(Predavanje na TPS-u u Đakovu, 16.9. 2021.g.)

1. Panoramski pregled biblijske poruke

Među temeljnim značajkama kojima je karakteriziran ljudski život svih vremena jest i bolest.

Biblija se također suočava s ovim problemom. Ona je svjedočanstvo iskustva vjere i u tom svjetlu promatra bolest i patnju kao jednu od dimenzija ljudskog života.

1.1. Bolest i patnja u Starom zavjetu

Biblijska objava polazi od toga da sve što je Bog stvorio, bilo je vrhunski dobro (Post 1,31), a svršetak naše stvarnosti bit će u punini sjaja Božjeg kraljevanja (usp. Otk 21,22-25).

Dakle, ako je Bog sve stvorio dobrim, odakle bolest i druge nevolje? Stari zavjet u osnovi poznaje tri vrste obrazloženja. Prvi način tumačenja polazi od uzročno-posljedične veze grijeha i nevolja koje pogađaju čovjeka: bolest i drugi oblici patnje pojavljuju se kao posljedica čovjekove grješnosti, napuštanja Božjih puteva tj. zanemarivanja Saveza kao norme života (Post 3; Job 18,5-21; 22,21-30).

No, iskustvo je pokazivalo da su i pojedinci i narod u cjelini patili iako nije bilo vidljivog razloga za to. Kao odgovor javlja se drugi tip tumačenja: razlog je kušnja. Pravednik pati kako bi bio iskušan u svojoj vjeri.

Treći model utjelovljuje Izaijin trpeći Sluga Gospodnji. Njegovo trpljenje nadilazi njegov osobni život, pitanje osobne pravednosti i grješnosti te smjera višim ciljevima: ono je način iskupljenja grijeha drugih ljudi (Iz 52,13 – 53,12). Iskustvo čovjeka-patnika dio je otajstvenog Božjeg nauma koji nadilazi mogućnosti čovjekova pronicanja i shvaćanja.

1.2. Novi zavjet

Novi zavjet bolest u širem smislu pretpostavlja uzročno-posljedičnu vezu između zla i bolesti. Iako nigdje ne tvrdi izrijekom da je bolest posljedica grijeha, ipak je promatra u širem kontekstu dominacije zla nad svijetom. Stoga će novozavjetni pisci nastojati prikazati kako događajem Isusa Krista eshatološka obećanja proroka dobivaju svoje ispunjenje: nestaje bolesti (Iz 35,5), patnje i suza (Iz 25,8; 63,19). Dolazak sile kraljevstva Božjega oslobađa čovjeka od grijeha i svih njegovih posljedica.

Evanđelja, stoga, obiluju scenama ljudi koji se otvaraju vjerom i bivaju oslobođeni od bolesti, opsjednuća i drugih zala kojima su bili pritisnuti (Mt 8,16-17; Lk 6,19).

Iz cjeline novozavjetnih tekstova proizlazi da je Isusovo javno djelovanje tek u ograničenom opsegu pružalo izbavljenje od bolesti kao predokus punine koja će nastupiti u eshatonu. Izliječenja i egzorcizmi, koje će nakon Gospodinova Uzašašća činiti i apostoli, također su samo znak i ograničeno uprisutnjenje sile kraljevstva Božjega – nisu izliječeni svi ljudi toga vremena, kao ni kasnije kroz povijest Crkve.

2. Pokušaj produbljenja: dinamički aspekt bolesti u tekstovima staroga i novoga zavjeta

Svaki biblijski tekst koji govori o bolesti – bilo starozavjetni bilo novozavjetni tekst – moguće je svrstati u neku od ranije navedenih kategorija. No, je li time iscrpljena poruka koju Sveto pismo daje o bolesti, patnji, izlječenju i drugim pitanjima s njima povezanima?

Smatram da ovdje trebamo pokušati ići dalje od klasifikacija tekstova koje su uobičajene u literaturi. Kako dalje? Jedan od načina na koji su biblijski pisci naglašavali značaj tekstova bila je njihova dužina, jer pisanje je bilo veoma skupa djelatnost.

Mi ćemo stoga pažnju svratiti na po jedan od najdužih tekstova iz Staroga i Novoga zavjeta koji se bavi bolešću tj. patnjom i ozdravljenjem. Interesantno je staviti jednu uz drugu njihove poruke.

2.1. Starozavjetni Job: bolest kao put u novo iskustvo Boga

Knjiga o Jobu stoji na početku razvojnog puta korigiranja dotadašnje nauke o retribuciji, prema kojoj čovjek vjeran Bogu biva blagoslovljen i zaštićen, a grješnik kažnjavan bolešću i drugim patnjama. Kako prihvatiti bolesti i krize koje nameću patnju Bogu odanima i pravednima, koji je njezin smisao?

Odmah na početku knjige pojašnjeno je da su njegove patnje zapravo kušnja da se ispita kakav je njegov istinski odnos prema Bogu? Nije li on tek trgovac koji uz pomoć vjernosti Bogu zapravo „kupuje“ svoje blagostanje? Je li mu odnos Bogom važniji od zdravlja i života?

