₃₅Uvečer istoga dana kaže im: „Prijeđimo prijeko!“ ₃₆Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.

₃₇Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. ₃₈A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ ₃₉On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni!“ I smiri se vjetar i nasta velika utiha.

₄₀Tada im reče: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ ₄₁Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“

I

Nakon statičnih scena govora u prispodobama koje su ispunjale dosadašnji tijek ovog poglavlja Evanđelja po Marku (4,1-34), sada dolazi do promjene. Nastupom večeri Učitelj poziva na prelazak preko jezera. To se može shvatiti ostvarenjem najave da treba ići drugamo, u obližnja mjesta (1,38), ali se s učenicima ipak zadržavao uglavnom u okolici Kafarnauma. Sada ih poziva da konačno ostave teren gdje ga je stanovništvo imalo prilike dovoljno upoznati te da krenu drugamo – prijeđimo prijeko (4,35) – prema poganskim krajevima (usp. 5,1)! Gospodin ima inicijativu i započinje novu etapu u svom djelovanju.

Spomen večeri vezana je uz važne momente u Evanđelju po Marku: okupljanje mnoštva pred vratima (usp. 1,32), odlazak u poganske krajeve (usp. 4,35), Isusova molitva (usp. 6,47), slavljenje Pashe (usp. 14,17), polaganje u grob (usp. 15,42).

Isus je odlučio napustiti obalu jezera gdje je započeo poučavati u prispodobama (usp. 4,1-2) te ulazi u barku da bi preko Galilejskog jezera stigao na drugu obalu u Dekapol. Prije prelaska, Isus se udaljuje od mnoštva (usp. 4,36), od kojeg se već u više navrata odvajao (usp. 4,10.34), a ponovno će mu doći u susret kada se vrati lađicom nazad (usp. 5,21). Interesantno je kako se u ovim recima naglašava akcija učenika jer oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi (4,36). Isus se doimlje pasivnim; možda evanđelist Marko želi reći da je bio umoran nakon cjelodnevne aktivnosti. Skupa sa učenicima stalno je u lađici u koju su ušli prije početka govora u prispodobama (usp. 4,1); vjerojatno je to ona ista lađa koju je Isus prethodno tražio da mu osiguraju (usp. 3,9).

Izvještaj o smirivanju oluje veoma je živopisan. Dobar poznavatelj krajolika u kojem se Isus sada kreće zna da je Galilejsko jezero poznato po naglim promjenama vremenskih prilika i po opasnim olujama. Okosnicu ovog izvještaja u literarnom smislu čine dva „nastanka“: prvo nasta žestoka oluja (4,37) a kasnije nasta velika utiha (4,39). Iako po sebi različiti, svaki od ovih „nastanaka“ će u srcima učenika izazvati uznemirenost i strah koje će manifestiraju različitim konkretnim akcijama.

U vrijeme nastanka oluje, Isus je spavao na jastuku na krmi (4,38). Na neki način bio je još nezaštićeniji od učenika jer nije bio ni svjestan opasnosti koja se približava. No, s obzirom da će čitatelj tijekom evanđeoske naracije spoznati da je Isus jači od zloduha i prirodnih sila, neizbježno se nameće pitanje nije li bezbrižnim počivanjem dok se dizala oluja na indirektan način stavio svoje učenike u životnu opasnost?

Dio teksta koji slijedi intoniran je tako da oslikava atmosferu tjeskobe. Osim naredbe koje Isus će dati moru (usp. 4,39), cijeli dijalog s učenicima sastoji se od pitanja. Prvo učenici Isusu postavljaju pitanje a potom on njima postavlja pitanja na koja uzvraćaju protupitanjem o njegovu identitetu i moći koja ih zbunjuje (usp. 4,40.41). Marko nam na taj način oslikava strah, stisku, paniku, krizu vjere, zapravo duboku osobnu zdvojnost učenika. Nakon što iskuse paniku pred opasnošću oluje, iskusit će i veliku utihu kao rješenje situacije; no, umjesto mira i olakšanja ona u njima pobuđuje novo pitanje.

