Otkako je počela epidemija, neprestano sam bio u tempu, bilo u profesorskom bilo u župničkom dijelu službovanja. Tek ovih dana zarazivši se korona virusom i ušavši u izolaciju, zastao sam…i misli iz proteklih mjeseci same naviru.

Dakle, gdje je Bog kad su nevolje?

Upečatljiva je ona koja pripovijeda kako su ljudi u 2. svjetskom ratu čekali na ulaz u nacističke plinske komore. Netko je upitao: a gdje je tada bio Bog? I dobio je odgovor: Bog je stajao u redu i čekao.

Kratka i jezgrovita sličica, ali izriče bit onoga čemu nas uči riječ Božja. Bog je oduvijek želio biti s čovjekom, nije mu bilo dosta što ga je stvorio nego želi čovjeku prići bliže i bliže. I preko Šatora sastanka, preko Saveza sklopljenog na Sinaju, želi prebivati u jeruzalemskom Hramu…

Ali to nije sve, svom izraelskom narodu po proroku poručuje da ih ne može zaboraviti jer ih je u dlanove svoje urezao (usp. Iz 49,16). Time nagovješćuje nutarnju, sudbinsku povezanost s onima koji su Njegovi.

Savao će, iznenađen, spoznati da je progoneći kršćane progonio samog Isusa (usp. Dj 9,5). Kasnije, kao sv. Pavao razvijat će nauk o sjedinjenju s Kristom jer krštenjem kršćanin postaje ud velikoga Kristova tijela (usp. 1 Kor 12,12-27).

U konačnici, Gospodin se želi vezati, zapravo potpuno sjediniti s čovjekom, „da svi budu jedno“ (usp. Iv 17,20-23).

Sigurno je da je ova povezanost tim veća ako je čovjek više na putu Gospodnjem, ako svoj život crpi iz Boje ruke i želi mu biti sve bliže.

Ovih dana čitam na netu prigovor: naša današnja vjera je slaba jer ranije je Crkva u periodima nevolja oglasila post i molitvu za izbavljenje.

U svjetlu ovoga što smo letimično pabirčili Svetim pismom, nameće se pitanje: ako je Bog zaista povezan sa svojim narodom, treba li ga narod obavijestiti o svojoj nevolji? Može li je ne biti svjestan?

Ako je svjestan, zašto šuti?

Već na prvim stranicama Svetog pisma, odmah po završetku prvog opisa stvaranja svijeta, Gospodin je zaključio: sve bijaše veoma dobro (Post 1,31). Znamo, poslije Stvaranja uslijed će prvi grijeh, nered, katastrofe…

Sveto pismo nam ne komentira, ali nas mistici uče: i sada sve je dobro! Jer sve je, u krajnjoj liniji, pod Božjom kontrolom. Sve on upravlja onom cilju kojeg želi i stoga, u širem smislu, sve je dobro.

Ali događaju se zla, kako se onda povijesna zbivanja mogu nazvati dobrima?

U suštini, dva su izvora tragedija.

Prirodne tragedije čovjeka pogađaju zbog naše povezanosti s prirodom, sa zemljom iz koje smo uzeti i s kojom smo u visokom stupnju srodstva (čovjek je u hebrejskom jeziku „adam“ a zemlja „adama“). Ako nas je Stvoritelj vezao sa zemljom tj prirodom putem prirodnih zakona, to je također zato što je to dobro. Iz njih uživamo tolike blagodati, no ponekad se događaju i katastrofe. I one podsjećaju na nered kojim je ranjena priroda, ali ih je puno manje od tragedija iz primarnog izvora.

Prvotni izvor nereda, prema Svetom pismu, jest čovjekov grijeh (usp. Post 3). On je plod slobode. Ipak, dobro je što je čovjek dobio slobodu. Pa čak i ako je sagriješio, i to je bolje nego da slobodu nema. Gospodin je tako prosudio i obdario nas slobodom, bez obzira što se time otvara mogućnost raznih tragedija. I preko lijepih momenata, ali i preko pogrješaka čovjek upoznaje svoju slobodu, sebe i može spoznavati Boga. I zato je život u slobodi dobar, bez obzira na moguće nevolje. Kao što i dijete od jedne godine roditelji prije ili kasnije puste da načini svoj prvi korak samo…poslije drugi, treći. Čak i da padne, jednogodišnjak se teško može ozlijediti kako može dvogodišnjak ili trogodišnjak jer oni se mogu uspeti i padom s visine zadobiti ozbiljne ozljede. A opet, ako kao mali nauče slobodu koristiti tako da slušaju roditelje, izbjeći će veće tragedije u koje mogu upasti kada budu još veći.

Dakle, sve bijaše veoma dobro, prije negoli je u povijest ušao grijeh i nered, ali i sada je – u širem smislu – sve dobro.

