₂₀I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. ₂₁Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: „Izvan sebe je!“

₂₂I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.“ ₂₃A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? ₂₄Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. ₂₅Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. ₂₆Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. ₂₇Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!“ „₂₈Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. ₂₉No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.“ ₃₀Jer govorahu: „Duha nečistoga ima.“

₃₁I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. ₃₂Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“ ₃₃On im odgovori: „Tko je majka moja i braća moja?“ ₃₄I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! ₃₅Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“

Video verzija

Evanđelist Marko prikazuje kako je Gospodin prvo suočen s nastupom njegovih (usp. 3,21), vjerojatno majke i braće (usp. 3,1-34), a potom s optužbom pismoznanaca (usp. 3,22). Njegov odgovor će najprije biti upravljen protiv optužbe vjerskih elita (usp. 3,23-30), a potom će komentirati nastup svojih (usp. 3,31-35). Time je ovaj odlomak obilježen shemom A – B – A’ ili tzv. sandwich strukturom, koju susrećemo i u drugim odlomcima Evanđelja po Marku.

Isus je opet u kući (3,20), okružen mnoštvom u toj mjeri da nema vremena ni za jelo. Možda se opet radi o Šimunovoj kući (usp. 1,29; 2,2)? Evanđelist prvo izvješćuje kako za Isusom dođoše njegovi da ga obuzdaju (3,21). Vjerojatno ne uspijevaju prihvatiti da se Isus nalazi usred tolikog mnoštva i u tolikoj stisci da mu nedostaju normalni uvjeti života. Osim toga, možda su i do njih doprle glasine o njegovu opsjednuću, koje će se u slijedećem retku pojaviti kao optužba od strane pismoznanaca (usp. 3,22)? U svakom slučaju, govorilo se da je izvan sebe (3,21) i odlučili su reagirati. Interesantno je da Iv 10,20 također ističe vezu između gledanja na Isusovo ponašanje, opisano izrazom mahnita, i optužbe da je opsjednut. Njegovo ponašanje doista je bilo neobično (usp. Mk 1,22.27.45; 2,12.13-16) pa je optuživan da ne djeluje po Duhu Božjem nego da ljude odvodi od Boga (usp. 2,7; 3,6). Prema Zakonu, u takvom slučaju je rodbina bila na poseban način pozvana reagirati (usp. Pnz 13,2; Zah 13,2-5).

Dok je bio u Nazaretu, njegov život im nije predstavljao teškoću, ali sada se o njemu govore zabrinjavajuće stvari, a povrh toga pripremaju se i pogubiti ga (usp. 3,6). I dok jedni dolaze iz Jeruzalema gdje će Isus zaista biti ubijen (usp. 14,46) i utjelovljuju stvarnu prijetnju, drugi – njegovi po krvi, žele ga spasiti. No, tom željom oni ujedno žele obustaviti ono što čini, žele izmijeniti putanju kojom se kreće. Malo kasnije će se ponovno pojaviti (usp. 3,31-35). Činjenica da ni oni ne razumiju i ne prihvaćaju Isusa, postat će još očitija kad Isus bude došao u svoj kraj; tada će podvući bilancu: nije prorok bez časti doli u svom zavičaju…i čudio se njihovoj nevjeri (6,4.6). No, njihov stav proizlazi iz nedovoljnog poznavanja posebnosti Gospodinove osobe i djelovanja. Krenuli su s razumljivom namjerom proizišlom iz ljubavi i brige za njegovo dobro. Stoga će se i pred njima otvoriti put učeništva, učiniti korake dublje u ono što jest i što čini.

Pismoznanci dolaze iz Jeruzalema i upućuju mu tešku optužbu: da je opsjednut od Beelzebula (jedno od imena đavolskog poglavice) i da po njemu vrši svoju djelatnost (usp. 3,22); da je pod vlašću nečistog duha (usp. 3,30). Nijedna druga optužba ne bi mogla biti grublja: Sin Božji, koji živi u najtješnjem zajedništvu s Bogom (usp. 1,10-11) i za Sotonu ostaje nesavladiv (usp. 1,13), biva optužen za savezništvo s njim, a njegovo djelovanje se prikazuje sotonskim. Vjerojatno im je smetalo što je oko Isusa bilo sve veće mnoštvo i zato su ga nastojali diskvalificirati. Iz evanđeoskog teksta proizlazi da se tom klevetom nisu obraćali izravno njemu. No, on ih poziva k sebi (usp. 3,23); neki navode mogućnost da možda poziva njegove neka čuju kako će opovrgnuti optužbe koje su do njega došle.

