(Predavanje održano u sklopu Međunarodnog znanstvenog simpozija o 1600. obljetnici smrti sv. Jeronima u organizaciji KBF-a u Sarajevu, 6. 11. 2020.)

Iz naslova rada proizlazi kako u pitanju nije klasična biblijska tema jer se pruža prema području duhovnosti, liturgike, pastorala itd.

I

Na početku pogled ćemo upraviti k Bogu koji nam se obraća, objavljuje. Sveto Pismo sadrži riječ Božju i – jer je nadahnuto – zaista i jest riječ Božja… (DV 24). Dakle, Pismo jest jedan od privilegiranih načina Božje descendentne akcije tj. „silaženja“ i ulaženja u ljudsku povijest kako bi prišao i uspostavio komunikaciju s čovjekom. Riječ Pisma ne donosi samo informacije i Božje odredbe nego je u funkciji trajnog Božjeg dijaloga s čovjekom: otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara (DV 21). Na vrhuncu objave, Sin Božji će – snagom zajedništva i potpunog, čovjeku nedokučivog jedinstva s Ocem – svojom objavom ponuditi više od informacija i običnog dijaloga. Jer je jedno s Ocem (usp. Iv 10,30), njegove riječi su duh i život (6,63; usp 6,68) i stoga omogućuju novo iskustvo Boga. Štoviše, pomoću njih se ulazi u zajedništvo života s Bogom (usp. 14,15-23; 15,1-11). U vječnom Logosu jest život koji se ljudima manifestira tj. objavljuje kao svjetlo (1,4): oni koji primaju svjetlo u 1,12a zapravo su primili život o kojem govori 1,4. Tu, snagom tog primanja, dobivaju moć postati djeca Božja (1,12b). Primiti život koji bijaše u Riječi (1,4) nadalje znači primiti u sebe dinamiku onoga što Riječ jest i što živi. Stoga vjerovati znači ući u sinovsku komunikaciju s Ocem.

Krajnji smisao objave Oca po Sinu nije samo objavljivanje istine kao skupa određenih informacija nego ima jasnu soteriološku svrhu: spasiti čovjeka, tj. omogućiti mu ulazak u zajedništvo s Bogom. Očito je, descendentno kretanje Božje objave omogućuje ascendentno, uzlazno kretanje čovjeka prema Bogu.

II

Da bi ascendentni hod bio moguć, riječ Božja treba postati čovjekov život. Međutim, praksa pokazuje da Sveto pismo kao riječ Božja ima udioništvo ne samo u snazi i istini utjelovljenog Logosa nego i u njegovoj nemoći, ne samo u njegovu autoritetu nego i u njegovoj neshvaćenosti, odbačenosti. Riječ Božja može naići na zapreke ne samo kod onih vani, nego i unutar Crkve. Koji bi, dakle, bio ispravan odnos Crkve prema Svetom pismu?

Sada ćemo pustiti nek’ nam progovori dašak pavlovske teološke misli. Blaženi Apostol Evanđelje smatra snagom Božjom (Rim 1,16). Dakle, ono nije samo poruka ili sustav misli koje bi trebalo naučiti. Ona je namijenjena na spasenje svakomu koji vjeruje (Rim 1,16) a spasenje u biblijskom smislu uvijek podrazumijeva i povijesni vid izbavljenja. Stoga su članovi Crkve Sveto pismo pozvati držati u najvišoj časti i ući u iskustvo snage Božje kojom je ono ispunjeno te u promjenu povijesnog trenutka koju želi ostvariti.

U oproštajnom govoru efeškim starješinama (jedini Apostolov govor u Dj upućen pripadnicima crkvene zajednice!) Pavao kaže: I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima (Dj 20,32). Dakle, „Crkva je povjerena Bogu i Riječi, a ne obratno“! Apostol efeškim pastirima „zaviješta Logos ne kao posjed kojim mogu raspolagati, nego ih preporučuje Riječi Božjoj kao otajstvenoj moći. Ona (…) ne stoji na raspolaganju prezbiteru, nego je Božji instrument za izgradnju Crkve i za spas njezinih članova“. Dakle, Lukin Pavao Efežanima Riječ ne predaje na prvom mjestu kao čvrsti polog vjere, nego na prvom mjestu njih predaje Riječi kao spasenjskoj snazi Božjoj (usp. Rim 1,16) koja djeluje u povijesti.

