„Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji“ (Lk 9,28-36)

Dobro im je bilo ondje biti. I iznenada su sve zaboravili: posao, društvo, brige, najmilije koji ih kod kuće očekuju…danima, mjesecima… Žele načiniti sjenice i tako produžiti boravak ovdje…skrasiti se na tako divnom mjestu, u bogatom svjetlu.

Na prvi pogled reklo bi se: blago njima, pronašli su za sebe kutak iz kojeg ne žele! Mjesto koje lišava svih boli i tereta. Na njemu srce želi zauvijek počinuti. Da…mnogo puta čovjek u hodu s Bogom vidi nešto, dade se osvojiti i onda to mjeri svojom mjerom. Nastoji podesiti po svome.

Trojica Isusovih učenika misle da su stigli na cilj. Od miline su izvan sebe i tu bi najradije željeli trajno ostati. Otac nebeski i Isus, naprotiv, ovaj događaj gledaju kao postaju, odmorište dugog i teškog puta. Koji još nije ušao u najtežu, presudnu etapu. Moji puti nisu vaši puti, kazao je Gospodin po proroku Izaiji.

Ako već prvi Isusovi učenici nisu znali da se put još nije zahuktao, znaju li to današnji kršćani? Prethodne nedjelje promatrali smo Isusove kušnje. Može se čuti ih i potom proći kao da ih nismo nikada čuli, ali kako onda reći sebi: uredno živim ovogodišnju korizmu?

Moguće je misliti da mi pouka Isusovih kušnji nije potrebna i da mogu biti dobar vjernik i bez toga, ali kojim putem u tom slučaju idem? One pripremaju na ozbiljan i težak put, pripremaju na njegove teškoće. Ali i jačaju onoga tko ih prihvaća da put sretno privede kraju.

Jer umjesto da su na Gori preobraženja stigli na cilj, Isus i učenici samo su u predahu. Uzimanju svjetla i snage za ono što predstoji. A što je pred njima, vidimo po likovima koje nam ove nedjelje liturgija stavlja pred oči.

Abraham sklapa savez s Bogom. Divan i svečani trenutak koji će, nakon što konačno dobije sina, biti zamijenjen teškom kušnjom koju bi malo tko poput njega – praoca naše vjere – izdržao. Uz Isusa su Mojsije i Ilija. Velikani – da! Ali ne velikani parade i sjajnih predstava, nego junaci teških borbi za vjernost Bogu i Njegovu putu. Zapravo, svu trojicu je ne jednom hod s Bogom dovodio do raskršća na kojima se trebalo oprostiti ne samo od ljudske mudrosti nego i od vlastita života. Skočiti u ponor vjerujući da je Očeva ruka ipak tu negdje. Da će biti vjeran.

Dok nam pripovijeda o divnim trenucima odmora, obnove i okrjepe Isusovih sljedbenika, ovo evanđelje nas pita: dragi brate, jesi li savladao lekciju Isusovih kušnji? Jesi li i kada odmarao ovako s Isusom da bi mogao nastaviti ne bilo kojim nego Njegovim putem? Jesi li upio toliko Njegova svjetla da te više nikakva tama neće zbuniti i zakočiti korak?

Jer korizma će biti korizma i tvoj život će biti kršćanski tek kada ostaviš svoj put i recepte i poželiš načiniti sjenicu, boravište u Isusovom svjetlu. Tek kada budeš spreman ići dalje od tog svjetla za Sinom Božjim, vjerujući da je prosijavanje zraka onoga svijeta bio samo poziv a ne cilj. Korizma je kad znaš da su sva svjetla s neba samo priprema za nadvladavanje tama na putu k njemu. Pa i posljednje, najveće tame kušnje koja prijeti najvećim strahotama. Jer želi zaustaviti ti korak, odvojiti te od Učitelja.

Korizma i kršćanski život postaju istinitima tek kad osjetiš da si pozvan i krećeš na tu najveću borbu – dati sve za vjernost Isusovu putu. Jer sve prethodne kušnje su bile za rast i dozrijevanje u borca kadrog pobijediti i zadnju kušnju. Koja može tražiti i uzeti sve da bi dobio – sve! Umjesto poneke zrake koja prosijava iz kraljevstva Božjega, ući u u njegovu puninu!

Korizma je, stoga, više uzimanje negoli ostavljanje. Ostaviti i odreći se više ili manje čašica, cigareta ili zalogaja nije presudno. Ali uzeti Isusov put ili ne, jest presudno. Onomu tko se ozbiljno Bogu stavlja na raspolaganje i ide dalje od folklornoga kršćanstva, potrebno je svjetlo Isusove slave. I Otac će mu ga darovati. Da Bog bude sve u svemu (Sv. Pavao)!