Ponašanje učenika ponovo postaje povodom polemike: subotom su kidali klasje, trli ga i jeli (usp. 2,23).

Subota je bila dragocjen dar Izraelu. Pnz 5,15 povezuje dar subote s darom slobode od egipatskog sužanjstva: sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji. Iz tog razloga, svakog sedmog dana Izrael se treba sjećati da je njegov Bog Bog-Osloboditelj, koji je ukinuo teško ropstvo i koji ustaje protiv svih sila koje bi htjele tlačiti njegov narod (H. W. Wolff).

Subota je dakle Izraelcu trebala biti tjedni izlazak iz služenja-rada da bi oslobođen ušao u služenje-liturgiju (jer u hebrejskom ista riječ avad označava rad i kult). Iz toga proizlazi da je služenje u liturgiji zapravo oslobođenje. To je trebao biti izlazak iz svih nepravdi i iskorištavanja da bi se obnavljao odnos s Bogom i da bi se susretima gradila zajednica; čak je i govor subotom trebao biti drugačiji negoli govor običnim danom. Središnja točka subotnjeg slavlja bilo je okupljanje u sinagogi, gdje se poslije liturgije ostajalo u razgovoru i odlazilo na ručak sa prijateljima. Toga dana su vrata kuće trebala ostajati otvorena da bi mogao putnik ili beskućnik ući i sudjelovati u objedu. Subota je trebala služiti posvećenju čovjeka i njegovoj radosti.

Dok je sam Zakon je vrlo rijetko ulazio u detalje, poslije sužanjstva počela se pojavljivati detaljnija regulacija subotnjeg slavlja (usp. Neh 13,15-22) tako da je nametnuta gotovo posvemašnja neaktivnost. Legalističko shvaćanje u prvi plan će stavljati norme za pravilno obdržavanje subote. Tako se subota polako počela pretvarati od sredstva oslobođenja i posvećenja u sredstvo zasužnjenja. Talmud navodi 39 radnji koju su subotom zabranjene, a među njima i poljoprivredni radovi; nije bilo dopušteno ni odriješiti čvor ili pljesnuti rukama! Navodi se isto tako da subotom nije dopušteno trgati klasje nego samo izvaditi prstima zrnje. Pošto je ono što su učenici činili prelazilo te granice, njihova se aktivnost mogla smatrati i pripremom objeda a možda su k tomu još prekoračili i ograničenje subotnjeg hoda, što bi bio najteži od mogućih prekršaja.

Isus je, dopuštajući učenicima više negoli ondašnja pobožna predaja, pred očima imao prvotnu namjenu subote: zamišljena je kao dan čovjekova oslobođenja i svekolikog napretka. Time je ostao u potpunosti na liniji proroka koji su naglašavali nerazdjeljivo jedinstvo kulta i života. Farizejima se čini da podcjenjuje obvezu obdržavanja subote pa učenike optužuju da čine što subotom nije dopušteno.

Isus preuzima način rasprave uobičajen kod rabina i prvo se poziva na Pismo (usp. 2,25). Uspoređuje gestu svojih učenika s onim što je učinio kralj David sa svojim pratiocima kad su ogladnjeli (2usp. ,26): ušli su u svetište u Nobu i od velikog svećenika Ebjatara tj. Ahimeleka uzeli i pojeli prinesene kruhove (usp. 1 Sam 21,1-7) koje je samo on smio jesti (usp. Lev 24,8-9).

Valja napomenuti kako ovdje četiri stvari ne odgovaraju podacima iz 1 Sam 21: u Nobu nije bio Hram – „Dom Božji“ nego samo svetište; nijedan veliki svećenik nije službovao u tom svetištu; službujući svećenik tom zgodom nije bio Ebjatar nego njegov otac Ahimelek; kruhovi koji su bili prineseni u svetištu nisu mogli biti adekvatni 12 kruhova koji se prinose u Hramu i zamjenjuju subotom. U usporednom tekstu Mt 12,5 evanđelist na ovom mjestu proširuje Isusovu argumentaciju navodeći činjenicu da i svećenici subotom vrše svoju službu bez povrede propisa. Ne postoji sigurno objašnjenje ovih nepodudarnosti. Ipak, sama činjenica da ih evanđeoski tekst uvažava kao točne, sugerira da je najbolje prihvatiti snagu njihovih argumenata koju im evanđelisti Mk i Mt pridaju u ovom kontekstu i tako ići prema razumijevanju poruke cijelog odlomka.

