(Poklon za krizna vremena – integralna verzija teksta kakva je predviđena za knjigu!)

Video verzija I

Video verzija II

Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: “Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.

    Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima rekoše njegovim učenicima: “Zašto jede s carinicima i grešnicima?” Čuvši to, Isus im reče: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.”

I

Za razliku od prethodnog odlomka u čijem krupnom planu jest Isusova moć anulirati barijeru koja grješnika odvaja od Boga, ovaj stavlja naglasak na nadilaženje druge barijere: one između pravednika i grešnika. Unutar ovog teksta moguće je razabrati tri cjeline: iza napomene o Isusovu kretanju uz more i poučavanju (2,13) slijede dvije epizode – poziv carinika Levija (2,14) i gozba s carinicima i grešnicima kao povod polemike (2,15-17).

Izvještaj o pozivu Levija (usp. 2,13-14) oblikovan je po istom književnom obrascu kao i poziv prvih učenika (usp. 1,16-20): Isus ga prvo ugleda, potom slijedi informacija o osobnom imenu, imenu oca, zanimanju te na kraju poziv na koji se pozvani odaziva.

Isus ponovno iziđe k moru: Isus u Evanđelju po Marku stalno izlazi (1,29.35.38.45; 2,13; 5,2; 6,1.34.54 itd.) tako da čitav njegov hod među ljudima postaje izlazak kojeg učenici trebaju slijediti .

Sada ponovno izlazi k moru (usp. 2,13); kao u prvim scenama Evanđelja po Marku ponovno je na obali Galilejskog jezera (usp. 1,16-20). Mnoštvo ga slijedi kao poznatog učitelja ne bi li čuli njegovu pouku. Ovakav prizor će ponovit će se u 4,1 kada će naroda biti toliko da će Isus morati ući u lađicu. Stoga se opravdanim postavlja pitanje jesu li nastupi na obali bili Gospodinov uobičajeni način poučavanja? Ovih nekoliko detalja upućuju upravo na to.

Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu: Isus je opet okružen mnoštvom i to je ambijent u kojem kreće poučavati . Stalna prisutnost mnoštva svjedoči o snazi i nepromjenjivoj privlačnosti Isusove riječi (usp. 1,22.27). Ona, naime, ne donosi zanimljive pojedinosti koje se lako uklapaju u svakidašnjicu auditorija ili je prigodno osvježavaju, nego potpunu novinu – duh i svjetlo drugačijeg svijeta koji su prijemčivom slušatelju trajan izazov. Čemu Isus poučava okupljene pored Galilejskog jezera u blizini Kafarnauma, Marko ne otkriva. To je jedno od tipičnih obilježja njegova prikazivanja Isusa (usp. 1,21-22.27; 4,1-2; 6,2.6.34 itd.).

Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici: Po svoj prilici, Isus se kretao putem koji od Galilejskog mora vodi prema Kafarnaumu, pograničnom gradu.  Iako je okružen mnoštvom i zauzet poučavanjem, njegovo oko uza sve to jest slobodno. Nekoga traži. Levi je na svom radnom mjestu kao i prvi učenici koje je Isus pozvao (usp. 1,16-20).

I kršćanska starina a i današnji istraživači sinoptičkih evanđelja stoje pred problemom Levijeva identiteta. Naime, činjenica da se na popisu Dvanaestorice ne spominje Levi nego Jakov, sin Alfejev (usp. 3,16-19), od najranijih vremena je smatrana nemalom poteškoćom. Vjerojatno je to razlogom da neki od sačuvanih rukopisa na ovom mjestu govore o Jakovu, sinu Alfejevu (npr. D, Q), a što neki istraživači smatraju pogreškom . Evanđelje po Mateju u usporednom tekstu navodi da se radilo o Mateju (usp. Mt 9,9). U nakani pomiriti Markov i Matejev izvještaj, jedna od češćih interpetacija tumači da se radilo o čovjeku koji je imao dva imena, tj. zvao se Matej Levi.

