Video verzija

Ne samo u pitanju određenih kategorija ljudi, nego i kada se radi o određenim propisima, Isus se ne prilagođava onome što vjerski autoriteti drže ispravnim.

U 2,16 čitamo kako su Njegove učenike pitali o Njegovu ponašanju, a sada pitaju Njega o učenicima. Isusovi protivnici, očito je, ne mogu pogledati čovjeku u oči nego stalno idu okolo!

Za ovu diskusiju nam Mk ne daje ni prostorni niti vremenski okvir u kojem je smješten. Jedina okolnost koju spominje jest da su Ivanovi učenici i farizeji postili (2,18). Dok neki istraživači sugeriraju da se radilo o točno određenom postu (tugovanje zbog uhićenja ili smrti Ivana Krstitelja), čini se da odsutnost preciznijih naznaka okolnosti upućuje na to da Mk želi progovoriti o postu općenito.

U židovstvu post je bio čin poniznosti kojim se priznaje čovjekova ovisnost o Bogu. Često je post bio praćen molitvom i bio shvaćan kao priprava za Božju objavu ili preuzimanje poslanja; tako i Isus posti prije početka javnog djelovanja. Obvezan je bio samo post na dan pomirenja (usp. Lev 16,29; 23,29). Ali farizeji su uveli redovni post dva puta u tjednu, a izvanredni prigodom žalosti; trajao je od jednog zalaska sunca do drugog. Proroci nisu propustili zapaziti legalistički mentalitet koji je post lišavao prvotnog značenja i činio ga pokušajem trgovanja s Bogom (usp. Iz 58,1-12).

Činjenica da Isusovi učenici nisu ovom zgodom postili odmah je nametnula pitanje po čemu se oni razlikuju i vrijede li za njih one norme koje vrijede za druge, Ivanove učenike i farizeje?

Svojim odgovorom, kojeg razvija u tri sličice, Isus ne stavlja u pitanje valjanost Zakona i tradicionalnog načina na koji je življen, ali stavlja u prvinu plan novinu onoga što sada počinje.

Njegov odgovor otvara jedan potpuno novi pogled na tip zajednice koju čine Njegovi učenici. Oni su poput uzvanika na svadbi a On je Zaručnik čija prisutnost ne dopušta ništa drugo nego radost i veselje. Pojmom zaručnika proroci Starog zavjeta oslikavali su odnos Boga i Izabranog naroda, koji je bio zaručnica; Bog je poput zaručnika vjeran svome narodu, suosjećajan je i raduje mu se.

Isus sebe naziva Zaručnikom ne objašnjavajući što bi to značilo. Ukoliko obećani Mesija nije nikada bio izričito označen kao Zaručnik, Isus tim izrazom želi naglasiti posebnu bliskost Boga i Izraela: Božja naklonost obilježena ljubavlju i vjernošću prema Njegovu narodu se ostvaruje preko Njega.

Ukoliko je jedan od razloga za post bilo mesijansko iščekivanje tj. čeznuće za Kraljevstvom (usp. Lk 2,25.36-37), tvrdnja Zaručnik je ovdje bila bi nagovještaj da je sada nastupilo mesijansko vrijeme i u suglasju je s Isusovim nastupnim proglasom: ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje (1,15). Učenici Ivanovi i farizeji posteći pokazuju da su u iščekivanju; pred očima imaju Odsutnost umjesto Prisutnosti koja im je postala dostupna.

No, Isus dodaje i to da će Zaručnik biti ugrabljen (2,20), i to na takav način da će to nedvojbeno biti povodom za žalost i post. Ovo je prvi puta da Isus u Evanđelju, iako dosta tajnovito, govori o svojoj smrti.

Gospodin, dakle, u principu ne odbija post. No, post Njegovih učenika je ovisan o njihovom Gospodinu, a ne više o uredbama Zakona. Ono što čine učenici jest znak njihove veze s Učiteljem. Ako je doista došlo Kraljevstvo, onda je nastupio Novi Savez koji je vječan, nema kraja a to znači i vrijeme trajne radosti. Ipak, nakon Isusove smrti, jer Ga učenici više neće vidjeti kao do tada, proživljavat će tugu.