Biblija ne osuđuje ovaj čin i time pokazuje da je čovjek u svojoj životnoj potrebi iznad svih zakona, civilnih ili religioznih. Isus, oslanjajući se upravo na taj stav, želi reći da norme subotnje discipline nemaju apsolutnu vrijednost: ako je kralj David mogao, oslanjajući se na svoj autoritet, skupa s pratiteljima prekršiti bez posljedica normu Zakona, onda tim više to može činiti Mesija, Sin Davidov, koji je Gospodar subote (2,28). Isus nije samo onaj koji smije „prekršiti“ zapovijed subotnjeg počinka, nego je jedini koji može određivati što se smije a što ne smije činiti subotom jer – njezin je Gospodar!

Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Odredba o subotnjem počinku, dakle, nema apsolutnu vrijednost: Bog je prije stvorio čovjeka a tek potom subotu. Subota je dana na dobrobit čovjeku i to je njezina svrha. Stoga svako tumačnje odredbe o subotnjem počinku koje podrazumijeva da joj čovjek mora služiti promašuje njezinu svrhu.

Isus stavja ustanovu subote na službu svakom čovjeku. Ovo prilagođavanje, „služenje“ subote čovjeku a ne obrnuto, pripada kompleksu onoga što je Isus u prethodnom odlomku nazvao novo vino (2,22). Tvrdoća stava farizeja koju su dali naslutiti, a koju će otvoreno ispoljiti u slijedećem odlomku kad opet bude riječ o suboti – jer odlučit će da Isusa treba pogubiti (3,6), najbolje pojašnjava koliko su s novim vinom nespojive stare te kako su neophodne nove mješine.

———-

Promatran u širem biblijskom kontekstu, Isusov čin poprima punije i konačne obrise. Za Izrael subota kao dan slavlja predstavlja sveto vrijeme koje pripada Bogu i koje je odvojeno od drugih dana. Subota je prodor svetog vremena u profano, povratak čistog i jakog vremena praiskona, koje daje smisao danima koji su prošli, i koje puni nabojem snage i smisla za budućnost. U njoj se profano vrijeme zaustavlja i simbolično ulijeva u svoj izvor, da ne bi nestalo u ništavilu.

Ona je postala sjećanje na čudesno oslobođenje iz Egipta (usp. Pnz 5,14-15), ali u isto vrijeme simbol budućeg ispunjenja Božjeg plana posvemašnjeg oslobođenja i počinka koji je najavljen već sedmim danom Stvaranja (usp. Post 2,1-4a; Izl 20,8-11). Subota je, dakle, znak početka konačnih vremena kada će se čovjek o izmiriti s Bogom, sa sobom, s ljudima i s prirodom (usp. Iz 11; 65,10-14; 64,16-25 i dr).

Zato se Isusov ovaj postupak nije slučajno dogodio baš u subotu. Ono što Gospodin čini ima sasvim jasne razloge i nakanu: očitovati da je konačno počelo ono vrijeme kojemu je subota do tada bila znakom. Isus i u taj dan radi jer kako kaže Otac moj sve do sada radi pa i ja radim (Iv 5,17). Cijelo Očevo djelo, cjelokupna povijest čovječanstva usmjerena je tom danu u kojemu će sve doći k svome ispunjenju. To je dan u koji i Isus radi – i Crkva se nalazi u tom novom danu!