Job je ostao praznih ruku, gol i nemoćan pred Bogom kakvog do sada nije poznavao. Bog koji šuti! A zapravo, Bog ne šuti. Očituje se svojom svemoći kojom ga čupa iz korijena i lišava svakog oslonca pa bio on i pravednost na kojoj je do sada zasnivao život – uklanja ono posljednje između Boga i čovjeka. Stvoritelj i Stvor kao u Stvaranju… Ni onaj komu na zemlji nema ravna ne prepoznaje svečanost trenutka! Naprotiv…

Težina Jobovih riječi zapravo je vapaj. Priziva od Boga čiju (ne)pravdu ne može prihvatiti, na Boga koji je zaista pravedan da može shvatiti svu težinu i nepravednost njegove patnje. Tu se očituje Jobova vjera koja ne dopušta da bi Bog mogao biti drugačiji nego pravedan i dobar. Vjera u koju je unio cijelog sebe, čistim i otvorenim srcem.

Naposljetku Jobovog teškog puta bolesti, patnje i traženja izbavljenja javlja se Bog (Job 38 – 41). Pita Joba za njegovo mjesto i ulogu u Stvaranju. Razumije i poznaje li prirodu? Suočava ga s kompleksnošću stvarnosti koju ne može dokučiti ni pratiti. U neshvatljivosti Svega ipak shvaća ono što zbog posvemašnje zaokupljenosti (ne)pravednošću i njezinim opravdavanjem do sada nije primijetio: njemu je darovana ova čudesna stvarnost koje je i on dio!

Job shvaća važnu stvar: ako Bog hrani i brine o lavićima, o malim ptićima da bi ih držao u životu, hrani i njega! Da, iako je bolestan, još uvijek diše dahom Gospodnjim, još uvijek Bog brine o njemu i hrani ga.

Razgovara s Jobom jer se nečemu od njega nada, vidi nešto što ni sam Job ne vidi. Otkud ta Božja pažnja prema njemu?

Job stoga povlači svoje riječi i kaje se za njih o (42,3). Spreman je učiti od Stvoritelja. Sada osluškuje. Sluša Istinu.

Počinje motriti Boga u novom svjetlu. Nije mu više dalek. Ni vlastiti položaj – bolest i patnja, tragedije – ništa se više ne spominje. Ne traži više ni priznanje svoje pravednosti ni ozdravljenje. Ulazi u novi odnos s Bogom koji ga zaokuplja u toj mjeri da sve drugo odlazi u drugi plan.

Odgovor kojeg Knjiga o Jobu pruža na problem bolesti i patnje širok je kao život, kao novo produbljeno postojanje i ne može se pojmiti tj. svrstati u jedan ili drugi pojam uži od novog života u koji Job ulazi, od novog odnosa kojeg počinje živjeti s Bogom. Bolest kod njega jest ulazak u tamu koja je poništila ono što je čovjek prije znao i bio. I u isto vrijeme daje mogućnost, nuka na traganje, slušanje, na vapaj za susretom, za odnosom s Bogom kakvog još nije živio.

Tako je već u Starom zavjetu prisutno ono što će činiti okosnicu novozavjetnog obrasca: trpljenje pravednika ne može “propasti” nego – ako ustraje – postaje put u Božji blagoslov.

2.2. Novi momenti u izvještaju ozdravljenja slijepca od rođenja (Iv 9)

Na početku izvještaja, upitan od učenika Isus jasno niječe povezanost sljepoće i grijeha: niti sagriješi on niti njegovi roditelji (9,3).

Umjesto govora o grijehu kao razlogu zdravstvenog problema, Isus otvara novo obzorje: to je zato da se na njemu očituju djela Božja (9,3).

Svatko od ljudi tko još nije primio djela Božja tj. spasenje u punini, proživljava neku vrstu egzistencijalnog deficita. Tek kad se na čovjeku ostvare djela koja je Gospodin za nj predvidio i kad uđe u blaženu vječnost, deficita tj. prikraćenosti će nestati. Ergo, sve ispod vječnosti nije dovoljno, nužno je obilježeno manjkom, hendikepom.

Život koji je u Isusu  (1,4) ovom nevoljniku u prvom redu očituje se kao Svjetlo koje mu vraća fizički vid. Dakako, pošto kod Ivana ništa ne ostaje samo na fizičkoj razini, binomij svjetlo/tama tj. vidjeti/biti slijep u ovoj zgodi postupno će prerasti u oznake za tip egzistencije koju pojedinac živi.

Iako je ozdravio, bivši slijepac traži Isusa. Iako ima svjetlo očinjeg vida, treba mu Svjetlo svijeta da bi u potpunosti živio kao čovjek. Iz ovoga jasno proizlazi važna posljedica: fizičko ozdravljenje nije dovoljno. Ono može privremeno sanirati jednu vrstu nedostatka, no čovjek i pored njega ostaje u deficitu.

