Uđe ponovno u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. ₂A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže.

₃On kaže čovjeku usahle ruke: “Stani na sredinu!” ₄A njima će: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” No oni su šutjeli.

₅A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava!

₆Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.

Video verzija

I

Iz činjenice da Isus ponovno ulazi u sinagogu (3,1) može se zaključiti da redovito pohađa subotnju liturgiju. Sinagogalna liturgija bila je uglavnom služba riječi. Prateći je, promatra zrcaljenje vječnih istina u njihovu naponu k ostvarenju.

Pred Isusom je čovjek usahle ruke (3,1); na neki način opet je pred njim slučaj paralize. Prorok Izaija naviještao je ukrjepljenje klonulih ruku (Iz 35,3) kao znak mesijanskih vremena; time je najavio budući Božji zahvat.

Važnost ovog događaja leži u prvom redu u činjenici ozdravljenja usahle ruke koje se dogodilo baš u subotu. Naime, Isusa su vrebali da vide hoće li opet liječiti u subotu kako bi ga optužili (usp. 3,2). To čine farizeji i herodovci (3,6). Glagol vrebati u Evanđelju pojavljuje se samo ovdje, a optužiti dolazi ponovno tijekom sudskog procesa kad će svećenici teško optuživati Isusa (15,3-4). Iz ovoga je očito kako je nakana religiozne elite da optuže Isusa bila ozbiljna.

Ozbiljnost njihove nakane i upornost kojom idu protiv Isusa otkriva da zbog toga predstavljaju teži slučaj „paralize“ negoli su to bile bolesti s kojima se Gospodin susretao i od kojih je oslobađao nevoljnike. Povodom prošlog odlomka smo vidjeli što je subota trebala značiti. Iako su to znali, pripadnici religiozne elite radije su se priklonili ljudskim predajama o suboti i time usahli za bogatstvo Božjeg nauma. Tako umno i duhovno paralizirani ustremit će se na Sina Božjega.

Isus preuzima inicijativu i naređuje čovjeku usahle ruke nek stane na sredinu (3,3), u centar pažnje svih. Ovo je jedini slučaj izliječenja u Evanđelju po Marku koje od Isusa nije zatraženo nego sam spontano intervenira. Isto tako, ovaj puta Isusu nije upućeno nikakvo pitanje, nego ga on postaviti farizejima i herodovcima. Da bi ukazao na bit problema, pita ih: je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti (3,4)? Smatralo se, naime, da subotnji propisi naslijeđeni tradicijom prestaju važiti kada je u pitanju život čovjeka; ostala liječenja su subotom bila zabranjena.

Dok je pitanje je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo utemeljeno na Pnz 30,15ss (Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem … živjet ćeš…život biraj…), Isusov dodatak život spasiti ili pogubiti? indikativan je. Naime, glagol apokteinō, kod evanđelista Marka označava politički utemeljno ubojstvo. Isus pitanje formulira upravo pomoću ovoga glagola jer ne hraniti se – što je bio zahtjev farizejskog tumačenja subote u prethodnoj zgodi (usp. 2,23-24) – ili u ovoj ne ozdraviti u ruku čovjeku u sinagogi značilo bi ići prema ugrožavanju nečijeg života zbog političkih motiva. Proponenti takvih motiva ovdje su farizeji jer tumače Zakon i predvode njegovu primjenu na toliko restriktivan način da sprječavaju prodor Kraljevstva u svoj njegovoj silini i sveobuhvatnosti.

Isus svojim pitanjem protivnicima između redaka upućuje ujedno i optužbu: liječiti, kao što običava, znači spasiti život tj. činiti dobro; ne činiti ništa, za što se oni zalažu, znači u ovom slučaju život upropaštavati tj. činiti zlo. Očitost odgovora i njihova šutnja koja će uslijediti čine snažan kontrast s prijašnjim ponašanjem kada su otvoreno napadali Isusa, smatrajući da su ga otkrili u činjenju zla (usp. 2,6-7.16.23). Kada se, međutim, rasprava spusti toliko duboko da dotiče temeljna pitanja Zakona, postaje očito kako Gospodinovi protivnici idu u smjeru zla. U takvoj situaciji u kojoj više nemaju mogućnosti pozivati se ni na Zakon ni na predaju otaca, više se ne osjećaju „kod kuće“; izmiče im tlo pod nogama i stoga šute.