Da bi na slikovit i jasan način pokazao kontradiktornost, a stoga i neodrživost optužbi, Isus izgovara svoj najduži govor u dosadašnjem dijelu Evanđelja. Ponovo odabire govoriti u parabolama (usp. 2,19-22) . Izraz parabola na grčkom doslovno znači baciti tj. staviti dvije stvari jednu uz drugu, usporedno, stoga u književnom smisli znači izražavati neku poruku putem priče koja ima usporedno ili preneseno značenje. Počinje sa činjenicom da iz ljudi izgoni Sotonu (3,23). Ako su optužbe istinite, to bi značilo da se Sotonino kraljevstvo u sebi podijelilo i da mu je blizu kraj (usp. 3,26). Sami pismoznanci, međutim, znaju da nije tako jer upravo oni među svim ostalim židovskim sljedbama bili istaknuti po naučavaju da se treba čuvati Sotone i da ga treba nadvladati. Isus ih svojim istupom stavlja pred suštinsko pitanje: kamo oni pripadaju? Koje je njihovo kraljevstvo, ako od Sotone bježe a Krista, koji ga savladava, ne prepoznaju i ne priznaju? Što žele ako su i protiv i Sotone i protiv onoga koji ga nadvladava? Ili možda od Sotone bježe samo naizvan, a zapravo su stalno u njegovoj zamci – u zamci jakoga (3,27) – pa su zato neiskreni i spremni na podvale? Ima u čovjeku nešto demonsko kada se grčevito zatvara u samog sebe i odbija svjetlo Duha Svetoga. Isus, onaj koji razobličuje sile zla, jest ujedno onaj koji spašava. Ovom parabolom im pruža svjetlo za novi pogled na svijet i na samog sebe. I njima daje novu priliku.

S druge strane, govor o jakome (3,27) pokazuje ono što se doista događa – ako zlodusi bivaju izagnani, to znači da je došao Jači ne samo od Krstitelja (usp. 1,7), nego i od Sotone – došao je Sin Božji! Na sličan način Iz 49,24-25, opisujući Sotonu kao jakoga, prikazuje ga na koncu pobijeđenim od Boga.

Jedini način da se snaga Božjeg oproštenja učini ništavom i neefikasnom jest odbiti ga. Upravo to čine pismoznanci. Zato njihove optužbe nisu samo lažne tj. klevete, nego putem njih očituju odbijanje Božje moći (usp. Izl 22,27; Iz 52,5; 2 Mak 15,24); time pokazuju da sami čine ono za što su već optuživali Isusa (usp. 2,7). Kao prvi puta dok je proglašavao otpuštenje grijeha (usp. 2,10-12), i sada Isus nudi i njima oproštenje te pomirenje s Bogom. Oni, međutim odbijaju i još k tome njega, na kome počiva Duh Sveti (usp. 1,8.10), nazivaju suradnikom Sotone a djelo Duha sotonskim djelom. Time se s jedne strane zatvaraju Božjem milosrđu, a s druge sami sebe utvrđuju u svojoj nečistoći, jer ne priznaju Božje svjetlo niti mu se žele otvoriti. Neoprostivost ovog grijeha može se shvatiti na temelju činjenice da je za oproštenje bilo kojeg grijeha potrebno obraćenje – okretanje k svjetlu Božjem; u ovom slučaju nema nikakve mogućnosti za obraćenje jer se radi o nijekanju samog Božjeg svijetla, a Božje djelovanje se niječe tako što se proglašava sotonskim. Neki smatraju da se ovdje ipak ne radi o definitivnom Isusovom sudu, nego o najoštrijoj opomeni da stoje pred putem koji ih vodi u nepovratni otpad od Boga.

