„Može li slijepac slijepca voditi?“ (Lk 6,39-45)

Dok čitamo i prebiremo ove Isusove riječi, lako ćemo pomisliti da su one izraz opće ljudske mudrosti. Doimaju se razložnima i primjenjivima na mnoge svakodnevne situacije. Lako je moguće da i jesu izvorno tako korištene. Vjerojatno su ljudi pomoću njih odgajali mladež, propitivali kandidate za razne dužnosti i tome slično.

Međutim, kad ih mi čitamo u 8. nedjelju kroz godinu, moramo biti spremni na nove vidike. Iz najmanje dva razloga.

Prvi razlog je upisan već u prvoj izreci jer ona daje naslutiti da ovdje ipak „nešto nije u redu“, tj. ne radi se o običnim izrekama nego nas upravo ta prva upozorava na oprez. A drugi je razlog što ove izreke dolaze kao sastavni dio Isusova govora posvećenog kraljevstvu Božjemu.

Naime, već prva izreka pažljivom čitatelju želi reći: oprez! U redovitom životu postoje dobri i izvrsni učitelji. I mi ih poštujemo. Ali, velika je radost kada za nekoga možemo reći da je nadmašio i svoga učitelja. Tim više ako je učitelj zaista bio iznimna veličina. Ovdje, naprotiv, Isus kaže: nije učenik nad učiteljem! Pa i ako je posve doučen, maksimalno može biti kao njegov učitelj. Ne više, ne nad njim! Zašto?

Zato jer Isus ove izreke tempira na kraljevstvo Božje. Stoga odlučuje već prvom upozoriti čitatelja da ih ne čita kao običnu mudrost. Jer onaj tko je istinit učitelj Kraljevstva – a to je u prvom redu sam Gospodin Isus, ali i Njegovi vjerni učenici – ne može biti nadiđen od učenika. Jer svaki učenik kojemu je Isus ili netko od Njegovih poslanika otvorio put u Kraljevstvo, ulazeći u nj prelazi u novi svijet gdje nema veći ili manji, viši ili niži. Pa čak i čovjek – naravno, neizmjerno manji od Boga – zapravo je velik i nenadmašan. Ne po sebi nego jer se Bog prignuo i oprao mu noge. Tko može biti veći od onoga pred kime se prignuo Bog? Time su u Kraljevstvu dokinute veličine. Zapravo, one postoje samo u našim očima, ali Kraljevstvo – kao prostor Božje istine, ljubavi pravde i mira – ne ravna se po našim ispraznim mjerilima.

I poziv tražiti trun ne u bratovom oku nego u svom, usko je vezan za Kraljevstvo. Jer što više tražim trun u bratovom a manje u svom oku, sve brže se udaljavam od Kraljevstva. A za moj spas bi bilo bolje da sam tražio i uklonio i trun i brvno koje me odvaja od Kraljevstva. Ne može me više smetati bratov trun od brvna koje me odvaja od Boga i Njegova svjetla.

Dobro i nevaljalo stablo ovdje se ne mjeri po kilogramima ploda kojeg će se prodati na tržnici, nego je riječ o plodovima koji me prikazuju prikladnim za Kraljevstvo. Kako mogu sebi tepati da sam dobar i ispravan, a djela pokazuju da se ne približavam Kraljevstvu? Kakvo sam stablo u Božjim očima, vidi se po djelima – jesu li dostojna Njegova kraljevstva ili ne.

I posljednja izreka upravo to zapečačuje: iz obilja srca usta govore. Kakvo mi je srce, takve će mi biti i riječi i djela. Ni manje ni više. Ona su moje ogledalo pred Bogom.

Nakon što je u prethodnim recima – koje smo čitali prethodnih nedjelja – govorio o tajni Kraljevstva, Isus nam sada želi pred oči staviti ove male, ali jednostavne izreke. Njihova mudrost nam treba biti pomoć da sebi priznamo važne stvari, da sebe pratimo i provjeravamo. Umjesto da sebe unaprijed proglasimo neupitnim i dovoljnom dobrim, bolje je stvar ispitivati i provjeravati. Umjesto neutemeljenog uzdanja, bolje je istini pogledati u oči.

Jer Božje kraljevstvo nije samo kraljevstvo ljubavi nego i istine…i pravednosti. Ne mogu od njih bježati i stići u Kraljevstvo.

Možda će netko teško uzdahnuti i reći: o, Bože, kakav si veliki program stavio pred nas! Blago onom tko to primijeti! Jer Božja ljubav nije samo ona koja prašta i daje nove prilika. Ona daje i velike ciljeve. Zapravo, jedino se ona usudila čovjeka postaviti na taj dugi put velikih ciljeva. Jer mali, sićušni čovjek treba stići i sjediniti se s Velikim Bogom. Ona se ne predaje i ne odustaje od čovjeka.

Ne smijem ni ja! Zato preda se Isusovu riječ i – polako! Korak po korak…pobjeda po pobjeda!