„Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima…“ (Lk 6,27-38)
Ovaj evanđeoski odlomak tj. njegovi pojedini izrazi ne traže nikakav komentar. Svaka rečenica u sebi je savršeno jasna. Teško da bi itko mogao naći nešto nerazumljivo ili sporno.
Isus izlaže nacrt kraljevstva Božjega. Ono što se o njemu može reći iz naše zemaljske perspektive. Kako bi ga se moglo prereći u našim kategorijama.
Vidimo, letvica je dignuta jako, jako visoko. Neki ove retke smatraju neostvarivim snom, neki se obeshrabre kad ih čitaju. Neki si pokušavaju olakšati time što će reći: ovo je ideal i ne trebamo ga se plašiti – naše je ostvarivati koliko možemo. Svaki od ovih stavova jest više ili manje pogrešan.
Jer kršćanin niti ovo smije smatrati nerealnom sanjom, niti se može obeshrabiti ako je otvoren vodstvu Duha Svetoga. Ne smije, isto tako, ove riječi smatrati idealom i zadovoljiti se ostvarivanjem njegovih mrvica.
Kako gledati na ove retke?
Umjesto namjere da izazovu prijezir, strah ili ohrabre na minimalizam, ovi reci imaju drugi cilj. Treba ih gledati u uskoj vezi s tzv. blaženstvima koja im prethode. Mnogima su ona bila neshvatljiva pa će im i ovi reci biti još čudniji.
Naime, blaženstva su nas pitala: jesi li u sebi pustio toliko snage Kraljevstva da možeš radije živjeti skromno nego li za izobiljem ići na bilo koji način? Ako jesi, blago tebi! Možeš li doista bit sit i spokojno uživati, a svjestan si da u svom životu i tvojoj okolini nisi za Kraljevstvo učinio gotovo ništa? Ako tako uživaš, jao tebi!
Dakle, odlomak koji prethodi putem blaženstava krenuo je propitivati „nivo“ kraljevstva Božjega u meni! Do koje granice sam mu otvoren? Što sam za njega spreman činiti ili podnositi? I to s razlogom. Jer ako Kraljevstvo u meni nije snaga koja me pokreće na ispravan život, na djelovanje ili trpljenje, onda sam diskvalificiran za dalje – za susret s današnjom riječi. Kao student koji nije zadovoljio na ispitu pa ga profesor vraća na novi pokušaj utvrđivanja i svladavanja gradiva.
Tek onaj tko radi Kraljevstva može prihvatiti skromniji život, prikraćenost u nečemu, tko ne može bez svetog nemira čekati njegovu uspostavu – sve do mjere da ono što sada ima zapravo nema (sv. Pavao: koji uživaju, kao da ne uživaju!) – tek takav će biti dorastao ovoj Isusovoj riječi. Kako bi inače mogao ići neprijatelju činiti dobro, davati bez nade u povrat, ne osuđivati, praštati..? Kako bi mogao davati a bez računanja koliko je primio?
Ove Isusove riječi za nas su prozorčić u kraljevstvo Božje. Pokazuju nam njegovu logiku. I žele reći: to je stvarnost prema kojoj ide kršćanin. Ne nedostižni ideal nego cilj kojem kršćanin treba stići. Naravno, slabi smo ljudi. Ograničeni tko zna na koliko načina.
Bog gleda i čita srca. Ne sluša naše molitve nego naša srca. Svim srcem nastojati položiti ispit blaženstava i ići prema tome da živim ove Isusove riječi, dovoljno je.
Naravno, neću ih uspjeti živjeti savršeno. No, za čovjeka je savršenstvo dati ono što može, iako je objektivno nepotpuno. Dati što mogu danas, dati što mogu sutra jer moći ću više… I tako prema punini. Jer Bog ne broji i ne važe naše plodove nego gleda i čita srce – jesam li se otvorio svjetlu Kraljevstva, koliko sam mu se dao ili uskratio. Jesam li upio Krajevstva koliko sam mogao? Na koncu, jesam li zaista Njegov?
Iz dana u dan…