Isusovi majka i braća su došli sasvim blizu, stoje vani a k njemu pošalju neka ga pozovu (3,31). Poziv upućen Isusu jeka je poziva kojeg mu je već uputio Šimun dok je molio u osami: traže te (1,37); oko Isusa je, dakle, ponovo mnoštvo i ponovo ga traže. Ovoga puta to su njegovi najbliži. Izrazi braća i sestre u semitskom ambijentu, osim krvnih rođaka, označavaju također i članove jednog plemena, klana ili porodice (usp. Post 14,14-16; 29,15; Lev 10,4; 1 Ljet 23,22). Isto tako će se i kršćani, svjesni veza koje među njima nastaju zbog povezanosti s Kristom, nazivati braćom (usp. Dj 1,15; 9,17; 11,1; 12,17; 21,17-18; Rim 1,13) i sestrama (usp. Rim 16,1; 1 Kor 7,15; 1 Tim 5,2; Flm 2). Nisu ušli u kuću i ne slušaju njegove riječi. Možda Marko ovim detaljem želi naglasiti njihovu zbunjenost? Ili odalečenost, otuđenost od Isusa jer ni njegov odgovor neće izravno čuti.

Isusov odgovor počinje pitanjem: tko je majka moja i braća moja (3,33)? Okružujući pogledom (usp. 3,34), gleda u svaku pojedinu osobu koja je blizu njega. Proniče ih kao što je pronicao i sve druge do sada (usp. 2,8.14; 3,5.13).  Evo majke, evo braće moje (3,34) – tim riječima priziva ustanovu Dvanaestorice koji trebaju biti s njim (3,14) i time ući u novi odnos, u povezanost po novom kriteriju kojeg je sam odredio(usp. 3,13). No, ovom krugu oko Isusa ne pripadaju samo povijesni Isusovi slušatelji koji su sjedili oko njega. Ovaj krug ne poznaje ni prostor ni vrijeme jer u nj ulazi tko god vrši volju Božju (3,35). I ovi koji sada sjede pokraj Isusa a i svi koji će kroz cijelu povijest vršiti volju Božju. Svi oni pripadaju krugu Isusove majke, braće i sestara. On je onaj koji obznanjuje volju Božju i zato sam Otac traži da ga ljudi slušaju: ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga (9,7). Do Boga se stiže jedino vršenjem njegove volje, pa su zato – odakle god bili – ljudi koji slušaju Isusovu riječ oni koji idu prema Bogu, i stoga Isusovi „srodnici“, njegova majka, braća i sestre.

***

Dok je prethodni odsjek (2,1 – 3,6) bio unitaran u smislu likova, jer su se redovito pojavljivali Isus, učenici i protivnici, u 3,7-35 četiri važne grupe likova obraćaju se Gospodinu i on prema njima zauzima određeni stav. Jezgra događanja u 3,7-35 su djela koja Isus čini i razdvajanje duhova do kojega poradi tih djela dolazi. Narod k Isusu dolazi izdaleka zbog veličine djela koja čini. On prema njemu zauzima određenu distancu i, kao odgovor na sve veći priliv mnoštva, ustanovljuje Dvanaestoricu. Dok se ostale grupe prema Isusu određuju spontano, inicijativu za ustanovom Dvanaestorice pokreće upravo on. Oni će biti s njim i dalje pronositi njegovo poslanje. Upravo na njih prve pripada prihvatiti njegov poziv i činiti njegovu volju.

Posljednje dvije grupe Isusu dolaze na svoju inicijativu, ali da bi se suprotstavile onome što čini. Njegovi žele zaustaviti njegovo djelovanje a pismoznanci ga proglašavaju Sotoninim suradnikom. Isus ostavlja njegove vani, pred vratima, a pismoznancima daje do znanja da hule protiv Duha Svetoga. Ono što će reći na kraju jest poziv za sve navedene grupe: tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka (3,35). Isus je onaj koji obznanjuje i vrši volju Božju pa stoga svaki čovjek, koji također vrši volju Očevu, na poseban način pripada Gospodinu – brat mu je u vršenju volje Očeve. Ovo na poseban način doživljavaju Dvanaestorica koji izbliza prate što se događa oko Isusa, i sami su uključeni u njegovo osporavanje (usp. 2,16.18.23-24). Oni se, imajući iskustvo i Isusovog djelovanja i protivljenja na koje nailazi, trebaju odrediti. Situacija od njih traži preispitivanje motiva i donošenje čvrstih odluka da bi mogli ići dalje, jer Isus na njih stavlja sve veće zahtjeve (usp. 3,14-15), a teškoće kroz koje prolaze pokazuju se sve većim i težim.