Post će nakon Isusove smrti izražavati želju učenika biti ujedinjen sa Isusom; time se premošćuje ponor kojeg predstavlja smrt. Ali tada će se obavljati u tajnosti, bez nepotrebnog publiciteta (usp. Mt 6,17). Stoga je kasnije u prvim kršćanskim zajednicama post bio prakticiran, ali ne kao svrha samom sebi; nije bio smatran načinom da molitelj postigne neki cilj, nego odgovor Gospodinu, čin ljubavi. Čak i na razini zajednice on je bio okrenut drugome, jer su se odricanjem prikupljala sredstva za pomoć najugroženijima; u njima se prepoznavalo Gospodina kojega treba ljubiti i za Njega se odricati.

Novinu ove situacije predstavljaju dvije kratke metafore o novom i starom suknu odnosno vinu: iz njih proizlazi da se ne može miješati novo sa starim a da ne dođe u opasnost oboje. Ne podcjenjuje se staro u sebi (usp. Lk 5,39: valja staro!), nego treba sa svom ozbiljnošću prihvatiti novo i na odgovarajući način se postaviti prema njemu. Dolazak Zaručnika u toj mjeri obnavlja čovjeka da je nemoguće pomisliti pomiriti jedno s drugim, samo malko se prilagođavajući novoj stvarnosti. Ne prihvatiti bit novosti i pokušati miješati novo sa starim znači ići prema tome da se oboje upropasti. Zato: novo vino u nove mješine!

———-

Rasprava o postu nalazi se na središnjem tj. trećem mjestu u književnoj kompoziciji sastavljenoj od pet galilejskih kontroverzija u 2,1 – 3,6. Iako se na prvi pogled ne čini toliko napetom i dramatičnom pa stoga niti važnom kao one koje joj prethode i koje slijede iza nje, ipak na neki način predstavlja vrhunac jer izražava bit onoga što Isus čini. Ona je poput noćne vulkanske erupcije jer visoko i daleko iznad obzorja koji je okružuje izbacuje vatru i obasjava neke nove predjele.

To oslikava situacija gozbe s grešnicima u Levijevoj kući. Tom prigodom „pravednici“ nisu otkrili pravo lice Božje, ostali su daleko od bila Njegova srca. Nisu shvatili svrhu Isusovog dolaska među ljude. Poput starijeg sina u prispodobi o rasipnom sinu oni ostaju vani  i ne ulaze u radost povratka i susreta onih koji možda neće moći trčati Isusovim putem, ali će ići hramljući uvijek bliže Njemu.

U ovom odlomku susrećemo religiozne osobe koje se bave strogim i napornim religioznim praksama, ali ne shvaćaju da je Zaručnik stigao, ne vide razloga veselju. Svi poste, Ivanovi učenici koji očekuju plod kreposti, farizeji zadovoljni prošlošću, čvrsto u njoj ukorijenjeni. Unatoč svoj dobroj volji i moralnim naporima ne opažaju ono sržno: nitko od njih ne vidi Prisutnoga i u Njemu dar Božji kojeg treba prihvatiti; ne vide u Njegovoj prisutnosti razlog za radost.

A upravo motiv radosti Marko nastoji dočarati svojim književnim postupkom. Naime, govor o Zaručniku odiše posebnim koloritom. Nosi novinu obilježenu pojmovima kao Zaručnik (2,19), a kasnije se proširuje i na odijelo (2,21), vino (2,22) koji prizivaju ambijent svadbe, dakle nešto što zrači novim, životom i radošću.

Ivanovi učenici i učenici farizejski, naprotiv, poste i žalosni su jer još uvijek iščekuju Onoga koji je zapravo već došao, kojega u stvari i nisu očekivali jer previše se opiru Njegovoj prisutnosti. Zapravo, njih više od Njegove prisutnosti zanimaju njihove želje i ono što žele postići svojim religioznim praksama.