Isusov postupak na presudan način zahvaća u bit obdržavanja moralnih i zakonskih normi, obreda, i obrazaca kojima se izražava vjera: oni nisu svrha samima sebi nego njihova vrijednost ovisi o tome koliko služe čovjeku. Time su neosnovanim pa čak i štetnim proglašeni svi formalizmi, moralizmi, legalizmi, ritualizmi i dogmatizmi kad god njihova norma i forma zadobivaju vrijednost u sebi a ne služe živom čovjeku. Kad god instrumentaliziraju čovjeka praveći od sredstva cilj, oni čovjeka zapravo tlače. Cijelo Isusovo javno djelovanje prožima sukob s legalistima kojima se religiozna praksa svodi na strogi sistem obreda a oni, u krajnjoj liniji, završavaju podvrgavanjem čovjeka i dominacijom nad njim. Religiozni legalizam u krajnjoj liniji uvijek podjarmljuje čovjeka čovjeku jer Bogu nije potrebno ničije „podjarmljivanje“.

Drug vid manipuliranja vršenjem normi jest onaj u kojem vjernik sam usmjerava svoje prakticiranje vjere prema nekom osobno odabranom cilju; u tom slučaju obdržavanje normu služi njegovim sebičnim ambicijama.

Minuciozni obdržavatelj normi svoje spasenje i svoje strahove rješava ispunjavanjem zakona. Čini mu se da čak prelazi u pozitivu jer pravedni Bog na taj način postaje „dužnikom“ takvom „marljivom“ vjerniku. „Sad sam na miru, osigurao sam se“ – misli on. Čovjek time dobiva nešto što ga može jako golicati: zasluga pred Bogom, autonomija koja proizlazi iz oslobođenja koje je zaslužio, mir jer je „obavio svoje“! Može se unedogled „osiguravati“, a zapravo služiti prikrivenom nagonu za samopotvrđivanjem.

Iako je na religioznom planu oslobođen Isusovim darom i objektivno nema više potrebe za stjecanjem zasluga, legalist još uvijek svojom praksom očituje da je rob na nutarnjem – osobnom. Dakako, pokušat će i Evanđelje uklopiti u legalistički mentalni i religiozni sklop. To je prastari ljudski nagon zagospodariti religijom koju ispovijeda; učiniti je svojom da bi kasnije u njoj stekao zasluge i osjećaj sigurnosti. I tako, dok želi zagospodariti, čovjek pokazuje da je zapravo rob i da ne može slobodno prihvatiti Božju ljubav i slobodno na nju odgovarati. Dok se trudi učiniti nešto da bi „podmirio“, da bi bio „miran“, ne primjećuje kako uopće nema razloga nikakvom nemiru, ne primjećuje da se bori protiv vlastitih aveti i rob je te borbe.

Prije i poslije svega jest ljubav Božja; iz nje sve izvire i u nju sve uvire. Ona je isplatila cijenu oproštenja grijeha koju nijedan čovjek ne može zaslužiti. Sve je to čovjek dobio na dar. Darovatelj koji je čista Ljubav ne nameće potrebu nikakvog osiguravanja. Njegova dobrota jedino može pobuditi jedno hvala, duboko i veliko kao cijeli čovjekov život; želi pobuditi slobodan odgovor ljubavi. Zamišljati da Bog bilo što drugo traži od čovjeka, želi zadirati u njegovu slobodu ili mu predstavljati prijetnju tjerajući ga da se „osigurava zaslugama“, znači podmetati Bogu da je trgovac, manipulator i nadzornik umjesto Bog Osloboditelj.