Oko Isusa se, dakle, dijele duhovi na one koji ga prihvaćaju i na one koji ga odbijaju. Valja primijetiti da ga ni jedni ni drugi još ne poznaju do kraja. Već smo u dosadašnjem tijeku razvoja evanđeoskoga pripovijedanja naglašavali da narod za Isusom hrli poglavito zbog ozdravljenja i čudesa. Na njemu počiva Duh (usp. 1,10), on je onaj Jači (1,7) koji svladava Sotonu (usp. 1,12-13.21-28.34.39; 3,11-12) i oslobađa ljude. No, takvim ga prepoznaju jedino demoni (usp. 1,23-25.34; 3,11s). Protivnici ga ne prepoznaju nego (možda upravo zato?) protiv njega nastoje pripremiti što širu frontu (usp. 3,6). Ni njegovi, iako čine u krvnom smislu obitelj, porodicu i širu rodbinu, ne prepoznaju korijen njegova sinovstva: poslušnost Ocu. Dakako, za sve vrijeme dok im to ne bude postalo jasno, neće moći prepoznati ni nove odnose koji će proizaći iz toga sinovstva – Isusovu pravu braću i sestre – novu obitelj (usp. 3,33-35; 10,29-30), koju čine ljudi okupljeni oko Učitelja (usp. 9,7) i koje uvodi u tajne Kraljevstva (usp. 4,10s).

***

Treba imati bistro oko i dobro otvorene uši, treba biti slobodan od vlastitih predrasuda. Ali ne samo od njih, nego i od mudrosti kako ljudske, tako i religiozne, da bi se jasno vidjelo misterij Kraljevstva u zamršenoj stvarnosti koja je pred nama. Jedino tako je moguće u slabosti i ludosti križa, koja se objavljuje samo malenima i stvarno poniznima, uočiti moć i mudrost Božju. Inače smo u opasnosti promatrajući Božju riječ misliti da je onaj, koji je u sebi nosio misterij Kraljevstva, lud ili skandalozan i stoga ostati ne s njime u njegovoj, nego u Sotoninoj kući.

Završna slika iz današnjeg odlomka (3,33-35) postavlja jasan kriterij koji su zaista Isusovi: ne oni po krvi, ne mudri, pismoznanci, istraživači ovog svijeta (1 Kor 1,20). U njegovoj su kući i njegovoj Crkvi oni koji znaju biti s njim i vrše volju Božju (3,35), hodeći istim putem kojim je on hodio. Stoga je ovaj odlomak na neki način produbljenje prethodnog koji govori o Dvanaestorici, tj. o Crkvi, o onima koji će biti s njim (3,13-14). Ali, on govori i o mogućnosti izdati ga, možda poput Jude, možda u ime nekih teoloških razloga kao pismoznanci ili možda radi dobrog ukusa – finoće, kao njegova rodbina. Napose su ova posljednja dva motiva stalno prisutna kao napast, svuda pa i u Crkvi. Religiozna mudrost i dobar ukus, kao takmaci čistoj i jasnoj Božjoj riječi, posvuda nude svoje mamce pa i u nama samima; stalno motre na riječ mudrosti Božje koju doživljavaju kao ludost i vrebaju da je obuzdaju (3,21) ne bi li je razblažili i „smirili“. Stoga treba biti pozoran na riječ Božju koja jedina može u nama pobijediti duha zloće; nije loše s psalmistom zavapiti: milostiv budi meni, sluzi svojem, da živim i tvoje riječi čuvam; otvori oči moje da gledam divote tvoga Zakona (Ps 119,17-18).