Tu je razlog za radikalnu kritiku koju će Isus na više načina uputiti lažnim djelima isprazne religiozne prakse. Ona će reći prakticiram vjeru – kao da bi se „prakticiranjem“ moglo zamijeniti življenje odnosa s Bogom i čovjekom. To je kritika svakoj lažnoj religioznosti koja se može „prakticirati“ u tisuću šarenih boja, ali koja, međutim, nije ništa drugo nego prekrivena, zamaskirana čovjekova želja! Poradi želje koja ga pokreće na određene religiozne prakse i obdržavanja, čovjek ne traži i ne vidi Prisutnoga!

Naime, čovjek je po svojoj konstituciji biće želje koje je u stalnoj potrazi za srećom. Pokretan željom i potrebom koje zahtijevaju ostvarenje i zadovoljenje, čovjek se stavlja u pokret i nastoji to postići. I to je sasvim prirodno i korisno za većinu lepeze želja i potreba, iako možda uvijek ne izabire najprikladniji način postignua.

Problem se pojavljuje kad jedna se jedna od želja pojavi na religioznom planu i kad se s njom postupa kao sa svakom drugom koja bi se ticala bilo kojeg artikla u supermarketu. Tada čovjek u svojoj želji projicira samog sebe u perspektivu Vječnoga i ulazi u opasnost sam stvarati svoje božanstvo, u njega ugrađivati svoje zahtjeve i potrebe i na koncu se poistovjećuje s njime. Tako nastaju lažni bogovi i idoli.

Tako se i prema živom Bogu pružaju ljudske projekcije, k njemu se čovjek dobacuje svojim željama. Bog bi sad „trebao“, „morao bi“ postati ovakav ili onakav. Čovjek Ga na silu pravi prema svojim potrebama. Tako Bog postaje utješna iluzija pred tvrdoćom života, slika čovjekove ambicije i vapaja, odsjaj njegovih potreba i religioznih modnih trendova određenih vjerskih krugova ili teoloških struja. Tako religija postane idolatrija a da čovjek to ni ne primijeti jer sve ide, „klizi“ tako lagano i prirodno kao što je čovjeku prirodan i urođen njegov sistem želja. To je religiozna alijenacija, otuđenje čovjeka i od živog Boga, ali i od sebe samoga.

Ako se dogodi da se kojim slučajem ta želja zadovolji, religija gubi smisao, Bog postaje suvišan barem za neko vrijeme do slijedeće potrebe. Ako se događa da se pojavljuju nove želje i redom, „automatski“ bivaju zadovoljene, čovjek ostaje u uvjerenju da je uslišan i da je sve u redu, a na kraj mu pameti nije da zapravo komunicira samo sa svojim željama, da razgovara sa svojom slikom a ne s živim Bogom! Ni ne primjećuje da živi u laži, u pseudoreligioznosti vrteći se sam oko sebe. Dakako, klasični je primjer kad se nekome želje ne ispunjavaju: on će napustiti takvu religiju i boga od koga nema koristi. Takav mu ne treba, ne služi ničemu.

Ovdje je vidljiva uska povezanost ljudske želje i laži: popuštajući želji čovjek od Boga pravi idola i, u konačnici, umjesto da vjeruje u Živog Boga, čovjek završava u magijskoj religioznosti; umjesto da ima odnos sa Živim Bogom, on se vrti oko samog sebe i živi u samoobmani. Iz ovoga proizlazi da je prava vjera moguća samo nakon što se sruši idol, nakon što se uništi lažnog boga u kojeg se šćućurila i zamaskirala ljudska želja. Otuda u Bibliji naglašena tema idolopoklonstva i borbe protiv idola.

———-

Isusovi učenici, pravi učenici, znaju se otrgnuti od svojih želja. Znaju prestati postom zarađivati svoja uslišanja i prepoznati da osim njihovih želja postoji još Netko. Da je među njima prisutan Zaručnik! Oni slave svadbu Boga sa svojim narodom. Bog je krenuo u potragu za čovjekom i sam postao čovjekom. Prava vjera je dakle obilježena radošću i mirom jer prepoznaje dar: Bog je postao čovjekom; sasvim je, neizrecivo blizu! Čovjek nema potrebe postajati bogom, dakako lažnim jer pravi ni ne može postati. Ne mora graditi babilonsku kulu svojih želja. Ne mora nikamo ići, samo nek’ ostane pri sebi, jer Bog je došao njemu!