U skladu s ovim Pavlovim jest i stav Učiteljstva Crkve, kako proizlazi iz brojeva 1 i 10 Dei Verbum, u kojima se prema riječi Božjoj postavlja učenički da bi moglo vjernicima progovoriti učiteljski (usp. DV 1 i 10). Iz ovoga je jasno da će korištenje Svetog pisma od strane Crkve biti adekvatno, a onda i plodno, ako mu se ona preda, izruči i dopusti se od njega nadahnjivati i voditi.

Kako iz Staroga, tako i iz Novoga zavjeta te iz riječi Učiteljstva Crkve proizlazi da je Božja riječ zapravo događanje, poziv kojeg se ne može tretirati ignoriranjem, prešućivanjem ili traženjem prigodnih izgovora jer će, u konačnici, biti ili prihvaćena ili odbijena. A time će i Bog po njoj biti prihvaćen ili odbijen.

Kao slijedeći ključni moment u korištenju Svetog pisma valja istaći njegovu preobraziteljsku dimenziju. Istina, ono ima i mnogo drugih odlika, ali ova je od posebne važnosti. Jer vizija Božjeg iscjeliteljskog djelovanja na sve stvorenje stavlja u pitanje svijet kakav je sada i teži preobraziti ga u svijet u kojem će se pravednost i mir zagrliti (Ps 85,10). Koliko god je aspekt preobrazbe bio razvidan u Božjem vodstvu kroz Stari zavjet, blizina Kraljevstva koje svojim utjelovljenjem uprisutnjuje Sin Božji predstavlja toliku novinu da iziskuje hitnu promjenu: obratite se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15).

Riječ Božja u sebi nosi i snagu i vodi u preobrazbu – na njezinu slušatelju jest da je slijedi i s povjerenjem joj se izruči. Ako je Pismo zaista očitovanje Božje moći koja djeluje u pravcu ozdravljenja i izmirenja svekolikog stvorenja, tada osnovno hermeneutsko pitanje što znači ovaj tekst? mora pratiti i slijedeće: što ovaj tekst čini/želi činiti preko mene/nas? Gdje je moje mjesto u ovom tekstu? Gdje se u mom svijetu odvijaju ova/ovakva zbivanja? Tko je u mom svijetu aramejski lutalac  a tko egipatski zlostavljač? Jesam li potomak aramejskog lutaoca koji je sišao u Egipat i koga su ondje zlostavljali ili sam onaj koji Aramejce zlostavlja i od koga tek trebaju biti oslobođeni (usp. Pnz 26,1-15)? Dakle, plodonosno čitanje Pisma – ono koje će doprinijeti oslobađanju njegove snage spasenja i voditi u preobrazbu – iziskuje da čitatelj premisli i uskladi svoj povijesni trenutak s onim što poručuje Pismo. To zapravo znači transformirati svoje misli i djelovanje u skladu s vrijednostima biblijske vizije – postajati novo stvorenje (Gal 6,15, 2 Kor 5,17)! Tu počinje obraćanje tj. promjena uma potrebna pred blizinom Kraljevstva koje zahtijeva Isus. Tako voljan i pripravan čitatelj ulazi u veliku promjenu stvarnosti u kojoj Gospodin sve čini novo (Otk 21,5). Naravno, svećenik koji ovo prakticira nastojat će i svoje vjernike uvesti u ovakvu dinamiku čitanja Božje riječi. Praktična posljedica ovakvog životnog usmjerenja jest egzistencijalna promjena koja će nastupiti. Ona mijenja čitateljev život, život zajednice čitatelja, ali ih izdvaja u odnosu na okolinu.

Duh ni u naše dane ne prestaje uvoditi u svu istinu (Iv 16,13). Dosadašnji povijesni hod naroda Božjega nije iscrpio svu objavu koju donosi Pismo. I za današnji povijesni trenutak ono ima Božju riječ. I što smo je spremniji oživotvoriti, više smo Crkva. Jer poziv kojim Bog čovjeka oslovljava i doziva (grč. kaleō, zvati, dozivati) jest temelj identiteta Crkve (grč. ekklēsia, saziv). Crkva jest ono što treba biti ukoliko predstavlja zajednicu onih koji se odazivaju riječi Božjeg dozivanja.