Učenici bude Isusa: učitelju, zar ne mariš što propadamo (usp. Jon 1,6, Ps 78,65)? U dosadašnjem tijeku evanđeoskog pripovijedanja obratili su mu se samo riječima svi te traže (1,37). Sada, pod utjecajem opasnosti, u svom izričaju sažimaju ono što je on za njih bio do sada – učitelj. Ovaj je naziv vjerojatno plod veze između Isusove snažne nauke (1,21) i činjenja čuda koja su kao učenici živo iskusili tijekom dosadašnjega učeničkog hoda. Slično pitanje kao sada učenici, jer koristi isti glagol, Gospodinu je uputio samo nečisti duh: došao si da nas upropastiš (1,24)? Hod s Isusom puno puta nalikuje skoku u ponor propasti, a on se doima odsutnim. Naročito je to bila dramatična stvarnost rimske crkvene zajednice koja se nalazila u progonima, a kojoj je vjerojatno upućeno Evanđelje po Marku.

Isus se budi kao da iz neke vrste sna koji ga je prikovao za jastuk. Kreće u akciju i koristi rječnik tipičan za egzorcizme – zaprijeti vjetru, kao što je prijetio nečistim dusima koji su prepoznavali njegov identitet i autoritet (1,25; 3,12; 8,33). Istom riječju umukni kojom je ušutkao demona (1,25), Gospodin sada utišava more kao da bi ono sadržavalo mnoštvo demona koji svojim dahom izbacuju nečistoću protiv Sveca Božjeg. Iako može začuditi modernog čitatelja, ova podudarnost ipak nije slučajna. Naime, biblijski čovjek je sklon smatrati morem sjedištem sila zla koje samo Bog može ukrotiti; napose psalmi govore o tome (usp. Ps 74; 77; 78; 89,10-11; 93,3-4; 104,25-26; 107). Ono što je učinio Isus stoga u potpunosti odgovara Božjem djelovanju jer je uslijedio trenutni učinak: more se smirilo i nasta velika utiha (4,39).

No, i nakon smirivanja oluje Učiteljeva intervencija još nije gotova. Ostaje još jedno jezgro krize koje treba sanirati. Nakon što je utišao snagu uznemirenog mora, Isus treba umiriti strah i nemirnu malovjernost svojih učenika. Kori ih zbog njihova straha i manjka vjere – što ste bojažljivi? Kako nemate vjere (4,40)? Učenici nisu u Isusu prepoznali Božju silu. Zato ih je uhvatio veliki strah. Pitanja im trebaju pokazati put. Njihova reakcija je spontana, sasvim prirodna za čovjeka koji je u smrtnoj opasnosti i nema izlaza. Oni su u svom strahu zaboravili da uza se imaju onoga koji je jači od poglavice sotonskoga (usp. 3,27) i stoga – previdjeli izlaz. Strah ih je toliko obuzeo da su ostali bez vjere: njihova vjera je toliko slabašna da je odmah ustuknula pred teškoćom. Stoga su pomislili da je Isus odsutan i nezainteresirano spava. Snažnijom i utjecajnijom doživjeli su opasnost od oluje nego prisutnost Sveca Božjega (1,24). A trebalo je biti obrnuto jer Isus je stvarniji i prisutniji od onoga što oči vide i uši čuju. Učenik bi trebao imati takvu bezuvjetnu vjeru.

Osim pouke riječima, Isus je očito smatrao korisnim za svoje učenike da dožive duboko i živo iskustvo njegove moći nad prirodom jer ona otkriva njegov identitet; nakon toga mogu zauzeti novi odnos prema svomu Učitelju i ući u nove razine zajedništva s njim. Iskustvo ove opasnosti i izbavljenja te potreba sazrijevanja u svojim stajalištima pokazuje kako biti izabran (usp. 4,11) ne znači utonuti u fazu trajnog spokoja nego trajno kročiti kroz novosti koje sobom nosi učenički hod.

Ako je Isus pobijedio protivljenje mora, protivljenje ljudskih srca time je samo uzdrmano jer sile zla u čovjekovom srcu ne mogu se potpuno ukrotiti sve dok se ne preda Onom komu se i vjetar i more pokoravaju (4,41). Dok druga sinoptička evanđelja pri izvještavanju o ovom događaju naglašavaju da je nakon smirivanja oluje uslijedilo čuđenje učenika (usp. Mt 8,27 par. Lk 8,25), Marku je važno podvući da se oni silno prestrašiše (4,41), kao što će se prestrašiti i pred Isusovim otvorenim grobom (usp. 16,8). Učenici još nemaju bezuvjetnu vjeru, nego su ustrašeni vidjevši sukob dviju moćnih sila koje ih nadilaze: oluje/mora i Isusove umirujuće riječi. Tko li je ovaj…? Pitanje je to koje će im ubuduće sve češće izlaziti pred oči. Ono je jače i od činjenice da su spašeni iz smrtne opasnosti. Tko je taj kome se pokoravaju demoni (usp. 1,27) i priroda, koji zaslužuje bezuvjetnu vjeru? Učenici intuitivno osjećaju da u pitanju nije običan čovjek. Makar za sada nemaju ništa drugo osim straha i pitanja, ovo iskustvo ih vodi korak naprijed u produbljenju njihova učeničkog hoda. Znaju da pred sobom imaju nekog tko je više od običnog čovjeka.