Pravi će učenici također postiti, kad im ugrabe Zaručnika. Ali to je drugačiji post. Jer pravi učenik je na putu. Nije pravi zato što je već završio hod, nego zato jer ide pravim putem, pravo hodi. Ali uvijek ima još puta pred sobom. I on ima svojih želja. Itekako ih mora propitivati. Ponekad će se činiti da su najčistije pa će navaljivati: ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku (Lk 24,29). I dok će netremice gledati kako On odlazi (Dj 1,10), čut će glas: Galilejci, što stojite i gledate u nebo (1,11)?

Također, u pravoj vjeri prije ili kasnije mora doći do Božjeg zahtjeva nad čovjekom koji će se očitovati u osporavanju i razapinjanju čitavog svijeta želja koje učenik nosi u sebi. Iako bolan trenutak, on ipak oslobađa za novi korak. Omogućuje ga. Da učenik ne ostane zagledan u svoju pobožnu praksu kao Ivanovi i farizejski učenici i na koncu ne promaši. Da ne prođe spuštene glave pokraj Zaručnika koji stoji i pruža mu ruku. Stoga mora, neprestance, učiti razlikovati lažne od pravog Boga.

Jer Zaručnik u svom srcu nosi novi svijet – Kraljevstvo Božje. Gdje je srca koje se otvara Kraljevstvu, ondje će biti i Zaručnik. I prije i poslije uskrsnuća Zaručnik i Učitelj od svojih učenika traži novi stav prema Bogu i čovjeku. Traži puno više od onoga što su činili farizeji. Njegova zajednica – Crkva – ne može samo izgledati drugačija a nastaviti voziti po istim tračnicama starog tipa religioznosti. Ako to budu činili – pa makar uspijevali ispuniti sve svoje želje – neće iskusiti nastup Kraljevstva Božjeg, neće ući u Njegovu radost nego će im ostati samo njihova. A to su dva svijeta koji se ne mogu miješati i spajati, kombinirajući po volji (ovo želim a ono ne želim). Ne može se miješati staro i novo sukno, niti novo vino Kraljevstva zrijati u starim okvirima.

Iako ova zgoda ne donosi neki Isusov simbolični čin, čudo itd., ona zauzima središnje mjesto u nizu tzv. 5 galilejskih polemika i podvlači njihovu bit: Isus ono što čini nije učinio ili rekao slučajno – On donosi nešto novo. I nema učenika koji se od toga dana ne treba pitati: jesam li ušao u Njegovu novinu? Ili postim i svoju religiju živim po starim obrascima, život mi ide po starim tračnicama pa je zato prije obojan sumornošću i tugaljivošću farizejskog posta negoli radošću pristunog Zaručnika koji oko sebe, u mojoj duši i oko nje, gradi novo društvo, novi svijet… Naš post neka ne bude običaj ili proizvodnja nečega nego čežnja za Zaručnikom i puninom svijeta kojeg će uspostaviti.

Tako život učenikov postaje trajni hod, od jednog susreta sa Zaručnikom do drugog. No, nikad istog. Svaki je drugačiji, svaki dublji i jači upravo toliko koliko je učenik više u odnosu sa Živim Bogom, a manje sa idolima. Dublji je i jači koliko je više svojih želja-„idolića“, razapeo. Toliko mu je oko bistrije i zvonkiji Zaručnikov glas! Hod je to slatkih, slavljeničkih trenutaka, ali i teških, bolnih koraka. Često puta kroz pustinju. To je naša svakodnevica, to je naš post – hoditi, biti bez Zaručnika! To su periodi kad se čini da se sami mučimo, bez Njega. Dok je On s nama, sve je zaodjenuto u ljubav i radost, kad iščezne preostaje napor i bol življenja: baš kao post kojeg „moramo obaviti“, „odraditi“.

Oprez! Treba paziti da se nada u to što činimo, što „odrađujemo“ ne pretvori u farizejski post! Djela našeg posta ne smijemo obavljati pouzdajući se ni u sebe a ni u njih; ne smijemo od njih očekivati da „proizvedu“ Isusov pojavak. Tako će Njegova prisutnost biti veliko iznenađenje i obnovit će nas radošću.