Dramatski moment do maksimuma je pojačan činjenicom da se događaj odvija u sinagogi, službenom prostoru za čitanje i tumačenje Zakona. Time dodatno biva stavljen u prvi plan pogrešan način razmišljanja farizeja. Na vidjelo izlazi njihova nepopustljivost pred pozivom na povratak iskonskom smislu subote za koji se zalaže Isus.

Šutnja farizeja pred Isusovim pitanjem izraz je tvrdokornosti i znak da osjećaju kako je razotkrivena njihovu začahurenost i nevjernost u odnosu na izvorni Božji naum o čovjeku i suboti. Nad takvom tvrdoćom i neprihvaćanjem Božjeg nauma Isus je ražalošćen i rasrđen (3,5). Isusovo zaokruživanje pogledom po sugovornicima redovito označava kako prodire u dubinu čovjeka, pobuđujući ili rušenje barijera i otvaranje Božjoj akciji ili odbijanje i otvrdnuće srca, što je redovito znak duhovne sljepoće.

Dakako, Gospodinovu srdžbu treba shvaćati u svjetlu njegove žalosti: u njima ne vidi neprijatelje kao što oni vide u njemu, ali nemoćan je pred tvrdoćom srca koje se zatvara u sebe i bježi od istine, od ponude ljubavi i spasenja.

Upravo stoga što je Isus Gospodar subote (2,28) i opunomoćen autoritetom Božjim, usahla ruka biva vraćena u prvotno stanje (usp. 3,6). Farizeji se nakon ozdravljenja otvoreno postavljaju neprijateljski protiv Isusa i kreću s herodovcima vijećati da pogube Isusa (3,6): iako između ove dvije grupe nisu vladali dobri odnosi, veoma je važno uočiti da su u Isusu odmah prepoznali zajedničku opasnost. Herodovci su predstavljali lokalnu aristokraciju blisku kraljevskom dvoru koji, zbog sluganstva stranim moćnicima (rimskom Imperiju), često nije bio po volji religioznim vođama jer su imali svoju viziju vođenja Izabranog naroda. No, sada pribjegavaju koaliranju sa političkim establishment-om kako bi progurali svoje interese.

Tako će se dogoditi upravo ono radi čega je Isus postavio pitanje: iako su navodno bili protiv kršenja subote i liječenja, odmah po izlasku iz sinagoge oni pripremaju ubojstvo! Poradi toga što čine ono što nije dozvoljeno činiti ni u koji dan pokazuju da im je zapravo od svih dana najmanje stalo do subote! Valja također uočiti da su i Isus i njegovi protivnici započeli govorom, ali s bitnom razlikom što je sadržaj njegova govora vodio u život a njihov priprema smrt. Tako njihov govor čak i po kriterijima tradicije na koju se pozivaju predstavlja i povredu pete zapovijedi, ne ubij (Izl 20,13)

Ni ozdravljenje usahle ruke ne ostavlja dojam na otvrdnulo srce. Na koncu odlomka vidimo epilog: usahla i otvrdnula ruka je ozdravila, ali farizeji i herodovci ostaju paralizirani u svojoj tvrdoći srca. Evanđelist Marko na ovaj način daje poruku svom čitatelju o vrstama paralize, koja je izlječiva a koja je uistinu pogubna. Koja bolest ne dijeli čovjeka od spasenja nego je čak put do njega, a koja će ga odijeliti i od Boga i od života.–

II

I u slučaju ovog, kao i pri ostalim čudima, ne radi se samo o jednostavnom ozdravljenju. Činjenica da Isus djeluje upravo u subotu znač-i da se svom cilju, svom ispunjenju približava dobrota stvorenja. Stoga je izliječenje u subotu u najodličnijem smislu dobro djelo jer njime Gospodin najavljuje da će sveukupno stvorenje biti spašeno od zla i od smrti te dospjeti u svoj sedmi dan: ozdravljenje u dan subotnji jest zato znak dara života i uskrsnuća od mrtvih (kao i u Iv 5,16-25). Sve što Isus čini događa se zato da spasi život. Kao ovaj čovjek, cijelo čovječanstvo trebat će pružiti ruku da bi primilo dar sedmog dana, puninu božanskog života.

