u odnosu na druge ljude a ne u odnosu na Boga i Njegov projekt. Biti u ovome ili onome bolji od nekoga, imati veći ili manji broj kvaliteta ili dobrih djela od drugih nije znak da je netko ispravan pred Bogom. Jer mnoga djela pobožnosti mogu biti neuspješan način „umirivanja savjesti“ tj. popunjavanja nutarnje praznine koja nastaje jer nedostaje ono bitno. Kao što npr. supružnici znaju jedno prema drugom biti sve srdačniji kada osjete da im nedostaje ljubavi i vjernosti. Kao da bi se onim izvanjskim mogla kupiti ili nadoknaditi odsutnost srca i ljubavi.

U konačnici, farizeju nedostaje ono o čemu nas je poučavao mudri Sirah u prvom čitanju a carinik time obiluje – poniznost! Ne samo ponizno priznanje promašaja nego poniznost kao želja vratiti se i ući u Božji projekt. Svijest da je spram njega sve drugo nedovoljno i promašeno. A upravo u toj ispraznosti obiluje farizej. Božji projekt ozdravljenja svijeta izložen je u Njegovo riječi, Savez kojeg je sklopio sa svojim narodom i Zakonu kojega mu je na Sinaju dao. Izložen je i tumačen od proroka i – na vrhuncu – od Njegova Sina Isusa u Novom zavjetu. Samo ponizan čovjek može spoznati vrijednost te Božje ponude i iskreno priznavati svoju nedostatnost pred njim. Nemogućnost slijediti njegove zahtjeve. U konačnici, to je nužno stanje stvari jer Božja riječ nam riše obrise Njegova svijeta, Njegova kraljevstva. Farizej možda nije ni svjesta da svojim oholim nastupom želi tvrdi: ja sam sve zadovoljio – ja sam prikladan biti građanin Božijeg svijeta, dovoljno sam dobar da budem ukućanin Božje obitelji. Nasuprot njemu, stav carinika nas uči koliko je u očima Božjim važna poniznost kojom shvaćamo i vrijednost Njegova projekta i svoju nedostatnost pred njim. Koliko je važno svim srcem prionuti uza nj. Zaboraviti sve drugo i uhvatiti se onoga bitnoga. Bez obzira kome od promatrača će to izgledati čudno, bez obzira što se na tom putu ostaje bez tako slatke osnove za visoko mišljenje o sebi. A to mogu samo ponizni.

Zato, kaže nam Sirah, molitva poniznoga prodire kroz nebesa. Sve ovo što ima farizej – iskrenost, poniznost, pokajanje i želja povratka Bogu – sve to su temelji bez kojih nema vjere. A bez vjere nema ni plodne molitve. Stoga je čudno da ima puno „vjernika“ koji ne mole i puno vjernika koji mole, ali bez vjere. Vidimo, Gospodin Isus je pedantan Učitelj koji svoje učenike strpljivo i postupno uvodi u dubine vjere. Činjenica da Njegove prispodobe šokiraju ne govore o Njemu nego o učenicima koji ostaju iznenađeni – to znači da još ne shvaćaju bitno. I ova prispodoba nam je prilika da im se pridružimo i krenemo zajedno.