Naravno, moderni čovjek koji se zanima za prestanak nevolje (bolesti, epidemije i sl.) u situaciji pritiješnjenosti i neizvjesnosti prije svega se pita o prestanku nevolje, pretrpljenim štetama i smatra – ako Boga ima – neka nevolju eliminira što prije! I zato – treba molitva za prestanak nevolja! To je njegova inačica vjere. A kad prođu, nastavit će živjeti kao do sada.

Međutim, Sveto pismo ne razmišlja tako. Za nj su nevolje i katastrofe prigoda čovjeku da stane, razmisli i popravi svoje putove. Kad su Isusu javili da se na neke ljude srušila kula u Siloamu i ubila ih 18, on nije kazao da je to, eto nesretni slučaj, ne ponovilo se nikad više i sl. Ne! Naprotiv, kaza im: „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“ (Lk 13,1-5).

Zato, ući u neku nevolju, živjeti njezinu težinu, proživljavati nedostatnost svojih snaga – sve su to dobra iskustva! Dobra su jer čovjeka nukaju da prizna svoju ovisnost o Bogu u fizičkom, biološkom, društvenom itd. smislu. I da Mu se vrati. U tim teškim periodima treba sebi odgovoriti na pitanje: čime se vodim kroz život? Jesu li mi primarni „požuda tijela, požuda očiju i oholost života“ (1 Iv 2,16) – sa svim njihovim zastranjenjima i gorkim plodovima – ili prije svega svoj život upravljam prema Božjoj riječi? To je za Sveto pismo suštinsko pitanje. Ne dati na njega kvalitetan odgovor znači oglušiti se na Božje dozivanje kojim svog stvora i preko nevolja doziva da mu se vrati. Zato Isus preko tragedije onih 18 izginulih pod kulom progovara o pravoj opasnosti ukoliko se čovjek daje voditi kroz život vrijednostima koje to zapravo nisu.

Onima koji svoj život oblikuju prema Božjem nauku sve, pa i vremenite nevolje, okreće se na dobro jer „znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28).

U tom smislu i sadašnja nemogućnost da posjetim nekoga može mi biti ispit žalim li više radi sebe što ne mogu van ili radi njega? Ako ne mogu na ispovijed, možda se trebam pitati a jesu li one ispovijedi na kojima sam bio i govorio da nemam grijeha zaista bile ispovijedi? Je li mi nemogućnost otići na sv. Misu stvarno teška jer se osjećam rastavljen od Gospodina ili zato što prekida moju naviku? Od Gospodina me neće odvojiti nemogućnost odlaska u crkvu jer kod kuće mogu uzeti Njegovu riječ, donijeti neku dobru odluku i tako u svoj život unijeti zraku svijetla koju prije nisam imao. Manje ću zaraditi u epidemiji? A jesam li onda kada sam bolje zarađivao dobitak trošio kako priliči čovjeku Božjemu ili prema požudama tijela, požudama očiju i oholosti života? Itd.

Jedan svećenik mi je iznio bojazan da će se ljudi zbog epidemije odvići od dolaska u crkvu. Što reći? Nije vjernika koji je do sada u crkvu dolazio s valjanim motivima moguće epidemijom „odvići“ od crkve. Ali se može dogoditi prosvjetljenje: onaj tko nije išao s pravim motivima, sada može prestati ići, prestati se ispovijedati i sl. I to je dobro. Jer Bog ne trebaju hinjene Mise i hinjene ispovijedi. I to je prilika da svatko svojoj savjesti položi račun o onome što čini. Jer ako naši čini ne polože ispit istinitosti pred našom savjesti, kako će onda položiti pred Bogom?

Prilika je ovo svakom svećeniku, pastiru Kristova stada, provjeriti svoju vjeru i svoje motive. I to je dobro. Oni koji su našli nešto nedostatno, imaju priliku spoznati dragocjenu istinu o sebi. Oni koji su već bili snažni, dodatno će ojačati!

I Crkva kao zajednica, u ukupnosti svih svojih članova, ima priliku osjetiti da joj je Gospodin blizu, da je i kroz ove nevolje doziva, postavlja joj pitanja i čeka da Mu odgovori novom vjernošću. Ima priliku spoznati kako će Gospodin i ovo okrenuti na dobro onima koji Ga ljube.

Zato je ipak, i u ovim vremenima, sve dobro.

Jer što bi vrijedilo duši živjeti bez nevolja a ne postupiti po Isusovu naputku o obraćenju? Nije li bolje iskusiti i odluku na obraćenje i Božju blizinu koja daje snagu savladati sve teškoće?

Ako je Gospodin dopustio ovakva zbivanja, vjernik će znati da mu je blizu, čeka da mu njegov stvor priđe još bliže i ići će prema onim dobrima koje mu priprema njegov Tvorac. I da prije negoli Bog treba skinuti nevolje (koje je s Njemu znanim razlogom dopustio), mi Njemu trebamo dati pozitivan odgovor: okrenuti mu srce i svoj život. I tražiti najprije Kraljevstvo. Tako je Isus govorio.

Inače bismo se oglušivali na Božji poziv koji upućuje kroz zbivanja i neumjesno Njemu postavljali pitanje: gdje si? Kad ćeš pomoći?