Zakon je bio znak tog života, praoblik Božjeg dara. Kao znak, upućivao je na puninu koja je tek trebala prispjeti svom ostvarenju. Farizeji su taj znak čvrsto privinuli uza se, postali su uz njega sigurni. I sada kada je ostvarenje znaka nadomak ruke kao da su se uplašili da bi se u tom ostvarenju, u toj novoj stvarnosti, mogli izgubiti. I zato su radije za slovo koje ubija a ne za Duh koji oživljava, zato neće pružiti ruku kao ovaj čovjek u subotnji dan, neće svoje biće izložiti djelovanju dobrote Božje.

Pred tom Božjom ponudom, dakle, čovjek se treba odrediti, zauzeti stav. Odbiti je može se na puno načina (izričito, prešutno, „nemam vremena“, „jao, nisam znao“ itd.) a prihvatiti samo na jedan: svjesno, slobodno i, pošto je u pitanju dar, zahvalno iz čega se sama od sebe javlja radost.

Zbog čega je čovjek ipak u stanju pružati ovakav otpor životu? Zbog čega će ustuknuti pred slobodom i potražiti sklonište, zaklon pod okriljem zakona koji ubija? („Toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed“, govori stariji brat u prispodobi o izgubljenom sinu, čovjek koji bio sposoban opslužiti naredbe, ali nesposoban ući na gozbu radosti). Čovjek izgleda više voli sigurnost svoje prošlosti, gdje je sve stavljeno na svoje mjesto – ali stoga i mrtvo – negoli ulaziti u rizik svoje budućnosti što ga, u konačnici, sobom nosi otvaranje životu. Tko ne postupi kao ozdravljenik u današnjem odlomku i ne pruži ruku, ne otvori usahlu ruku nego se brani stisnutih šaka kao farizeji, ne može primiti sok novog života. Usahlo srce, srce okamenjeno, sklerotizirano (usp. Ez 36,26) ne može kucati, ostaje zauvijek fosilizirano u svojoj prošlosti. A otvoriti ruku i riskirati, neizbježno je. Jer Kraljevstvo sve više i više prožima cjelokupnu stvarnost i čeka da mu se odazovemo u svim njegovim porama, a ne samo u liturgiji i na vjeronauku!

Upravo tu je uzrok Isusovoj žalosti i srditosti: srce religioznih ljudi je otvrdnulo, doslovno kalcificirano (usp. 3,5) i ne može više kucati obuzeto radošću iznenađenja pred nastupom ostvarenja subotnjeg dana. Tvrdoća srca – važna tema! – tijekom Evanđelja po Marku poprima posebno značenje u toj mjeri da gotovo označava etape u kojima se razvija otpor Radosnoj vijesti; ona se redovito javlja u religioznim krugovima, kod farizeja i kasnije kod Isusovih učenika. U ovom odlomku evanđelist jasno pokazuje da je u njoj uzrok smrti i čovjeka i Isusa.

Onaj tko uvijek ostaje zatvoren u samom sebi ne može primiti dar koji za njega predstavlja Drugi i zato ostaje u suhoći svoje smrti, neosjetljiv za uzvik evanđeoske radosti. Pavao, koji potvrđuje da je nekoć bio besprigovoran po pitanju pravednosti Zakona (Fil 3,6), objasnit će da je to počeo smatrati smećem naspram onog najizvrsnijeg – spoznanja Isusa Krista (Fil 3,8). Jer dar Božji čovjeku je tako nečuven, profinjen i zapanjujući da ga je moguće pojmiti samo kao hulu (2,7; 14,64), ili primiti s divljenjem kao čudo u očima našim (Ps 118,23).

Treba primijetiti da je u povijesnom kontekstu Evanđelja po Marku, kao što to često biva i danas, tvrdoća srca religiozne osobe potakla potražiti saveznike među herodovcima da bi zajedno išli protiv onog novog – protiv Isusa i života kojeg nosi! Često se pod ruku uhvate religija i moć ovog svijeta i, začudo, postanu složni oko toga da treba ubijati čovjeka, uništavati ono veličanstveno u njemu. Pogrešno shvaćen Zakon nije specijalnost samo religioznih ljudi, nego ima i svoju svjetovnu usporednicu u kojoj, po naravi stvari, pravo uvijek pripada jačemu. Na to će upozoriti Isus nakon drugog umnoženja kruha: čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova (8,15).