Čovjek ne može ostvariti i ispuniti svoju slobodu time što će od svega biti slobodan, apsolutni kreator svog života (jer u biti i nije Kreator već konzument), nego ukoliko prihvaća Božju spasenjsku volju. Jer čovjek nije prometejski lik koji se treba pobožanstveniti detronizirajući Boga. To nije potrebno jer Bog se sam iz ljubavi detronizirao i došao u susret čovjeku; postao njegov sugovornik i suradnik, zapravo predvodnik u projektu oslobođenja. Tako obećanje Božje slobode postaje stvarnost. Upravo u povezanosti s Bogom kršćanin se oslobađa od drugih veza: Božje kraljevanje znači čovjekovu slobodu. Isus je prvi koji je navijestio i živio ovu slobodu, ostvarujući pred ljudima Božji projekt. Zbog toga se morao suočiti i sukobiti sa svim silama koje tiraniziraju čovjeka i pobijedio ih je.

Zato on, povezan jedino s Ocem, osjeća se slobodan od bilo čega drugoga: i od konvencionalnih rodbinskih veza, a i od robovanja diktatu dobrog ukusa i svjetske mudrosti, kao što je bio slobodan i od zakona moći. Od svega slobodan, a povezan samo s Ocem, postaje onaj Jači koji lomi, kida, pobjeđuje i plijeni carstvo zla koje čovjeka drži robom. Ono što je ostvario svojim djelovanjem jest Božji put za čovjeka i jedina norma za Crkvu. Ona je zajednica onih koji su oko Isusa, tj. koji slušaju njegovu riječ i vrše je, kao i on volju Očevu. Oni stoga znaju da ponad njihovih slabašnih projekata Otac razvija svoju superiornu viziju Kraljevstva koja vodi povijest ispunjenju, i na osobnoj i na univerzalnoj razini. Zato se Crkva osjeća vezana samo za njega. Za jedinog Gospodina priznaje njega, koji se objavio u Isusu siromašan i raspet. I zato joj je nadohvat ruke sloboda od svega. To može zvučati suludo i skandalozno ljudima koji se nadahnjuju ljudskom mudrošću i dobrim ukusom, no korijen kršćanske slobode je oduvijek izmicao moćima i moćnicima koji čovjeka uvode u siromaštvo i ropstvo. Jedino na taj način moguće je doživjeti slobodu koju daje Kraljevstvo Božje. I zato kada molimo dođi Kraljevstvo tvoje, odmah dodajemo budi volja tvoja. Jer Kraljevstvo je prisutno svugdje gdje se vrši Božja volja kako ju je pokazao i živio Sin Božji. Na koncu, za Isusovo neshvaćanje, odbacivanje pa i smrt, ponajviše su odgovorni upravo prosuđivanje po ljudskoj mudrosti i dobrom ukusu. Oni ne podnose život u njegovom najčistijem obliku; takav je prejako svjetlo za njihove oči navikle na tamu.

Prosuđivanje i vladanje po dobrom ukusu jest prava infekcija na osobnom i društvenom planu. Zahtjev je dobrog ukusa uvijek govoriti lijepo. Za neku je osobu maksimalna ocjena ako se kaže da ima dobar ukus, iako se zapravo ne zna što se pod tim misli, u čemu se sastoji i uopće koju vrijednost zastupa njezin dobar ukus? Ponekad dobar ukus oblači ruho razboritosti koje se ljudi pridržavaju u obiteljima, društvu, Crkvi… On će nas često puta osloboditi od želje pokrenuti neku akciju, jer je odličan zagovornik svega onoga što postoji samo zato što postoji, bez obzira bilo to ispravno ili ne. Dobar ukus zato nalaže podržati institucije, strukture i privilegije takvima kakvi jesu, bili ispravni ili ne. Ipak, imperativ dobrog ukusa nije troma pojava. Vrlo je živahan. Čas promijeni ruho i – eno ga – već je poprimio mladalački izgled, ili je već tu kao ponuda u koju se može ući i polučiti korist, jednostavnu i općeprihvaćenu, sad već zahtjeva vršenje određenih pritisaka na nekog, a sad nudi besplatnu i ograničenu upotrebu sile… Zbog njega (ili bolje: s njegovim dopuštenjem!) neki postaju konzervatori a neki lažni revolucionari, ali uvijek iz istih temeljnih motiva: želja za autokonzervacijom i autoafirmacijom, blagoslovljena normom dobrog ukusa! S kolikom voljom i profinjenom prepredenošću!