Za razliku od zgode kad je Isus također zaprijetio te je iz opsjednutog u sinagogi izišao nečisti duh (usp. 1,25-26), ovi koji su nazočili smirivanju oluje – i još k tome bili spašeni – ne odgovaraju zahvalom i oduševljenjem. Isus im progovara gotovo istim energičnim tonom kao i oluji. Kako su oni za vrijeme oluje izrazili svoje razočaranje u njega, tako je on razočaran njihovom malovjernošću. Stoga na ovom stupnju razvoja evanđeoskoga pripovijedanja predstavljaju protulikove one četvorice koja, vođena vjerom, nose uzetog i spuštaju ga kroz krov Isusu (usp. 2,3-5). Tema malovjernosti učenika u Evanđelju po Marku tek kreće prema svom punom razvoju (usp. 7,18; 8,17s.21.33ss; 9,19; 16,14).

II

U ovom izvještaju Evanđelje po Marku opisuje prvi od tri prelaska preko jezera/mora (usp. 6,45-52; 8,13-21). Njima uvijek prethodi udaljavanje velikog mnoštva te Isus ostaje sam sa učenicima i tako im daje mogućnost doživjeti posebno iskustvo njegove osobe. Biti zajedno s nekim u barci već po samom fizičkom aspektu znači međusobnu bliskost sudionika događaja jer su izloženi istim opasnostima i dijele isti usud. Evanđelist Marko, čini se, ima poseban interes za ovakve prelaske jer ih druga sinoptička evanđelja – iako duža – donose u manjem broju (Mt sadrži dva, 8,18.23-27; 14,22-23; Lk jedan, 8,22-25).

Ovaj izvještaj o prelasku preko jezera smješten je između govora u prispodobama (Mk 4,1-34) i izvještaja o čudima (Mk 5). Poveznica je očita i u samom našem tekstu: Isus je ponovno u lađici kao što je bio i na početku poglavlja (4,1) kada je započeo govor u prispodobama, a čudo smirivanja oluje započinje niz čudesnih zahvata koji će se nastaviti i u sljedećem poglavlju (Mk 5). Učenici, baš kao što nisu razumjeli otajstvo sjemena skrivenog u tami tla, sada u oluji koja bjesni ponovno ne razumiju Isusovu prisutnost među njima – on spava! Ovo čudo prigodom kojeg Isus ovladava silama valovlja uvodi slijedeća dva čuda tijekom kojih će još ponovo vladati demonima (5,11) te se, na koncu, pokazati gospodarom života (5,41-42).

U teološkom smislu središte odlomka jest Isusovo pitanje učenicima o vjeri (usp. 4,40). Evanđelist ga, stoga, koristi s jedne strane kao nastavak razvoja teme o Isusovom identitetu, a s druge strane ovaj izvještaj nadovezuje se na govor u prispodobama (4,1-34) i nastavlja oslikavati situaciju Crkve koju su činili prvi povijesni učenici. Ta se situacija između redaka govora u prispodobama može iščitati u njezinoj temeljnoj oznaci: malodušnost pred apokaliptički shvaćenim ugrozama koje u sebi nosi sadašnjost. Stoga je razumljiv Isusov prijekor upućen učenicima kojeg Marko dodaje ovom izvještaju: ne plašljivost nego zaufana vjera u Božju moć koja djeluje u Isusu (usp. 2,5; 5,34; 10,52; 11,22)! Iz Isusovog prijekornog pitanja (r. 40) proizlazi naime da bi znaci u konačnici bili suvišni, da su učenici imali vjere (J. Roloff). Čini se da je ovaj prvotno misionarski usmjeren izvještaj evanđelist upotrijebio u svoje katehetske svrhe i pri tom ga podigao na razinu „prispodobe“: propeta između malodušnosti učenika i Isusove moći, kršćanska zajednica pozvana je otvoriti se mogućnosti utjehe i neustrašivosti vjere – može joj se dogoditi čudo vjere! Vjera kao sposobnost prepoznati i pouzdati se u Gospodina pa i onda kada naizgled nema mogućnosti izlaska iz nevolje.

