Uvodne misli

Molitva je razgovor s Bogom. Ona je disanje duše bez kojega čovjekov duh ostaje bez svoga izvora i vene. Stoga je ona u najvećoj časti. Svaki ozbiljan teolog i duhovni učitelj mora o njoj govoriti najbiranijim izrazima kako bi vjernike oduševio neka prionu uz molitvu.

No, današnja Božja riječ kao da nam i ovdje želi postaviti pitanje. Molitva, naravno – da! No, je li svako naše moljenje upravljeno Bogu kršćanska molitva? Je li dovoljno sklopiti ruke i uporno se Bogu obraćati, iskati nešto? Ili i ovdje postoje granice iza kojih prošnja više nije molitva?

***

Izraelce je Bog izveo iz Egipta i sada ih vodi prema Obećanoj zemlji. Amalečani, skupina pustinjiskih pljačkaških plemena, pokušat će i ovom prilikom okoristiti. Smatraju da je lijepa prilika imati pred sobom narod koji nije vičan boju niti naročito naoružan. Stvoritelj neba i zemlje protivi se ovakvim pokušajima koji su nepravedni i nehumani.

Prvo čitanje: Izl 17,8-13

U one dane: Dođu Amalečani i zarate s Izraelcima kod Refidima. A Mojsije reče Jošui: »Odaberi momčad pa pođi i zapodjeni borbu s Amalečanima. Ja ću sutra stati na vrh brda, sa štapom Božjim u ruci.« Jošua učini kako mu je Mojsije rekao te zapodjene borbu s Amalečanima, a Mojsije, Aron i Hur uzađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani. Ali Mojsiju ruke napokon otežaše. Zato uzeše kamen, staviše ga poda nj i on sjede na nj, a Aron i Hur, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držahu ruke, tako da mu izdržaše do sunčanog zalaska. I Jošua oštricom mača svlada Amaleka i njegov narod.

Iz Mojsijeva postupka vidimo kako vjernik odgovara na nedaće života. U materijalnom smislu, na opasnost treba pripremiti prikladan odgovor – na napad vojskom treba podići vojnu obranu. No, to samo po sebi nije dovoljno. On se ide uspeti na brdo, u visine…tamo gdje je čovjek bliži Bogu. S onim istim štapom u ruci s kojim je razdvojio Crveno more.

Interesantno je uočiti da se ni u ovom tekstu niti prije ili poslije njega ne spominje molitva! Mojsije jest otišao u Božju blizinu. Djeluje s Božjim štapom, no ništa ne moli i ne traži. Razlog tomu jest poklapanje interesa. Ono što želi on i njegov narod, želi i Gospodin. Mojsije i Izraelci žele sa sebe skinuti opasne Amalečane. A to želi i Gospodin. Nakon našeg teksta izrijekom kaže: Gospodinov je boj protiv Amalečana od naraštaja do naraštaja (Izl 17,16). Kasniji stav Staroga zavjeta prema Amalečanima otkriva da se radi o narodu koji – za razliku od drugih, pa čak i Egipćana kao i Babilonaca – nije bio otvorene pozivu Božjemu ni obraćenju. Bog je jednostavno osjećao potrebu pred takvim zlom zaštiti svoj narod.

Dok s jedne strane začuđuje izostanak spomena molitve, na drugoj strani snažan dojam ostavlja poklapanje jer su Izraelci pronašli zajednički interes s Gospodinom. Jednostavno su na putu Božjemu. Spremaju se s Njim sklopiti Savez, želi biti Njegov narod, hoditi Njegovim stazama u istini i pravednosti. Kako da nam biblijski pisac želi reći: ima li u ovakvom slučaju potrebe za riječim i koje bi riječi molitve sada bile prikladne? Odabirući putove Božje, srce je reklo sve.

***

U drugom čitanju sv. Pavao upućuje svog ljubljenog učenika, a sada biskupa, Timoteja kako će ostati na putu Božjemu. U prvi plan stavlja Sveta pisma koja čovjeka mogu učiniti mudrim, tj. prikladnim za ulazak u blizinu i među prijatelje Božje. Tu je početak spasenja.

Drugo čitanje: 2 Tim 3,14 – 4,2

Predragi: Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.

Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.