Evanđelist uspijeva prikazati kako je ozdravljenikov hod nakon ozdravljenja – poradi istrage koju predvode predstavnici sinagoge – prerastao u dramu: ozdravljenik hrabro svjedoči za Isusa bez obzira što će zbog toga biti izbačen iz zajednice. Svjestan je da zdrave oči i uredna pripadnost društvenoj zajednici ne mogu riješiti glavni nedostatak. On želi k izvoru svjetla kojeg je ugledao! Biti bez toga jest nepodnošljiv deficit. Da, čovjek nije potreban djela Božjih samo kada je u pitanju bolest i ozdravljenje. I najzdraviji čovjek bez njih ostaje nepotpun. I upravo nakon što je sve stavio na traženje Svjetla od Svjetla i bio izbačen od svojih, pronalazi ga Isus. Dobri Pastir ide onome tko daje sve za Istinu, kome je sve ispod vječnosti nedostatno.

U praksi često susrećemo stav: treba mi ozdravljenje, a poslije njega ću biti Bogu zahvalan i to je to. Obraćenje, traženje Svjetla svijeta? Ah, to… Samo da mi je da ozdravim, to je najvažnije. Koliko puta iz usta vjernika čujemo stav: najvažnije je zdravlje. Smatram da kao svećenici, vjeroučitelji trebamo ljudima progovoriti o tome da takav stav nije u skladu s riječju Božjom.

3. Završne misli

I Jobovo iskustvo i hod ovog ozdravljenika u Iv 9 pokazuju bolest kao bolno i tegobno iskustvo koje nije zatvoreno u sebe. Indikativno je što ovi ponajduži – i stoga vjerojatno među najznačajnijim tekstovima posvećeni ovoj temi – iskustvo bolesti predstavljaju kao uvod u iskustvo novog, produbljenog susreta s Bogom. U razinu odnosa kakvog čovjek prije nije živio. To je ohrabrenje svakom vjerniku da i kroz bolest može ući u novu kvalitetu odnosa s Bogom, koja mu otvara i novu dimenziju postojanja.

Između redaka ostaje ipak neizrečeno: a što s bolesnikom koji unatoč vjeri i nadanjima ipak neće uspjeti doživjeti fizičko ozdravljenje?

Ovo je za mnoge ljude presudno pitanje. Ako je dosadašnje razmatranje biblijskog aspekta bolesti i mogućnosti koje otvara bilo važno iz teorijske tj. teološke perspektive, ovo je važno iz praktične jer se tiče osobe i cjeline njegove egzistencije. S jedne strane tu je bolest koja pritište čovjeka i ugrožava mu život, a s druge u pitanju je i njegov religiozni identitet.

Ukoliko se najvrjednijim postignućem smatra ozdravljenje, njegov izostanak dovest će u pitanje vrijednost i smisao svega drugoga. Zasigurno, ozdravljenje kao takvo ima veliku vrijednost, no smije li za vjernika biti toliko ključno da nadvisuje važnost nove razine odnosa s Bogom?

Oba biblijska teksta složni su u tome što na komplementaran način progovaraju o vrijednosti nove razine odnosa s Bogom. Iako ni na koji način ne zapostavljaju pitanje ozdravljenja, svaki od njih na svoj način afirmira primat i dalekosežnost produbljenog odnosa s Bogom. Time bolest prikazuju u novoj, dinamičkoj perspektivi – kao novo psihofizičko iskustvo koje bolesnika nuka na traženje novog odnosa s Bogom.

Ako se od teologa, svećenika, katehete traži da ponudi rješenja koja će priskrbiti sigurno ozdravljenje, pitanje iskustva susreta s Bogom pada u drugi ili neki još sitniji plan. Zahtjev za učinkovitošću u tom slučaju – koliko god bio izraz čovjekove nevolje – ipak govori o tome da svojoj bolesti ne pristupa kao vjernik. Mislim da teolog i pastoralni djelatnik uvijek toga treba biti svjestan. I umjesto razmišljanja o učinkovitosti našeg pastoralnog angažmana, pažnju usmjeriti na korijen problema: nedostatak vjere koji zanemaruje biblijsku poruku i važnost susreta s Bogom – pa i u bolesti – o kojoj ona svjedoči. I pokušati na tom planu učiniti korak naprijed.

Neka riječi iz svima nam poznate molitve postanu dio svakodnevice: dođi Kraljevstvo Tvoje (Mt 6,10); neka ono dođe i u moju bolest kako bih je živio dostojno Božjeg djeteta; neka i u njoj Bog dobije ono mjesto koje mu pripada. Ovo zauzimanje ispravnog stava pred Živim Bogom lakše će ići ako je čovjek živio svoj odnos s njim cijeloga života – tada ima bogatu memoriu fidei i iskustvo Izbavitelja. One koji tek u bolesti ozbiljno počinju misliti na Boga treba pozvati na stav čistog srca koje se do kraja otvara svome Stvoritelju i posve mu se izručuje. Zapravo, to je najviše što čovjek može – uputiti iskren poziv neka dođe Kraljevstvo tvoje. A to je važnije od raznih navodno čudotvornih molitava pa i praksi magijskog prizvuka, jer Gospodin više od riječi dugih molitava osluškuje ono što govori naše srce. Traži li ga ili ne?