U našoj domovini nikad se nije više govorilo nego danas, nikad nije postojao veći broj medija, glasila koja bi trebala nešto oglašavati, biti medijatori nečega, posredovati nešto. Pa ipak, čini se da se nikad manje toga nije reklo nego danas, čini se da sve veće mnoštvo riječi ne stvara bogatu poruku.
Puno se priča, svi pričaju. Kažu pluralizam – postoje tisuće istina i viđenja svega i svačega, tako da istina kao takva više i ne postoji. Sloboda je opredjeljenja u svakom smislu: političkom, seksualnom, ćudorednom, u smislu životnog stila, vrijednosti. Nema više svetinja, po svemu se pljuje.
Malo je toga ostalo sigurno i stabilno: sigurne su i neumoljive brojke kad čovjek s malom plaćom mora podmiriti račune, i još je stabilna samo jedna „svetinja“: siguran pravni poredak, pravna regulativa, osim ako i nju netko ne regulira po jednoj od onih bezbroj „istina“. Jer po kojoj se istini od onih bezbroj ravnopravnih istina ravna pravna regulativa ako ne po istini jačega?
Zašto je to tako? Režira li to netko, neću nagađati. Ali sigurno je nešto drugo: nema dobra! Što je bilo dobro u daljoj hrvatskoj povijesti, koji pokret ili osoba? Nitko i ništa! Što je pozitivno u našoj novijoj povijesti? Opet ništa! Što je bilo dobro u vrijeme domovinskog rata i poslije njega? Ima li uopće naša domovina ikojeg čovjeka čija nam plemenitost i dobrota, požrtvovnost mogu biti uzor? Što je danas pozitivno? Kako moramo živjeti i što činiti da ne bude samo dobro nama danas nego i našoj djeci i unucima jer i na njih treba misliti, i njih valjda volimo? Što je dobro za sutra? Da li je u pogledu njihovog dobra svejedno kako danas živimo? Da li je Crkva baš tako crna?
Dobro kao takvo prognano je iz naše javnosti. Ono sigurno postoji, ali o njemu kao da je zabranjeno govoriti, ne spominje se nema ga. Zašto? Zašto dobro ne bi bilo u modi? Zašto ono nije cool, in, zašto nije trend u Hrvatskoj? Zašto se istaknuti javni djelatnici ne zalažu na promicanju dobra, da ono polako nastaje i tamo gdje ga sada nema? Koji ratar sije korov na svoju njivu? Zašto siju nepovjerenje, sumnje a ne dobro sjeme?
Čovjek ipak traži dobrotu je bez nje ne bi bio čovjek. Sve mu mogu oduzeti, ali nešto ipak ne: dok god diše i svjestan je sebe – pa bio i na izmaku snaga – čovjek ipak može imati najveće što se imati može: dobrotu i svjetlo mudrosti Božje! To je dovoljno da bi i pred Svemogućim Bogom bio velik, da bi bio čovjek-biće na Njegovu sliku, Njegovo dijete koji zavrjeđuje živjeti.
Upravo zbog dobrote i mudrosti Božje čovjek zna da mu treba zdrava obitelj u kojoj će primati, ali i davati život, da bi rastao kao čovjek, da ne postane siromah gladan čovještva, ili lutalica, ili parazit tuđih dobara… Zbog dobrote i mudrosti Božje čovjek zna da mu treba domovina, ali ne bilo kakva nego domovina kao jedna velika obitelj, domovina u kojoj će se njegovati dobro: i dobro njezine prošlosti, i dobro njezine sadašnjosti i dobro njezine budućnosti, jer bez toga dobra budućnosti neće biti. Dobro treba radi čovjeka da bi čovjek čovjeku bio čovjek a ne vuk, lupež ili nametnik. Da bi čovjek mogao slobodno disati i spavati i gledati u sutra.
Dobrota treba i radi istine. Samo dobrota daje pošten korak prema istini. A istina oslobađa, lišava tmina, utvara, predrasuda; ruši sve što je izgledalo kao prepreka i granica. Zato samo dobrota može skinuti varku da postoji mnoštvo istina, otkriti da je istina samo jedna, velika i duboka: da su čovjek i dobro Mudrošću Božjom nerazdvojno povezani i da čovjek okrećući glavu od dobra zapravo truje svoj život, a velik broj različitih „istina“ govori koliki je broj čovjekovih oglušavanja na dobrotu koja ga je zvala da pogleda istini u oči. Koliko je puta ugušio u sebi dobro, koliko je puta u sebi uništio čovjeka jer nije htio koraknuti prema istini?!
Ima prekrasnih rijeka. Poneka znade imati prelijepe vodotokove, slapove, zavoje; pružati prekrasne prizore. No, sve te divote, koliko god mamile pogled i privlačile oči, koliko god da se činile dobrim, ipak ne mogu biti iznad onog što je zaista čudo: nikad ne mogu nadvisiti izvor! Tamo je rijeka najbistrija, tamo je najsvježija i, ono što je najvažnije a oko najčešće ne primjećuje, tamo je voda koja krijepi i koja daje život, zdrava je i pitka. Puno je toga što izgleda privlačno, ali ne daje, ne diže život. A upravo je to čudo izvora!
Danas smo na izvoru, braćo i sestre! Puno je toga i u vidljivom i nevidljivom tj. duhovnom svijetu na čemu nam pogled očiju i pogled duha može zastati, puno je toga dobroga a izvor svemu tomu je upravo u otajstvu pred kojim danas stojimo. Otajstvo Presvetog Trojstva. Ovdje je izvor svemu, ovdje sve počinje.
