Potresi u Svetom pismu nisu rijetka pojava. O njima govori i Novi zavjet, pogotovo u evanđeljima, kada se preuzimaju apokaliptički motivi svršetka svijeta. No, osim što je u službi tog specifičnog govora o konačnom svršetku svega – pri čemu sve treba biti razoreno da bi se mogao pojaviti novi svijet, motiv potresa ima svoju ulogu i tijekom povijesti.

Kako razmišlja Sveto pismo? Krenimo redom. Odmah nakon prvog čovjekova grijeha, opisuje kako nered što ga je čovjek načinio u odnosu prema sebi i Bogu neće ostati samo na duhovnoj razini. Čovjekov grijeh nužno će se odraziti na prirodu: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti“ (Post 3,17-19). Iz ovih redaka proizlazi da u ekologiju pripada ne samo briga o fizičkom okolišu, nego – suštinski – briga o čovjekovu srcu. Jer izvornu dobrotu Božjega djela jedino ono može dodatno unaprjeđivati, ali i nepovratno narušiti.

Ova načelno postavljena uska veza između čovjekova srca, njegovih djela i prirode kasnije će poprimiti jasniji lik. Prorok Amos, najstariji među prorocima iza kojih je ostala pisana baština, svoj nastup započinje podsjećajući narod Božji da im Gospodin govori. I to ne bilo kako. On „grmi“ iz svog svetišta (Am 1,2) na nered i nepravde svoga naroda. Zbog sveg toga „stočarski pašnjaci tuže i suši se vrh Karmela“ (1,2). Priroda trpi, razaraju je nered i nepravde koje izlaze iz čovjekova srca i djela. Dakle, prije negoli priroda razara čovjeka, on razara nju jer u Božje djelo unosi nered, od Boga uspostavljeni kozmos vraća u kaos.

Riječi koje će Amos uputiti u Božje ime dolaze nekoliko godina prije potresa!

Treba uočiti da se prorok Amosa ne obraća samo Božjem narodu, Izraelu. On naviješta sud i drugim, okolnim narodima (1,3 – 2,3). Dakle, Božji sud ne dolazi prije svega iz razloga vjere/nevjere nego počinje ondje gdje se u velikoj mjeri krše osnovni principi morala i ljudskosti. Nećemo ovdje navoditi sve tipove grijeha koje spočitava prorok, no tko pročita tekst vidi da se radi i teškoj nepravednosti, okrutnosti, gaženju bespomoćnih slojeva društva, izopačenju samih temelja pravednosti i morala itd. Drugim riječima, radi se o posvemašnjem razaranju Božjeg djela stvaranja i osnova reda koje je upisao u ljudsko srce. Na takva ponašanja sahne priroda, dogodit će se potres (usp. 1,1) i razne katastrofe, pošasti, bolesti pa i razaranje svetišta itd. (usp. Am 4 – 5; 7 – 9).

Knjiga proroka Amosa nije velika, lako se i brzo čita i stoga preporučujem svakome da je ovih dana za sebe pročita. Mnogi će ostati iznenađeni jer će imati osjećaj kao da progovara za naše dane.

I kad nakon susreta s riječju Božjom pogled svrnemo na našu stvarnost, što vidimo?

Tragedija koju proživljavaju gradovi i sela pogođeni potresom, prestravljeni ljudi koji ostaju bez domova i sigurnosti – to su slike koje stežu i lome srce onome tko ih gleda. Što ih više promatra, čovjek sve više dodiruje tajnu zla koje hara našom stvarnošću. I ne može ne osjećati sućut prema tim ljudima, u njemu raste želja da pomogne pa makar morao otkinuti i od sebe. Trnci su me prolazili kad sam čitao kako su čak i meni poznati ljudi javno ponudili svoje kuće za smještaj potrebnika.

Što ćemo reći? Kako u svjetlu riječi Božje gledati na ovu tragediju? Osobno ne mislim da je potres direktni Božji sud u prvom redu baš tim postradalim ljudima (pogotovo ne onima koji su poginuli), tim gradovima i tim selima. Teško bi bilo vjerovati da su baš oni „grješniji od drugih Galilejaca“ (Lk 13,2) i da su oni začetnici nereda i kaosa o kojem smo govorili maločas u kontekstu proroka Amosa.

Mi sada gledamo tragediju i jad relativno malog broja ljudi pogođenih bezimenom prirodnom silom. Gledamo njihovu bespomoćnost i nezaštićenost pred stihijom i pitamo se: zašto? Nije nam jasno.

Međutim, kao i kod proroka Amosa, potres nije prvo što se dogodilo. Prve su bile nepravde, pa Božji glas iz svetišta, manifestacije u prirodi (tuže pašnjaci, suši se vrh Karmela) i tek nakon toga potres, a doći će i druge nevolje.

Dakle, gledati u ove unesrećene ljude i slike razaranja ne znači gledati u smjeru uzroka.

Kamo uprijeti pogled?