Poslanice Timoteju pisane su u vremenu kada naraštaj Isusovih apostola ide polako svome kraju. Neki su već podnijeli mučeništvo a neki se tome približavaju; Pavao je već zasužnjen. Što će od sada biti siguran oslonac, koji su orijentiri u vjeri? Apostol Pavao svome učeniku, koji će kao biskup voditi druge, želi dati siguran putokaz.

Ako pažljivo čitamo i Prvu i Drugu Poslanicu Timoteju, vidjet ćemo da se među uputama spominje i molitva. Međutim, ona nema onako istaknuto mjesto kao što je to u svakidašnjem govoru današnjeg kršćanstva. Mi smo danas suočeni s uputama i pozivima na razne vrste molitve. Čovjek iz nastupa mnogih duhovnih učitelja može steći dojam da će umnažanje ili intenziviranje molitve riješiti gotovo sve probleme u odnosu vjernika i Boga, Crkve…

Ako čitamo Pavlove riječi Timoteju, vidimo da se uz molitvu itekako naglašavaju pobožnost, vjera, ispravna savjest…a u ovom odlomku kao vodilja u prvom redu Sveto pismo. Stoga se trebamo upitati nismo li danas odveć pogrešno počeli tretirati pobožnost kao formalizam ili ritualizam, inzistiranje na savjesti kao moraliziranje, naglašavanje vjere kao fideizam ili čak fanatizam a privrženost Svetom pismu kao intelektualiziranje vjere ili čak njeno svođenje na hipokriziju slova – po uzoru na zakonoznance s kojima se Isus sukobljavao?

Svjestan sam da na ovako malo prostoru nije moguće reći puno, no smatram potrebnim istaknuti osnovnu ideju koju ovaj odlomak daje u suodnosu s druga dva čitanja.

Život vjere kao zajedništvo s Bogom ima različitih očitovanja, među kojima jest svakako i molitva kao razgovor s Bogom. Međutim, ispravan hod vjere, hod u istinskom zajedništvu s Bogom i Njegovim projektom spasenja nije moguć bez Svetog pisma. Ono daje ispravan smjer, ispravlja zablude i pogreške i – što je najvažnije – daje pravu sliku Boga. Inače bi pobožnost i molitva  mogli učiniti da vjernik ovisi o svojoj mašti i slutnjama koje ga – nošena snažnom vjerom – mogu lako odnijeti s pravog puta u zabludu odnosno subjektivna zastranjenja. Zbog toga više nije sigurno koliko bi mogao ići prema zajedništvu s Bogom te s braćom i sestrama u zajednici vjernika. Sv. Pavao, stoga, jasno daje do znanja da svaki od spomenutih elemenata vjerskog života ima svoj ulogu i ne može biti zamijenjen, odnosno ne smije biti pobrkan s drugim. Očito je, molitva – koliko god do nje držalo novije doba kršćanstva – ne može imati primat nad drugim područjima vjerskog života ako se želi živjeti skladan osobni i zajednički kršćanski život.

***

Isus u evanđelju poziva na molitvu. Ističe kako je potrebno svagda moliti i nikada ne posustati. Nikada ne odustati od blizine Božje, od razgovora s Njim. No, to nije sve. Kada bi čovjek i to imao, još može nešto bitno nedostajati. Jer ako i moli neprestano, nije sigurno ima li vjeru. Zvuči čudno, ali Isus se ozbiljno pita hoće li kada dođe naći vjere na zemlji. Vrijedi se zamisliti nad Njegovim riječima.

Evanđelje: Lk 18,1-8

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:

»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

Učili smo na vjeronauku, slušamo i čitamo kako učitelji vjere govore da je molitva razgovor s Bogom. Ona životna veza bez koje duša vene, a vjernikov život se gasi i nestaje. Nesumnjivo da je tako jer Isus poziva na ustrajnu molitvu. Vjerniku koji možda ima dvojbe i pita se o moći svoje molitve, Isus izgovara predivnu sličicu o udovici koja ne odustaje od salijetanja nepravednog suca. Jer u ono doba nisu postojale druge institucije kojima bi se mogla uteći. On joj je jedina nada i stoga ne može odustati. Pa makar išla i na kartu iscrpljivanja, makar je na koncu uslišio samo zato da ga više ne dolazi mučiti.