Mogli bismo to ovako sumirati:

Sveto pismo → novo samoshvaćanje → prioriteti → akcija → promjena stanja.

IV

Kao primjer preobraziteljske naravi Božje riječi možemo uzeti sv. Pavla i njegov stav prema ropstvu.

U Poslanici Filemonu govori se o Onezimu, robu, za čiji povratak njegovu vlasniku Filemonu se Pavao zalaže. Apostol problem s Onezimom ne smatra samo Filemonovom kućnom stvari, ili temom za prijateljski razgovor u četiri oka, nego drži da rješenje tog problema itekako ima veze s Crkvom i Evanđeljem. Štoviše, on se treba riješiti u skladu s Evanđeljem!

Apostol piše pismo u kojem učtivo moli Filemona da Onezima lijepo primi, bez kažnjavanja. Naime, Onezim je svojim bijegom od vlasnika doveo u složen položaj funkcioniranje dviju društvenih razina: civilne, koja počiva na instituciji ropstva, i crkvenu, koja je u sebi bratstvo u Kristu. Pavao vrši na Filemona pritisak: poziva ga na uspostavu socijalnih odnosa s Onezimom koji će biti u skladu s obje razine. U skladu s civilnom razinom jest otpustiti Onezima i podariti mu slobodu jer druga razina, crkvena, zbog svoje unutarnje prirode, zahtijeva odnose jednakosti. Apostol nije samo učtiv ili pun pažnje, nego za cijelu situaciju traži novi pogled: Filemon Onezima treba primiti ne kao roba (…) nego kao brata ljubljenoga (16). Ovdje između redaka struji Pavlov visoki standard: nema više Židov – Grk; nema više rob – slobodnjak; nema više muško – žensko jer svi ste  vi jedan u Kristu Isusu (Gal 3,28). Vođen njime Pavao je, zapravo, ovom Poslanicom Filemona stavio pred zid nudeći mu samo dvije mogućnosti: ili nastaviti sebe smatrati Onezimovim vlasnikom ili postati njegovim bratom u Kristu. Ukoliko je Filemon držao do svoga kršćanskoga identiteta, nije imao izbora.

Stav i praksa rane Crkve išli su Pavlovom linijom: crkvene zajednice skupljale su novac kako bi mogle robovima mogle otkupiti slobodu. Međutim, kasniji razvoj vodio je prema tumačenju kako obraćeni i kršteni robovi trebaju ostati u društvenom statusu roba. Na tu liniju će se nastaviti Kalcedonski koncil (451. g.) koji je zabranio samostanima prihvaćati robove bez prethodno dobivenoga pristanka njihovih gospodara (kanon 4). Kasnije će se na ovakav pristup pitanju ropstva pozivati kolonizatori američkoga kontinenta te porobljivači afričkoga življa i njihova eksploatatori u SAD-u. Štoviše, uslijed nedostatka jasnog tumačenja koje bi zastupalo izvornu Pavlovu liniju, pojedini tekstovi iz Corpusa Paulinum u 19. stoljeću izravno korišteni za opravdanje ropstva na području američkoga kontinenta, konkretno 1 Kor 7,20-24 uziman je kao argument za ostajanje kršćana u statusu u kojemu se nalaze, makar se radilo i o ropstvu. Umjesto produbljivanja oslobobodilačke poruke Pisma, vremenom se – do neprepoznatljivosti – ugušila njezina svježina i snaga.

Koliko Sveto pismo danas nadahnjuje djelovanje Crkve, njezine kriterije, programe, stavove, raspoloženja itd.? I danas su ljudi zarobljeni, kako na osobnom tako i na društveno-ekonomskom planu. Današnja stvarnost jest da u našim crkvama, na par koraka jedan od drugoga, stoje moderni biznismeni, političari i dr. – koji na nedoličan i nepravedan način drže svoje zaposlenike, oštećujući ih u plaći i pravima – i pored njih iskorištavani radnici poput neke vrste (post)modernog roba. Ne zahtijeva li preobraziteljska narav Božje riječi da onaj tko joj je poslušan uradi ono što je činio sv. Pavao? Ima li uopće crkveni čovjek prostora za uzmicanje pred ovom zadaćom? Vidjeli smo, Pavao Filemonu nije ostavio prostora za uzmak.