III

More je za biblijskog čovjeka sjedište paklenih sila i demona, čudovište koje je Bog u Starom zavjetu tijekom stvaranja ukrotio (usp. Ps 74,13s; 89,10.14; 104,5-9; Job 38,8-11; Jer 5,22; 31,55) i raspolovio da bi svoj narod iz Egipta izveo u slobodu (usp. Izl 14,21s). U takvom području nesigurnosti plovi lađica s Isusom i njegovim učenicima. Nju su već od kršćanskih starina crkveni oci smatrali simbolom Crkve. Evo za tu lađicu tipične situacije: učenici su uplašeni a Isus spava (4,38), ne oglašava se. Ne daje osjetiti svoju prisutnost i snagu! Što znači njegova šutnja? Što je olujna noć?

Isusov san i spokoj jest oličenje pouzdanja u Boga (usp. Ps 4,9): ja sam se smirio i upokojio dušu svoju…kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni (Ps 131,2). Učenici su, naprotiv, uznemireni. Nisu razumjeli govor u prispodobama pa nemaju mira i pouzdanja. Pogibao je porušila zadnje ostatke samopouzdanja te ih primorava pristupiti onomu koji je u svom pouzdanju savršeno miran. Vidimo, ne spava Isus nego spava vjera učenika. Kada mu primorani budu pristupili – pa makar i s minimumom pouzdanja (4,38) – smirit će se oluja i nastat će velika utiha (4,39).

Isusovo držanje u ovoj (ne)zgodi nam pokazuje u kolikoj mjeri oluje i strahovi proizlaze iz manjka vjere. To je jedini pravi razlog tonjenju. Vjera i strah su međusobno suprotstavljeni. Sve učenike pesimiste koji već vide da tonu, Isus pita s čuđenjem: kako još nemate vjere? Usred teškoća Isusova života – učenici će se toga sjetiti jednog dana! – Kraljevstvo je blizu (1,15). Pa i onda kada teškoće budu najveće i kada njihov Učitelj bude eliminiran, njihove oči ugledat će prazan grob koji poziva na hrabrost vjere. Isus će stoga reći: hrabri budite, ja sam pobijedio svijet (Iv 16,33), jer je jači od svih neprijateljskih sila; Božja snaga nezadrživo svladava sve prepreke koje pred nju postavlja povijest.

Naše tjeskobe i strahovi proizlaze odatle što nismo u svom konkretnom životu shvatili tko je ovaj (4,41). To je temeljno pitanje Markovog Evanđelja koje nas ne kani dovesti do spoznaje neke nove ideje ili nauke, nego do osobe Isusa Krista koji je Božja snaga stalno prisutna uz nas.

Interesantno je primijetiti da evanđelist Marko prikazuje učenike kako su u periodima Isusove odsutnosti redovito u teškoćama (usp. 6,46ss; 9,14ss). Ovo je najavio sam Isus kad je rekao: kad će im se ugrabiti Zaručnik, onda će postiti (2,20). Upravo to se ovdje dogodilo: Isus spava i noć je. Njegov san, istinska noć zapravo jest njegova smrt koja će potamniti nebo usred podneva (usp. 15,33). Ovdje leži prava teškoća učenika. Smrt u Isusovoj riječi (usp. 8,31) jest tvrda riječ ne samo zato što je teška za razumjeti (usp. 8,31-33) nego jer su je i sami učenici pozvani živjeti (usp. 8,34). Sve to već je u naznaci trasirano ovom zgodom koja pečati Isusovo naučavanje u prispodobama.

Jednog dana pitali su p. Häring-a gdje je đavao? On je odgovorio: đavao je pesimizam! Prepustiti se tjeskobi koja umanjuje energije, vjerovati da će zlo pobijediti, očekivati uvijek gore: eto kako đavao napastuje slabe… Nažalost ima mnoge saveznike. To su oni koji znaju samo kukati, a ne čine ništa da bi otkrili pozitivne snage i shvatili da se borba u današnjem svijetu vodi protiv zlih duhova uosobljenih u nasilju i povredama autoriteta. Učenici usred oluje, dok Isus spava, smo mi kada se nađemo usred teškoća. Zašto smo tada u grču i strahu? Zato što nemamo povjerenja u Isusa prisutnog u našoj lađici, ne računamo s njegovom moću! Ne znamo uočiti pozitivne elemente, znakove nade oko nas jer približilo se Kraljevstvo (1,15)! Ne znamo ih pročitati i nemamo hrabrosti ozbiljno se zauzeti.

