„Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi“ (Lk 4,1-13)

Isus nam je prethodnih nedjelja oslikao naš položaj i visoke uvjete ulaska u kraljevstvo Božje. Dovoljno su visoki da čovjek može osjetiti kako se radi o drugačijem svijetu, sasvim drugačijem gledanju na život.

U prvu korizmenu nedjelju pred očima imamo Isusove kušnje u pustinji, u koje je ušao odmah na početku djelovanja. Tek kad ih je nadvladao, moći će najaviti blizinu Kraljevstvo. Dakle, Kraljevstva nema ako čovjek ne uzme orijentaciju koju je Gospodin utjelovio. Dok promatramo Njega, uočavamo po čemu se udaljio od razmišljanja ovoga svijeta i, u isto vrijeme, provjeravamo sebe i svoju orijentaciju. Na koji svijet sam ja orijentiran?

Isus kroči pustinjom, kao negda Izraelci. Strah od gladi; nesigurnost svih vrsta buknula je iz njih i otkrila da svom Bogu malo vjeruju…ili skoro nimalo. Gospodin Isus ulazi u ono što je Njegovim precima bilo najteže: u pustinji – gdje nema ništa – trpjeti glad i u bolima još uvijek moći reći: više od kruha, gladan sam Tebe, Bože! Važnija od sitosti mi je je veza s Tobom! U njoj je život. Isus stoga prihvaća slabost i krhkost našeg ljudskog postojanja, uzima na sebe prikraćenost i patnju da bi kroz njih živio vjernost Bogu. Ne želi glumiti svoju ljudskost. On je cijeni i želi je. Bi li dolikovalo da Bog Stvoritelj koji se proslavio stvaranjem ne cijeni ono što je stvorio? Uzevši ljudsko tijelo, njegovu slabost pa i glad, Gospodin na najljepši način pokazuje koliko su vrijedni. Dostojni su Boga i mogu biti put k Njemu. Tu je Njegova poruka nama: u tegobnost našeg postojanja, čvrsto je usidren Put, Istina i Život. Izbjegavanje tegoba ovog života, ako nije u skladu s riječju Božjom, jest kušnja; trebamo je prepoznati i znati se postaviti. Inače promašujemo ono što je Njemu toliko vrijedno i što On nije htio ni po koju cijenu propustiti.

Potom Đavao Isusu nudi vlast nad kraljevstvima zemlje. Druga kušnja, dakle, promatra odnos prema ljudima i zajednici. Svi se susrećemo s ovom dilemom. Pred njom su i moćni i nemoćni, bogati i siromašni. Jer ne činiti ono što mogu znači biti drugome na teret i činiti ga svojim slugom. Stoga gospodariti drugima mogu i oni viši, ali i oni niži u odnosu na više. Isus svojim postupkom otvara ključno pitanje: boriti se da zagospodariš po svaku cijenu, ili ostati na svom mjestu i služiti? Iz cjeline Njegova života vidimo da gospodariti nad čovjekom i iskorištavati ga znači htjeti zajašiti i Bogu za vrat, jer Bog je u čovjeka stavio nešto svoje kad ga je načinio na svoju sliku; On na neki način prebiva u čovjeku. Stoga Isus ne pristaje zagospodariti ni nad kim nego radije služi. Prema svojim učenicima, koje je kao učitelj imao pravo smatrati slugama, odnosio se kao prema prijateljima i braći. Ići prema drugima sa silom i htjeti gospodariti nad njim znači ići putem na koji zove Sotona. Na njemu nema Božjeg blagoslova.

Treća kušnja propituje čovjekov odnos prema Bogu. Kao i u prvoj kušnji, Đavao nastupa pobožno – citira riječ Božju! Dakle, koristi se najsvetijim da pobrka čovjekov odnos s Bogom! Đavlu nije dovoljno da čovjeka uvede u ovaj ili onaj grijeh, nego nastoji u temelju izopačiti, uništiti čovjekov odnos s Bogom. Da ne bih bio zaveden, trebam učiti od Isusa. Jedino sam onda siguran. Isus neće od Boga tražiti čudo da bi dobio potvrdu Očeve ljubavi i da bi se dokazao pred ljudima. Koliko je to suprotno od vjere mnogih koja se svodi na čudesa; hrani se i živi od čudesa. Isus će čuda činiti samo da bi pomogao drugima, ali ne radi sebe. Nije nikad prestao imati pouzdanja u Oca pa ni kad se našao pribijen na križu. Očeva blizina za Njega je bila stvarnija od svega drugog za Njegova zemaljskog života. I nakon što je umro, ta se ljubav pokazala najstvarnijom, jačom i od zemaljskog života i od smrti – Isus je uskrsnuo!  Stoga trčati za čudesima zapravo znači trčati u suprotnom smjeru od onog u kojem je išao Isus!

Đavao se od Isusa udaljio do druge prilike – kušnje nikad ne prestaju, a to se najbolje očituje po tome što i u trećem mileniju tzv. “civilizirani” svijet nije dovoljno ljudski, u što se imamo prilike uvjeriti svaki dan. Korizma je milosno vrijeme da stanemo pred Isusov projekt života i preispitamo sebe. Možda ćemo uočiti da na kušnjama padamo ne samo na velikim temama i velikim grijesima, nego još češće kad pred riječju Božjom kažemo: ah, to nema smisla! To je nemoguće! Zato 40-dnevni hod promišljanja i čišćenja srca koji je pred nama jest prilika otkriti gdje puca naš odnos s Bogom? Gdje smo sebi zapriječili put do Njegovih darova, do dubokog mira i radosti? Korizma neka nam pomogne ući u Božju istinu i ljubav jer ona je domovina vedrine i radosti.