———

Isus ne krši subotu nego je dokida time što je potpuno ispunja; ono za što je subota do sada bila samo znakom, u Isusu postaje stvarnost. Sloboda koju je subota do sada čovjeku davala u znaku, sada za njega postaje stvarnost: učenici jedu a u slijedećem odlomku čovjeku će u subotu ozdraviti usahla ruka (usp. 3,5). Zahvaljujući Isusu dan koji je do sada bio poglavito dan Gospodnji postaje dan čovjekov. Od sada čovjek zauvijek ulazi u taj dan, kao što je Stvoritelj ušao u sedmi dan (usp. Post 2,2). Time se ostvaruje čovjekov pradavni san: biti kao Bog (usp. Post 3,5). Više nema razdiobe na sakralno i profano jer sve je sveto. I vrijeme i prostor, i ljudski odnosi, društvo, ekonomija… Isusov učenik nema pravo razdvojiti religiju i politiku, duhovnost od socio-ekonomskih pitanja. Svako razdvajanje vodi u bigotizam, prema farizejskom postu…

Crkva, svjesna slobode koju joj Gospodin pruža, s razlogom u liturgiji svaku svoju tj. ljudsku riječ, pečati famoznom formulom: po Kristu. Njome izražava temeljnu nakanu: neka svi ostali zazivi, svaka ljudska riječ bude po Kristu, tj. bude oslobođena ljudske zarobljenosti, usidrenosti i okovanosti na samog sebe. Nek bude povjerena jedinoj čistoj religiji ljubavi: onoj Sina Božjega. To je put Crkve na koji smo svi pozvani. Samo Bog i čovjek su sveti! Bog to jest po sebi a čovjek može postati po Njegovu Sinu u snazi Duha Svetoga.

Norme, propisi i zasluge ne mogu biti sveti. Oni zadržavaju svoju vrijednost samo ukoliko služe čovjeku, jer i sam Sin Čovječji došao je služiti čovjeku i život dati kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45). Zato i Crkva treba služiti potpunom oslobođenju i promociji čovjeka. Stoga i čovjek treba služiti jedino čovjeku i to tako da onaj tko je najveći u onome biti čovjek svjesno i slobodno bude drugima poslužiteljem (usp. 10,43). U konačnici, to je i logično jer onaj tko je zaista velik i duboko je ušao u ovo biti čovjek, dobro vidi probleme drugoga i nije mu teško služiti – to čini slobodno, iz ljubavi, iz onoga biti čovjek. Zna da njegovo biti čovjek ne može rasti ako se oglušuje o drugoga koji je pored njega u stanju nedostojnom čovjeka. Biti čovjek zato ima cijenu i to ne malenu. Isus je to pokazao svojim životom i smrću.

Stoga bi Crkva, i mi u njoj, trebali biti zajednica onih koji će predstavljati svjetionik čovještva. Ne samo govoreći o ljudskom dostojanstvu nego – u suradnji s tolikim ljudima dobre volje te stručnima za pojedina područja – predvoditi čovjekovo oslobođenje! Ako drugi mogu biti zaplašeni raznim protivštinama, mi ne smijemo; ako drugi mogu kalkulirati i pitati se je li zgodno ili nezgodno vrijeme, mi na to nemamo pravo; ako drugi mogu računati koliko će izgubiti takvom djelatnošću, mi trebamo znati da bez nje gubimo sve! Ako nemamo u srcu ono zbog čega je Isus umro, što onda možemo imati? Obdržavanje normi, poput farizeja? Spiritualističko snatrenje o nebeskim visinama i usponu duše na njih? Duhovno usavršavanje egocentričnog usmjerenja koje ne dira i ne preobražava čovjeka, društvo i svijet u kojem živimo? Gdje i kako će Kraljevstvo Božje preobraziti svijet ako na tu preobrazbu ne želim misliti i u nju se uključiti? Kakvu vezu imamo s Kraljevstvom ako mu u svom osobnom životu mlako pravimo mjesta a za sva ona područja na kojima ono treba nastupiti mislimo da nisu naša briga nego da to pripada nekima drugima – potkupljenim općinarima, županijskim funkcionerima, sabornicima, ateistima, agnosticima, slugama sitnog i krupnog kapitala itd.? Društvo i svijet u kojem Isusov vjernik živi pripada i njemu, ne manje nego drugima. K tomu, nije sam – on je dio velike zajednice Crkve. One zajednice koja u Isusovo Ime treba svijetu pokazati da su samo Bog i čovjek sveti. I tako sudjelovati u obnovi svijeta i njegovu približavanju Bogu.