Isusov je horizont sasvim drugačiji, njegov hod je potpuno oprečan. Za sebe odabire, a zahtijeva i od onih koji idu za njim, radikalno siromaštvo. Kada bude rekao da treba sve ostaviti (usp. 10,23-31), nije riječ o kućnim potrepštinama, živežnim namirnicama ili osnovnim životnim resursima. Treba odbaciti upravo diktat dobrog ukusa! On je izvor svakog grešnog posjedovanja i zapreke za slijeđenje Isusa. Isus ga nije trebao kao zaštitnu vodilju kroz život jer je ga je vodila Očeva volja. Zato je bio slobodan od svega onoga što život nije, da bi bio potpuno slobodan za sve ono što jeste. On je dakle raskrstio s dobrim ukusom! Međutim, dobar ukus ne popušta tako lako – on nije raskrstio s Isusom! Kada Isus stavlja svoje vrijeme, svoje moći i cijeloga sebe na raspolaganje drugima, sve ostavlja zbog njihovog života da bi ga podizao i liječio, onda dobar ukus počinje gubiti strpljenje i izjašnjava se o njemu: poludio je! Tako progovara dobar ukus na usta običnog, tzv. normalnog čovjeka pa čak i Gospodinovih najbližih! „Ne može biti drugo nego sotonsko djelo i zato ga treba ubiti“ – zaključuju pismoznanci i pribjegavaju ubojstvu kako bi riješili Isusov slučaj. O kolikim se osobama i inicijativama tako govorilo i još se uvijek govori? Za sve koji su Isusovi, bili vjernici ili ateisti, to je prava i teška provokacija. Zato, dok je hodio prema Jeruzalemu, govori svojima: hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (8,34).

A. Pronzato: „Ne znam postoje li danas uopće kršćani koji, nasljedujući Kristov primjer, zaslužuju biti nazvani izvan sebe tj. ludima jer potiču zabrinutost razboritih upravo zbog svoje ludosti koja ih predstavlja devijantnima u odnosu na općeprihvaćena pravila; postoje li oni nepravilni, pretjerani, neukrotivi za vježbe velikog cirkusa, neuskladivi s navikama i ritualima nekog društva. Mnogi, naprotiv, nisu spremni ostati vani. Vani u odnosu na pobjednika i mnoštvo njegovih pristaša, izvan tokova moći, ideologija, bezglavih takmičenja, vladajućeg mentaliteta, ispraznosti, glavnih uloga, mjerâ dobrog ukusa. Sigurno ne postoji opasnost da će netko intervenirati da bi ih vratio u red. Oni sami odbijaju istupiti van. I nagomilavaju se nestrpljivi, kucajući u vrata moći, poslova, uspjeha, karijera, privilegija, popularnosti, olakih pristanaka na predstavu koja se trenutno emitira. A Isus poručuje da evanđeoska ludost treba biti nasljedna bolest, zaraza njegove nove obitelji (usp. 3,35). Prihvatiti Duha Svetoga znači, nužno, biti izvan sebe, izvan računicâ, razboritosti, strahova, diplomatičnosti, licemjernosti, ljudske taktičnosti. Hula protiv Duha Svetoga (…) osim što se odnosi na izravno odbijanje Svjetla, tiče se i odbijanja onoga biti izvan sebe tj. ludosti koja je sastavni dio svetosti na koju smo pozvani. Hula na Duha Svetoga jest zahtjev za slijeđenjem Učitelja bez da „izgubimo glavu“. Grijeh protiv Duha Svetoga jest preuzetnost da je moguće mijenjati svijet, zasjeći u stvarnost pomoću razložnosti, bez da budemo znak protivljenja, bez da se doimamo – barem malo – mahniti. U prva kršćanska vremena, kada se nekoga trebalo obvezati posebnim poslanjem, neizostavno se izabiralo čovjeka punog Duha Svetoga. Danas bi se reklo da je Duh ubrizgan u sićušnim, homeopatskim dozama (u borbi protiv ludosti?), umirujućim, službenim, koje su jamstvo protiv nekontroliranosti a ipak uravnotežene od moćnih antitijela najsumnjivijeg legalizma. Tako dobivamo kandidate „kao što treba“, disciplinirane, ali sigurno ne pune Duha Svetoga. U najboljem slučaju, Duha ukroćenog, odalečenog, izmoždenog, dekorativnog, supstancijalno nemoćnog i u nadziranoj slobodi. A takav predstavlja suprotnost Duhu Kristovu (…) Ludost treba biti bitna karizma u Crkvi koja želi biti vjerna evanđeoskim paradoksima više nego li zahtjevu lijepog ponašanja. Bez ludosti kršćanstvo se svodi na etiku ili, još gore, moralizam, na liturgijske i pijetističke oblike, na socijalni angažman ugrađen u vladajuću kulturu. Isusa nisu razapeli veliki grešnici, nego ljudi mediokriteta, birokrati zaogrnuti službenošću, vrijedni dužnosnici aparata, revni i kratkovidni čuvari pravovjerja koji nisu mogli podnijeti da On ostane izvan obitelji, izvan njihovih shema, izvan mentaliteta vladajućeg klana, izvan utvrđenih predaja, izvan odnosa moći. „Tragični paradoks kršćanstva jest u činjenici da je pobjedonosno izišlo iz epohe progona da bi završilo kao plijen malograđana i svelo se skoro jedino na himbenost i licemjerje“, dijelim ganutljivu dijagnozu ruske spisateljice Tatjane Goričeve.“