Farizeje i herodovce susrest ćemo u novom momentu suradnje dok budu hvatali Isusa u zamku postavljajući mu pitanje o porezu (usp. 12,13). Ova simbioza religije i moći protiv Evanđelja proizlazi iz činjenice da ono predstavlja hulu za određeni tip religioznosti, ali i prijetnja je moći zato što podrazumijeva likvidaciju starog svijeta i njegovih kriterija (usp. 10,42-45). Moć, uzrok svih zala, i religija vide u Isusu, novom čovjeku, svog smrtnog neprijatelja i stoga se udružuju da bi odlučili kako ga ubiti, kao što su odlučivali o tome kako ubiti Isusa, Gospodara subote.

To se događa ako ljudi zaista žive svoju vjeru i postaju zamjetljivi tj. neugodni pa i opasni po određene interesne skupine. Događa se ondje gdje vjera postaje život! Ako religiozan čovjek nikada nije nikome zasmetao, pitanje je koliko nove pravednosti ima u njegovu životu (usp. 2 Tim 3,12; Heb 11,32; 1 Pt 2,19; 3,14)?

III

Tvrdoća srca! Srce – to je savjest, centar u kojem čovjek stvara uvjerenja i odluke za djelovanje; to je tamo gdje je on jedno, gdje se međusobno podudaraju poznavati i ljubiti; gdje određuje vlastiti put. Ondje se odvija drama, drama na život i smrt – u svakom od ljudi. Tvrdoća srca je zatvaranje savjesti, spuštanje rolete za nove horizonte; odluka čovjeka da postoji samo od sebe i samo za sebe, utemeljen u vlastitoj sigurnosti. Pa ako se radi o religiji kao vezi s Bogom, otvrdnulo srce se i tu mora osigurati i osamostaliti, mora steći siguran položaj pred Bogom (ispunjavajući sve odredbe); svoj položaj držati u svojoj šaci. Čak i ako vidi da je usahla, ne otvara je! A usahnut će prije ili kasnije jer ne pije s izvora žive vode! „Neka, on će sam! Ne da se on nikom!“ A ne shvaća da ne postoji ljudska pravednost koja bi dala puninu života – to može samo Bog!

Zato je za Pavla sve smeće osim Isusa u kojem Bog pruža dar života. To čovjek može samo primiti, bez obzira da li nakon 80 godina pravednosti, služenja kao proročica Ana (usp. Lk 2,36-37) ili kao raspeti razbojnik, nakon trenutka otvaranja svjetlu, pružanja ruke prema daru Božjem (usp. Lk 23,39-43). Samo ako je svjestan da ima usahlu ruku i pruži je Božjem daru života. Daru koji želi ući u svaku poru osobnog i društvenog života i preobraziti ga u Kraljevstvo. Božji poziv stoga sjaji u svakoj pori i čeka odaziv.

Ova Božja subota sasvim je novi dan – sedmi dan koji je i za čovjeka; njezina boja i ljubav su kao život: uvijek iznova rađaju i preporađaju. On je svjež i slobodan u odnosu na bilo koju shemu, na bilo koji naum i na bilo koju hipoteku. Na strani je kreativnosti, na strani slobode jer je od Boga a ne od čovjeka. Razlijeva se i ulazi gdje god je kakav otvor tj. siromaštvo, sposobnost diviti se i prihvatiti. A zatvoren ne prima ništa.

Tko ocrtava precizne granice Božjem djelovanju, kopa kanale kako bi spremio i ukrotio bogatstvo vode kako on želi. Tko vjeruje da posjeduje Boga, vjeru i opravdanje svojim religioznim činima, to čini na svoj rizik, na svoju pogibelj. Ili možda i na tuđu, kao što se dogodilo da je u opasnost doveden čovjek koji je u subotu trebao ozdravljenje ne bi mu ga dopustili, ili kao što će se smrtna opasnost spremati Isusu. Novi sistem, zakon nove subote, vrlo je jednostavan: ako ne činiš dobro, ako ne ljubiš do kraja, u biti činiš zlo. Nema niti može biti trećeg. Tko guši svjetlo, što drugo radi nego promovira tamu? To je potpuno sazrelo u zajednici u kojoj je nastala Prva Ivanova poslanica: tko ne ljubi, ostaje u smrti (1 Iv 3,14).