A Bog je dobri Otac. Njega ne moramo mučiti. Otac će dati kad god i što god može. Što god ima smisla i može voditi dobru. Zato bi molitelj trebao biti spokojan i prije negoli započne moliti. Međutim, oprez! Upravo ovdje nailazimo na prijelomnu točku današnje biblijske poruke! Zar ne da i ljudski roditelj daje kad god i koliko može? Zar ne da daje i onda kada vidi da njegovo dijete to ne koristi kako treba? Zar ne da ga neće ostaviti nezbrinuta makar ga očinsko i majčinsko srce boljelo što dijete ide lošim putem i nije ni nalik roditeljima – štoviše, možda izdaje sve njihove svetinje? Ipak će biti uz njega – kako da mu ne pruže ono što mogu dati? Tako i Otac nebeski daje. Pa i Isus daje. Prošle nedjelje smo vidjeli kako je desetorici koja su ga molila udijelio da se očiste od gube. Kako da im ne pomogne. Molili su i dobili. Međutim, vidjeli smo, devetorica nisu išli tragom dara, nisu krenuli putem vjere kamo ih je pozvao Prisutni. Molili jesu i dobili, ali kod većine nije uslijedio hod vjere. Otac rasipno dijeli. I kad ga molimo i kad ga ne molimo, ali iza kojega dara će uslijediti naša vjera? Hoće li uopće?

Očito je, Isus smatra da čovjek i može i treba puno, ustrajno moliti. No, to još uvijek nije garancija da ima vjeru. Čudno zvuči, zar ne? Što je onda vjera o kojoj govori Isus? Pogledajmo praoca naše vjere – Abrahama. Ako pročitamo sva poglavlja gdje se on pojavljuje (Post 12,1 – 23,20), lako je uočiti da je kod njega vjera bila čuti i spoznati volju Božju i onda je izvršavati. To je činio i kada su mu se molitve i želje ispunjavali a i kada nisu. Činjenica da se rijeđe spominje njegova molitva ne znači da se nije molio. Ali on je otac naše vjere jer htio slijediti putove Božje koji su se pred njim otvarali. Njegove želje i molitve nisu ga odvlačile s tog puta. On je upravo po tome postao veličina. A tako je i kod majke naše vjere, Blažene Djevice Marije. Gotovo u svim odlomcima Novoga zavjeta gdje se ona pojavljuje – osim u Djelima apostolskim (1,12-14) – ona biva iznenađena putem Božjim koji se pred nju stavlja. Ali ga prihvaća jer je Bog na nj poziva. Bilo zgodno ili nezgodno. Bilo teško da joj mač boli probada dušu. Upravo element iznenađenja u prvim njezinim pojavcima a kasnije bol podno križa svjedoče da ona za takav put nije molila. Bila je njime ponekad iznenađena, a ponekad pogođena. No, osjećala je – kao i Abraham – da je tu pozvana krenuti, Bog je zove.

Imajući to pred očima, možemo ići prema zaključku. Molitva kao naš razgovor s Bogom jest važna i ne može se ničim zamijeniti. Međutim, ona niti može zamijeniti vjeru niti joj može biti konkurencija. Vjera je tu vjernikov odnos s Bogom u kojem prihvaća Božji projekt s čovjekom, sa svijetom i sa svojom osobnom egzistencijom. To je onaj duboki, najdublji DA Bogu na Njegovu dobrotu, na Njegove planove i poziv koji čovjeku upućuje. Ako je taj DA na tragu Abrahamova i Marijina – štoviše Isusova prianjanja uz Oca – on će oblikovati cio vjernikov život. Dati mu boju. On će intonirati i molitvu. Ona će ponekad biti odraz problema, strahova i raznih tereta koje čovjek nosi. Ali će u cjelini i molitva biti u službi otkrivanja i slijeđenja projekta kojeg Bog ima sa svijetom i s vjernikom kao pojedince. Tek takva molitva postaje molitva u punom smislu riječi jer traži vršenje Božje volje, kako je i Isus činio. Vjerojatno iz promatranja ljudi oko sebe, iz poznavanja slabosti ljudske naravi Gospodin je brinuo hoće li naći vjere kada se bude vratio. Za molitvu nije brinuo jer ljudi će prije ili kasnije moliti, čak i oni koji se smatraju ateistima ili agnosticima. Ali moliti s vjerom kao Abraham, Marija i Isus – može li to, hoće li to vjernik?