„…proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene…“ (Lk 4,18).

    Slušamo ljude koji imaju svoje probleme, bilo kao pojedinci bilo kao pripadnici zajednice. I čujemo da su problem drugi. Drugi su nepravedni, nasilni ili barem neuviđavni. Drugi remete mir i lijep, skladan život.

    Isus u svom prvom javnom nastupu u Evanđelju po Luki okreće pilu naopako. Čita proroka Izaiju u sklopu službe Božje u sinagogi. Ali čita tako da neke stvari ispušta i time stavlja dodatni naglasak na one pročitane.

    Ispušta one dijelove koji se odnose na neprijatelje, na njihovo potčinjavanje Izraelcima. Iako su Izraelci tada bili okupirani od Rimljana, Isus želi reći: moguće je oslobođenje bez da gledamo na tuđince.

    Godina milosti Gospodnje, koju On započinje, treba donijeti oslobođenje unutar nas samih. Ako se mi iznutra ne oslobodimo i ne počnemo oslobađati jedni druge od nas samih – i pomoći im da se oslobode sebe – nećemo biti slobodni ni da nam u ovom času netko s vrata skine okupatore.

    Očito, Isusovo oslobođenje kreće iznutra. Iz svakog pojedinca. Za njega religija nije ujedinjavanje protiv nekih drugih nego preporađanje u milosti Božjoj. Umiranje onom što nije Boga dostojno i rađanje na ono što dolikuje Njegovu djetetu. Ako se to dogodi, mi ćemo oslobađati jedni druge, pomoći jedni drugima da vide ono što bez nas ne bi mogli…

    Reakcija će biti negativna, čut ćemo sljedeće nedjelje.

    Dakle, Isus donosi Božje darove, donosi novi život. Ali ne kao nešto što možemo izvana dodati našem životu. Bog želi oslobađati i podizati svoj narod i to preko mene i tebe. Kroz mene a ne mimo mene! To nije komforno – stalno sebe kontrolirati, tjerati naprijed.

    No, to je jedini način da se ne dogodi da me Božje oslobađanje mimoiđe. Da ne izostanem iz Njegovih darova. Mi smo, povijesno gledajući, dionici izvanjskih oslobođenja nastalih padom komunizma, osamostaljenjem nacionalnih država… A da li smo i koliko zaista slobodni? Jesu li prestala zasužnjivanja, sljepoće, tlačenja..? Oni koji nisu dopustili da ih oslobodi milost Božja zasužnjuju, zasljepljuju i tlače one koji su ispod njih.

    Odlomak iz Knjige Nehemijine u prvom čitanju prikazuje kako narod, nakon što je shvatio svoju grešnost koja ga je odvela u katastrofu, plače. Priznaju svoju krivicu, osjećaju strašan raskorak svojih života u odnosu na put Božji. Možda se i čude kako su dospjeli tako daleko u stranputicu.

    I zato služe kao kontrast gnjevnoj reakciji koja će uslijediti nakon Isusovih riječi. Isti je to narod, ali nije isti naraštaj. Nije isti mentalitet. Nisu ista srca i pameti. Ne slute da će uskoro i na njihovu uznositost doći strašna katastrofa.

    Riječ Božja i nam dolazi kao dar. I kao pitanje. Otvara široke horizonte novih mogućnosti za pojedinca i zajednicu. I pita nas gdje vidimo svoj život i svoju budućnost? Imamo li toliko vjere da se možemo izručiti Isusovoj riječi i vodstvu? Ili smatramo da su naša rješenja bolja? Evanđelje po Luki, koje počinjemo čitati, može nas voditi u slobodu, u godinu milosti Gospodnje.