Carinici, poput Levija, skupljali su dadžbine tj. povremene namete na trgovinu robom koja je prelazila granice neke regije. U to vrijeme svaka rimska provincija predstavljala je zasebnu carinsku zonu, ponekad ju je imala i gradska općina. Za razliku od poreza, prihodi od carina nisu se slijevali u carsku riznicu nego u blagajnu regionalnog vladara. U Galileji je to bio Herod Antipa. Stoga skupljanje ovih nameta nije bilo u nadležnosti državnih poreznika nego posebnih izvršitelja, carinika. Oni su određivali visinu pristojbe za pojedinu regiju kako bi skupili određenu godišnju sumu, dogovorenu s vladarem. Ukoliko skupe više, ostajalo je njima a ukoliko podbace, morali su sami nadoknaditi. Činjenica da se u pravilu radilo o nasumce određenoj sumi koju nitko nije kontrolirao osim carinika, otvarala se široka mogućnost nenamjenskog korištenja skupljenih sredstava tj. nelegalnog raspolaganja tuđim novcem. Oni su imali svoje podređene, konkretne izvršitelje koji su na terenu skupljali novac. Levi je vjerojatno bio jedan od njih.

Praksa je pokazala da su carinici skoro redovito zlorabili položaj nepravednom naplatom i osobnim bogaćenjem (usp. Lk 3,13) nauštrb Izraelaca, što je posebice pogađalo najsiromašnije slojeve; osim toga, radili su za lokalne vladare koji su bili samo produžene ruke rimskih imperatora . Zbog tih razloga često su smatrani narodnim izdajnicima i javnim grešnicima. Farizeji ih stoga nisu prihvaćali u svoje redove dok ne bi napustili taj posao .

Pođi za mnom!: Čim Isus pozva Levija, on usta i pođe za njim (Mk 2,14). Kao i prvi učenici, i Levi se diže od svoga posla i ostavlja izvor uzdržavanja, što se može zaključiti iz činjenice da je ustao i pošao za Isusom . Dok je Gospodinov poziv četvorici ribara mogao izgledati neobičan, pitoreskan i intrigantan, pozvati carinika bilo je šokantno i provokativno. Kao carinik, Levi je u političkom smislu bio na razini narodnog izdajnika, u sociološkom je pripadao omraženom sloju odbačenih a na religioznoj je smatran javnim grešnikom i nečistom osobom. Činjenica da ga Isus poziva i on se poput prve četvorice odaziva, nazočnima je morala bilo teško prihvatljiva.  No, s druge strane dok su se ribari još mogli vratiti svom starom poslu, Levi je ustavši iz carinarnice zauvijek izgubio taj posao. Poziv ga čupa iz sigurne egzistencije i stavlja u ovisnost o Isusu, u neprekidni hod za njim.

Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući: Grki izvornik ovaj redak započinje s kai ginetai: evanđelist, dakle, želi reći da sada započinje nešto novo. Na što misli? Novost je u prvom redu novi učenik Levi, a potom i što će prirediti gozbu na kojoj će Isus sa svojim učenicima objedovati u zajedništvu s carinicima i grješnicima. Inače su, generalno govoreći, pogani smatrani grješnicima a onda i svi koji se ne pridržavaju propisa o rituanoj čistoći. U ovo društvo uklapaju se carinici (usp. Mt 18,17) i bludnice (usp. 21,31s). Navođenje da su pripadnici potonjih kategorija bili uzvanici na gozbi, priprema scenu za protest pismoznanaca farizejske sljedbe. Opis zajedničkog blagovanja diskutabilnih skupina vjerojatno je djelo predmarkovske tradicije koja je na ovaj način reagirala na problem ranih mješovitih crkvenih zajednica izvan Palestine (usp. Gal 2,12). U tom ambijenstu sada su Isus i njegovi učenici, čiji je broj znatno porastao. Time Marko priprema opis velikog mnoštva učenika između kojih će kasnije biti izabrana Dvanaestorica (3,7-19). 

U literaturi se pri analizi ovog retka gotovo redovito problematizira izraz da je Isus sa svojim učenicima bio na gozbi u njegovoj kući (2,15). Iako grčki original na prvi pogled može sugerirati da se radi o Isusovoj kući, jer se zamjenica njegova može shvatiti kao nastavak na zamjenicu njim iz prethodnog retka (2,14), ipak nije preporučljivo zaključivati u ovom pravcu jer povezanost ovih dvaju scena po svoj prilici nije izvorna. Tome u prilog govori i činjenica da je Marko u dosadašnjem tijeku naracije Isusa redovito prikazivao u kući drugih (usp. 1,29; 2,1; 3,20.31; 7,17; 9,28.33) a, s druge strane, kuća je za markovsku zajednicu simbol koji izražava fizičku okupljenost vjernika na jednom mjestu.  Osim toga, u usporednom tekstu evanđelist Luka izričito kaže da je Levi Isusu priredio gozbu u svojoj kući (usp. Lk 5,29). