Svetkovina Svete Bogorodice Marije – Nova Godina (II)

„Marija u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19).

    Nova Godina! Koliko se želja rađa za Novu Godinu? Kolika nadanja, čestitanja? Tko bi ih mogao izbrojiti? Mogu li one izmijeniti stvarnost oko nas? Utjecati na budućnost? Znamo: učenik na početku školske godine može imati najbolje želje, ali da bi ona prošla ugodno i uspješno potrebno je osim želja imati još nešto važnije.

    U knjizi Brojeva zapisan nam je tzv. Aronov blagoslov (Br 6,22-27). On je također želja, zapravo molitva upravljena Bogu da bi poslao blagoslov na svoj narod. Naša liturgija ga stavlja kao prvo čitanje upravo na početku svake nove godine. No, osim što je svojevrsna svetopisamska želja, od njega možemo još nešto naučiti.

    Ovaj blagoslov darovan je Izraelcima kad su započinjali posljednju etapu hoda: nakon što su sklopili s Bogom savez na Sinaju, krenut će u Obećanu im zemlju! Dakle, Gospodin ih želi blagoslivljati i dovesti u zemlju kojom teče med i mlijeko. Naizgled, sve je u najboljem redu. Međutim, onaj tko čita Brojeve do kraja, vidjet će da oni donose dramu. Gotovo čitav tadašnjih naraštaj odraslih ljudi past će pod kaznu i morat će – nakon 40-godišnjeg lutanja – umrijeti u pustinji. Zabranjeno mu je prispjeti u Obećanu zemlju.

    Iako su imali Aronov blagoslov, imali žrtve pomirnice, okajnice, pričesnice…imali proroka Mojsija… Sve to nije moglo pomoći i izmijeniti ono što je narod Božji začeo u svom srcu. Gospodin je iz njihova ponašanja zaključio da mu ne vjeruju. Time su Ga duboko vrijeđali. Njihova djela nisu bila u skladu s onim što su vidjela da je za njih činio. Nisu bila dostojan odgovor na Njegovu dobrotu i ljubav. Ponašali su se kao da im nije ništa pružio i da nemaju temeljem čega razvijati povjerenje u Njega.

    Za razliku od njih, Marija pomno pazi da joj ne promakne ništa od onoga što se događa. Sve prati i pohranjuje u svom srcu. Kao najveće blago. I onda po njemu prebire. Kao što se prebire po dragocjenostima. Osjeća da je ti događaju zovu. Mora na njih odgovoriti prikladno. Ne može čovjek pred dobrotom i darom Božjim ostati gluh i slijep, zagledan samo u se i svoje prizemne želje.

    Gledam ljude oko sebe. Kad ćete, župniče, doći u blagoslov kuće – i oni koji se ne ispovijedaju, ne pričešćuju, ne idu gotovo nikada na sv. Misu. Može li blagoslov zamijeniti život? Vidjeli smo da kod Izraelaca nije mogao. Pitam od kojega Boga ćemo u njihovoj kući moliti blagoslov? Od Onoga istoga kojega zaobilaze u sakramentima, ne žele Mu otvoriti i izručiti svoj život? Od Onoga čiju riječ ne dolaze čuti na sv. Misu niti je čitaju u tišini svog doma?

    O, pa nisam tako o tome razmišljao – čujem često. Kako je važno kao Marija pohranjivati i prebirati darove Božje u svom srcu. I osjetiti koji je prikladan odgovor na njih. I onda sjediniti nadahnuće i život.

    Inače, prijeti opasnost ostati u velikom, dramatičnom raskoraku. S jedne strane želja, potreba zaštititi život, okružiti svoj dom sigurnošću i uspjehom a s druge strane život koji ne mari za Božje darove i naume. Raskorak koji pokazuje da čovjek ili čak i značajan dio naroda ne proniču putove Gospodnje (Ps 95,10-11). Ne smatraju to važnim. Ne vide da je to jedini put blagoslova. I da će sve želje izvan njega ostati na klimavim nogama.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.