Isus za nas, stoga, spava. Božju šutnju danas doživljavamo tragično. Nije li oslobodio Izraelce iz Egipta, nije li uskrisio svoga Sina? Zašto sada šuti? Gdje je danas mogućnost za ljubiti, za nadati se i mijenjati situaciju? Božji san, njegova odsutnost i šutnja u vjerniku prijeti rađanjem straha i razočarenja prije negoli što će pobuditi pitanje o vjeri. Jer stvarnost je onih koji nastoje nešto učiniti tijekom svog rada, u obitelji, u odgoju, u razumijevanju s bračnim drugom itd., a doživljavaju da padaju sve religiozne sheme. Zašto Bog šuti?

Šuti možda zato što namjerno dopušta urušavanje religioznih shema koje su nastale tijekom povijesti jer ljudskih su ruku djelo, sebični pokušaji podizanja spomenika ili osiguravanja pomoću raznih idola koji nemaju veze s vjerom. Bog se možda povlači uslijed božanskog stida jer ne želi sudjelovati ni u kakvom religioznom showu i biti zamijenjen bilo kojim idolom. Želi izmaći našoj posesivnosti jer on je uvijek Drugi, Drugačiji, iako Emanuel – Bog koji je s nama. On govori i svojim snom, svojom šutnjom jer traži našu vjeru. U općem komešanju, vihoru i pomicanju postoji jedna stabilna točka u koju se uvijek može pouzdati, ali ona nije djelo ljudskih ruku, nije nekakav bog „obrađen“ po čovjekovoj volji. Stabilna točka je živi Bog. U našoj je lađici, ali ne spava on, nego naša vjera spava. Treba je probuditi, otrgnuti od idola i beznađa.

Kao što je i poslije prve prispodobe na početku ovog poglavlja Isus dao njezino objašnjenje (usp. 4,9-12.13-20), tako i na kraju cijelog poglavlja daje općenito objašnjenje prispodoba zgodom stišavanja oluje. Tlo je za oko običnog promatrača neplodno prije nego se pojave prve iznikle biljčice. Iskusan zemljoradnik, pak, i tamo gdje se naizgled ništa ne vidi zamjećuje nagovještaj uroda žetve. Tako je i vjera u stanju, unatoč prividnoj sterilnosti stvarnosti, zamijetiti prisutnost Kraljevstva koje se približilo (usp. 1,15); ondje gdje običan promatrač teško što može uočiti, vjera već gleda žetvenu radost. Čovjek koji tjelesnim očima promatra samo zemaljska kraljevstva i sluša njihove govore,  daje im za pravo. Onaj koji gleda očima vjere može promatrati podizanje drugog kraljevstva, onoga Božjeg koje nije manje prisutno, ali je drugačije i neočekivano. Njegova su obilježja vitalnost i skromnost, nasuprot mrtvoj monumentalnosti zemaljskih kraljevstava koja su određena za propast (usp. Dn 2,28ss).

Upravo o toj vjeri se radi u ovoj; upravo o njoj su ovdje upitani Isusovi učenici. Kao što je u prispodobama na početku ovog poglavlja Isus govorio o polaganju sjemena u tamu tla gdje ima umrijeti da bi dalo rod, tako je sada u tami lađice Isus poput sjemena pšenice skriven u tami i spava. Jer odlučio je posve se uložiti u svoj posao i postati sjeme koje umire u tami da bi dalo urod. I sada posve predan posve spokojno spava. Predan u radu i predan u odmoru. Nema razloga brinuti jer o svemu brine Otac pa će se i o posljednjem ljudskom snu – snu smrti – potpuno predati Ocu. Mi, kao i učenici, ovo ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Kao i oni, uvjereni smo da ćemo mi svojim kricima riješiti situaciju; uvjeravamo sebe da smo budni i efikasni. Ipak, kad se vjetar i more smire, ostaju oluje u našoj nutrini. Možda bismo nekog drugog i mogli prevariti, ali Učitelja ne. Čuje se jasno njegov glas koji pogađa u bit stvari: kako još nemate vjere? Da, Gospodine, još uvijek nismo predani tebi. Ti si moru dao ono što nosiš u sebi: veliku utihu. Mi ćemo, unatoč svojoj „budnosti“ i „moći opažanja“ – i nakon što si smirio sjedište zlih sila – još uvijek u sebi nositi bure i oluje. I one će nositi nas, bacati nas lijevo i desno. Sve dok se ne predamo tebi.