V

Dva praktična momenta korištenja Svetog pisma.

Liturgija. Papinska biblijska komisija u dokumentu „Tumačenje Biblije u Crkvi“ kaže da je za vrijeme liturgije i navještaja Božje riječi u njoj „Krist tada nazočan u svojoj riječi, jer on sam govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo (Sacrosantum Concilium 7). U liturgiji postoji još jedan neobično važan moment: s jedne strane izbor biblijskih čitanja određen je nakanom osvijetliti Isusovo pashalno otajstvo svjedočanstavom cjeline Pisama, a s druge, pak, strane uvrštavanjem raznih tekstova Staroga i Novoga zavjeta u nedjeljnu i blagdansku liturgiju oni bivaju uzeti iz svojeg prirodnog biblijskog konteksta i rekontekstualizirani kao misna čitanja. Njihovim prispjećem u novo okružje, započinje proces kreiranja novih značenja koja po sebi ti tekstovi u svojim izvornim biblijskim kontekstima nisu imali. Tome treba pridodati da ovako sučeljena čitanja još treba i aktualizirati u povijesni trenutak slušateljstva tj. okupljene zajednice. Dakle, priprema za liturgiju zahtijeva rad na više razina da bi se moglo ispoštovati čitanja, njihov suodnos i potom ih posadašnjiti u život okupljene zajednice.

Homilija. Izgovaranje homilije jest nastojanje putem ljudskog govora dovesti u suodnos biblijski tekst i slušatelja. Priprema počinje upoznavanjem teksta (egzegeza, teologija, socio-ekonomski kontekst itd.), upoznavanja stanja onih kojima će biti upravljena („egzegeza“ duhovnog te psiho-socioekonomskog profila slušateljstva) i završava inkulturacijom kojim se biblijska poruka iz nekog dalekog i davnog prostora i vremena prenosi u naš prostor, vrijeme i kulturu. Ove detalje svi koji su studirali teologiju znaju. Međutim, čak i ako su korektno odrađeni, nema garancije da će homilija biti uspješna i plodna. Što je još potrebno da bi bila prava? Navjestitelj koji izgovara homiliju svojim slušateljima treba doći iz dubina Božje riječi. Stoga su saborski oci preporučili svećenicima, đakonima i katehistima prianjanje uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem kako nitko od njih ne bi postao jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra (Sv. Augustin). Potrebno je da naviještena riječ dolazi iz novine Kraljevstva i da onamo vodi. Ni manje ni više. A da bi to mogla, prvo navjestitelj treba onamo ući, boraviti u novini. Prvo on treba ostaviti stare pozicije, svoje, i ući u nove predjele, Božje. To je zapravo ono što smo nazvali uvažavanje preobraziteljske snage Božje riječi, ono što nam je pokazao primjer sv. Pavla Apostola. Dakle, prvo Riječ treba pobijediti u navjestitelju. Prvo on treba dopustiti da u njemu pokaže snagu i započne preobrazbu.

Kao što stav podložnosti crkvenog Učiteljstva pred riječi Pisma, kojeg smo ranije istaknuli, nije stilska figura ni prigodni ukras nego je preduvjet za predanje Božjoj riječi, tako ni poziv Učiteljstva na ozbiljan molitveni život navjestitelja nije ispunjavanje običaja ili lijepe forme. Ne. Poziv na molitvu zapravo je poziv navjestitelju neka uđe u transcendirajuću dinamiku riječi Božje, neka dopusti da ga ona povedi u nova obzorja pa makar to tražilo i promjenu njegovih vlastitih stavova. Tek u takvom ozračju izručenja mudrosti i snazi Riječi, navjestitelj će je moći doživjeti i drugima predati proročkim duhom. Ako znamo da je Božja riječ uvijek nova, uvijek proročka u smislu da izaziva sve naše riječi, sudove i standarde – a pogotovo stav „tu se ništa ne može, stvari oduvijek tako idu“ – jedan od kriterija za prosudbu plodnosti homilije jest upravo njezin proročki naboj: odiše li ona doista onim transcendentnim što dovodi u pitanje sve što je ispod razine kraljevstva Božjega? Naznačava li njegov sjaj u svjetlu tema biblijskog teksta i trasira li put prema njemu?