Nitko od nas ljudi nema život u sebi. Svi ga tražimo. Mnogi ljudi, da bi ostvarili neki obećani, pravi život dostojan suvremenog čovjeka, ostavljaju svoj vlastiti život i prihvaćaju onaj po mjeri dobrog ukusa. Jer, navodno tako zahtijeva današnje vrijeme i današnje društvo. Umjesto da svoj život mjere istinom, počinju ga mjeriti dobrim ukusom! I Isusov učenik, da bi išao prema pravom životu, mora ostaviti svoj dojučerašnji život. Razlika je u tome što njemu nije obećan komfor i sve blagodati koje može donijeti život po mjeri dobrog ukusa. Iako mu je svakako obećan križ, Isusov učenik ipak dobiva još nešto i to ne malo. Njegov hod za Učiteljem nije puko, besciljno trajanje u vremenu ili životarenje po mjeri dobrog ukusa! Njegov je hod pogled i korak za Učiteljem, za Istinom i zato je put u Život. On zna biti tegoban, ali nikad nije potopljen u laž i izgubljenost i zato nije duši bezvodna pustinja iskušenja (usp. 1,12-13). On je prije oranje drvetom križa u onom kraju u koji predvodi Učitelj. To je kraj gdje će tegobno povučena brazda svako-malo ozelenjeti, na kojoj će iz zrna koje je umrlo niknuti novi život. U njemu s vremena na vrijeme brazde ozelene, ozlate i donesu rod. To je predjel istine u kojem plodovi ne dolaze sami od sebe nego svjedoče da učenik slijedi Učitelja i marljivo nosi križ, njime marljivo radi. I baš zato što svaki plod traži njegov naporan korak, učenik osjeća da je na čvrstom terenu – u predjelu stvarnog i istinitog: umjesto fatamorgane ljudske mudrosti i dobrog ukusa, došao je u predjele istine, umjesto surogata života i privida obilja, došao je u dodir s stvarnim životom. Umjesto da svoju potvrdu traži od varavog fantoma dobrog ukusa i društva vođena hipokrizijom, njega potvrđuje život koji je plod njegovog koraka i križa. Stvarni korak i istiniti plod! On se ne može ničim kupiti i ne da se ničim drugim zamijeniti.