Hrvatska je zemlja koja je pred 30-ak godina proživljavala strašni rat. Imala je iskustvo da Bog ne ostavlja bespomoćne, na njihovoj je strani. Imala je iskustvo čudesne pomoći i izbavljenja. Sjetimo se pohoda pape Ivana Pavla II. Sjetimo se riječi koju nam je svetac Božji govorio, na što nas pozivao. Nakon 30 godina gdje smo? Jesmo li ostali na toj liniji? Tko bi mogao izbrojati koliko je bespomoćnih pogaženo u Hrvatskoj u tom periodu? Koliko je nerođenih pobijeno? Koliko je nedužnih stradalo na cestama zbog bahatosti i bezobzirnosti? Koliko je bespomoćnih pregaženo u društveno-ekonomskim nepravdama? Jer nemaju svi financijsku rezervu u vidu zemlje ili stana za rentanje, pomoć roditelja – mnogi mladi bi trebali kad sklope brak živjeti od svoga rada a to ne mogu. Imaju na to pravo, ali im to društvo nije omogućilo. Djeca imaju pravo na zdravu sredinu u kojoj će odrastati a ne da ih u školi i medijima truju LGBT ideologijom, da im ispiru mozak govorom protiv braka i protiv svega što je sveto i moralno. Možda je dovoljno sažeti sve ovo u jednu kratku dijagnozu: mi smo društvo bez nade. Društvo koje tako živi da mladom čovjeku ne daje nikakvu garanciju pa ni u vrijednost poštenog života i rada. Što sve u javnom prostoru takvog društva nije pogaženo?

Najlakše je stvar otkloniti od sebe i reći – kriva je vlast! Oni su ovakvi ili onakvi! Međutim, odgovorni smo svi! Ne može se biti pošten i pravedan kršćanin, katolik i ne zanimati se za zbivanja u društvu; na prvom mjestu tražiti na tv-u dobar film ili 3 utakmice tjedno i za drugo se ne zanimati. Nepravedno i beznadno društvo s cvatućim ugnjetavanjem i raščovječenjem najslabijih članova slika je nas samih, naše volje i interesa. Kako kad nemaran čovjek naslijedi divnu kuću i okućnicu, ali za neko vrijeme njegove nebrige i prepuštanja stihijama neodgovornosti i iluzija sve počinje propadati, tako smo i mi – dobili slobodu, imali divan pozitivan naboj vjere u Boga i čovjeka, ali prepuštanjem i nebrigom smo postali zapušteno i beznadno društvo. Kad kao profesor govorim studentima o radu i vrijednostima, oni me gledaju s nevjericom. Rad, poštenje i dr. vrijednosti – ma to ne može proći u Hrvatskoj!

Eto, i kod nas su se temelji božanskog reda izopačili, sve je izokrenuto. Ne branim nositelje vlasti – ako ne valjaju, onda smo im mi to dopustili. Ako nam valjaju a stanje je u posvemašnjem izopačenju, onda smo jednaki kao i oni.

Sveto pismo nas uči da u općem izopačenju svatko od nas treba gledati svoj doprinos, priznati ga i odlučiti krenuti drugim pravcem (obraćenje!)… Nitko ne može svoju odgovornost prebaciti na drugoga.

S kojom sigurnošću možemo postaviti ovakav zaključak: potres je posljedica posvemašnjeg nereda i izopačenja? Iz biblijskog dijela razmatranja vidjeli smo povezanost nereda u čovjeku s neredom u prirodi, ulogu katastrofa kao pomoći u Božjem dozivanju čovjeka da dođe k sebi i vrati se na pravi put. Da naše društvo nije u stanju moralnog rasula u teoriji i praksi, mogli bismo otkloniti ovu povezanost. No, poradi toga što je naš javni prostor kao i društveno-ekonomski tokovi doveden do beznadnosti, mi nemamo više uzmaka – sebe moramo gledati u svjetlu ove svetopisamske paradigme koju vidimo kod proroka Amosa.

Ako smo zaista svi krivi i ako to konačno počinjemo osjećati kao svoj dio odgovornosti i obveze na novi angažman, onda u drugačijem svjetlu možemo gledati ove bolne slike s poharanih područja.

Ti stradali ljudi – oni su naši anđeli! Oni su naši mučenici koji su prvi položeni kao žrtve jednog velikog procesa izopačenja i nepravde u koju smo zaglibili! Oni neka budu bolan spomen i nemir našim savjestima što smo svi doprinijeli takvom stanju. Njihova mučenička lica i sudbine neka nam budu poticaj da se konačno prenemo i sudbinu svog društva uzmemo u svoje ruke! Zbog nekih novih lica, da ne bi neki nove nedužne duše bile žrtvama zla kojem ćemo nastavljati davati svoj doprinos.

Jedini način biti čist pred žrtvama koje gledamo ovih dana jest donijeti ozbiljnu odluku za promjenom razmišljanja i djelovanja!

Dragi izginuli i ozlijeđeni Petrinjci, Siščani, Zagrepčani i drugi – vaši smo dužnici!