5. nedjelja korizme (II)

„Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,11)

Gospodin Isus je sa svojim narodom. Poučava, liječi njegove nemoći…i diže ga! Treba ga postaviti na onu visinu koju mu je Bog namijenio – postati Njegova obitelj! Ništa manje od toga.

Ali od Boga – od tog Svjetla od Svjetla – čovjeka odvaja grijeh. Kako premostiti taj ponor? Kako izići na kraj s njim?

Farizeji Isusu dovode ženu uhvaćenu u preljubu. Čudan im je bio Njegov nauk o milosrđu Božjem i opraštanju. Da vidimo što će sada s ovom ženom? Zakon Božji jasno kaže: takve se ima kamenovati!

Jer Zakon gleda realno: teški grijeh ozbiljno odvaja od Boga – Života. Zato je plaća grijeha, izvrsno je to sročio sv. Pavao, smrt! To je trebalo čovjeku biti i poukom i opomenom. Trebalo mu je oblikovati putove. Ali išlo je teško. Grijeh u samom čovjeku ima svoje pipke, u njegovoj ograničenosti, nesavršenosti…u njegovu nepovjerenju prema Bogu. I tu počinje razdor, provalija koja odvaja.

Najlakše bi bilo povući crtu i sve koji su je prešli jednostavno prepustiti tom ponoru, ostaviti u provaliji u koju grijeh uvlači. Ali onda Otac ostaje bez tolike djece! I tu kreće za nas neshvatljiv projekt: iz nečista izvući čisto. Čovjeka osloboditi od grijeha! Spasiti ga i od njega samoga i od misterija zla koji ga obavija, vuče dolje.

Zato Gospodin ne može zapisivati naša nedjela, ne može ih mjeriti kao jabuke da ustanovi njihovu težinu. Jer to bi značilo grešniku potpisati smrtnu osudu. Ne! Otac ide iz nečista izvući čisto! Ide gledati ima li barem u srcu svakoga od nas nešto što će krenuti prema Njegovu Svjetlu? Nešto što Ga traži? Predaje Mu se? Ili mu se barem samo želi izručiti? Makar samo želja: sjediniti se?

Ima li što tananije, nestvarnije od želje? Ocu je i to dovoljno. Dat će sve. Daje svoga Ljubljenoga Sina. Pa i po cijenu da ne bude prihvaćen, da bude osuđen i padne kao žrtva. Tu otkriva svoju ljubav. Sve nam želi predati. Samo da čuje, da osjeti imamo li barem to najnestvarnije – želju za Njim? Ako je imamo ozbiljnu, onda može krenuti izvlačenje čistoga iz nečistoga. Onda može početi čudo spasenja!

A oni sada pred Isusa bacaju ženu. Ne vide da je On ljubav Očeva. Njegov Dar našoj nečistoći. Njegovo Čudo koje može iz nečistoga izvući čisto. Ništa ne vide jer su se poradi nekih odveć sitnih, zemaljskih interesa ustremili na Njega.

I zato promašuju. Tragično promašuju. Sv. Ivan apostol i evanđelist, kada razmišlja o ovome, reći će da je zapravo najveći grijeh ne prihvatiti Isusa, Jaganjca koji odnosi grijeh svijeta. Jer to znači prezreti i odbaciti čudesni Božji projekt izvlačenja čistoga iz nečistoga. A to je jedini put spasa za nas. Jer nitko nije dovoljno čist da ne bi trebao biti provučen kroz ovo čudo Božje ljubavi. Nitko takav kakav jest bez ovoga čuda ne može prebivati s čistim Bogom.

I zato se lako može dogoditi da su ovi naizgled pobožni farizeji u puno težem položaju od grešnice koju su bacili pred Isusa. Oni su Ga već odbacili. Ne daju mu šansu. U Njegovim riječima i djelima ne vide Dar Očev, ne otkrivaju Ljubav.

A ova grešnica vidi Učitelja koji je stao uz nju, koji je s nje skinuo bjesne poglede drugih grešnika. I, na vrhuncu, ne osuđuje ju! On koji jedini nema grijeha i mogao bi s pravom uprijeti prst u nju, to neće učiniti.

Idi i nemoj više griješiti. Nemoj se više odvajati od Dara Očevoga, od Njegove Ljubavi. Neka te ne plaše tvoji grijesi, tvoja prošlost. Tvoja budućnost i tvoj život počinje željom ući u čudo Dara Božjega. Čudo spasenja u Njegovu Ljubljenom Sinu.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.