O Presv. Trojstvu napisana su brda knjiga, stručnih rasprava. No, ono kao takvo uvijek ostaje misterij, božanska tajna: Jedan je Bog, ali u njemu su zapravo tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti! Tri a zapravo jedan Bog – razumu to nije lako shvatiti. Buni se, ima poteškoće. A zapravo, ono glavno, ono što je sam Bog htio, to nam je moguće shvatiti. Mi ljudi bismo rekli da su njih Tri kao Jedan. Da, to je kod nas ljudi koji smo kao tj. na sliku Božju pa kod nas onda treba ono „kao“. No, Bog nije ničija slika, nego original i zato su njih Tri zbilja Jedan!
Naime, u Svetom Pismu ako bolje pogledamo vidimo kod Presvete Trojice nešto neobično, ali jako lijepo i toplo: kad govori Otac ne govori o sebi, govori o Sinu (krštenje, Preobraženje); kad Duh Sveti dolazi u srce vjernika ne uči ga o sebi nego ga uči reći Abba, Oče! i Maranatha kojim se poziva Sina: Gospodine, dođi! Sin vrši volju Očevu i ide na križ, međutim ne govori da će ispuniti svoju volju, nego Oče proslavi ime svoje! Otac će Ga postaviti iznad svakog imena, i Sinu će se prignuti svako koljeno – Otac to ne traži za sebe, tu slavu daje Sinu. Kad je otkupio čovjeka i dobio gospodstvo nad njim jer je proslavljen od Oca, Sin se nije ustoličio nad ljudima kao zemaljski gospodari nego im šalje drugog Branitelja – Duha! On će voditi dalje.
Osjetimo li kako Presv. Trojica dišu? Oni kao da vezu jedno neobično životno kolo u kojem nitko ne traži ništa za sebe, nego ljubi, radi i žrtvuje se za druge. I baš zato ga onaj drugi prihvaća i proslavlja! Evo Izvora Dobra, braćo i sestre! Evo čistog, bistrog i životodajnog Izvora života. Iz tog preobilja i mi smo potekli. Radi tog preobilja Isus nas je ljubio i ostavio svoju zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Da budu jedno kao što smo i mi jedno, Sin govori Ocu, dakako u zajedničkom Duhu – u Duhu zajedništva!
Evo, to je dobrota našeg Boga: taj svoj intimni život u bliskosti i zajedništvu On ne taji i ne čuva samo za sebe nego ga širom otvara i želi nas uvesti u nj. Evo, izvora svakog dobra!
Evo bogatog dara što nam ga je dobri Bog namijenio! Kako bi se promijenio život naših obitelji kad bi otac i majka tako postupali, kad bi onda i djecu odmalena učili ovako živjeti. Kako bi se naša sela i gradovi preobrazili kad bi jedni prema drugima ovako postupali!
Zapravo, već kad učimo malene da stave križ na sebe, trebali bismo im ovo tumačiti. Tek onda će razumjeti znak križa, tek onda će im biti jasno što to znači ići u život u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Onda postaje jasno da znak križa nikad ne može biti razlogom podjele među ljudima; križ ne može dijeliti nego samo spajati. Jer onaj tko zna što taj znak označava, kakav je život koji između sebe dijele Presv. Trojica i nas u nj zovu, taj zna da je jednak znak križa učinjen s pet ili s tri prsta.
Iz ovog izvora dobrote je potekao i naš život. Zato ne bojmo se stati pred Boga u tišini svoje sobe i zamoliti da nas puni Duhom dobrote da je možemo dijeliti. Otvorimo srce jer On se sigurno neće oglušiti. Molimo za dobrotu jer čovjek bez nje ne može – život je mogao poteći samo iz nje, samo će ga ona očuvati! Tražimo je i dijelimo. Nemojmo sumnjati i predati se pred teškoćama života, pred sumornim raspoloženjima: ono dobro što ga danas dajemo nije samo za danas, ono je sjetva za sutra. Jer današnja mladež će voditi ovaj narod sutra kada u njem budu živjeli unuci i praunuci. Dajimo svjetlo i dobro da bi oni iza nas rasli u svjetlijem vremenu, vremenu s više dobra.
Po uzoru na Presv. Trojicu učimo se misliti i promišljati i sadašnjost i budućnost, i osobni i društveni život pod vidom dobra, ne samo dobra za sebe, nego dobra i za drugog, koji jest sad živ, ali i za onog koji se tek treba roditi. Onda će mnoge stvari doći na svoje, mnoge će „istine“ splasnuti i utvare pasti. Ako ono dobro koje bismo htjeli za sebe od srca budemo pružali drugome, gradit ćemo novi svijet. Sigurno nitko od nas ne bi htio biti pobačen bilo zato što će biti kriza u kući kad se rodi ili pobačen kao „nužna“ nuspojava prilikom umjetne oplodnje, ne bi htio odrastati kao posvojeno dijete u „braku“ dva homoseksualca, ne bi htio odrastati a da ne čuje za dobro i njegov izvor za kojeg smo vidjeli da je u Presv. Trojstvu, ne bi htio odrastati bez nade i vjere u čovjeka, bez ponosa na svoju Domovinu i njezine velike sinove, bez zahvalnosti onima koji su se za nju žrtvovali i još uvijek žrtvuju… Upravo zato imamo o čemu razmišljati i na čemu se angažirati jer sve to i mnogo toga drugog će se događati našoj djeci, unucima ili praunucima ako mi to budemo dopustili. A možemo puno učiniti. Razgovarajmo međusobno, s mladima, s djecom, otvarajmo oči jedni drugima.
Razmatrajmo o tome što je dobro za čovjeka, braćo i sestre. I molimo Gospodina da nam uvijek dade dobrotu koju ćemo dijeliti i mudrost kako to što bolje činiti. Nek naš život ide sve više u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen!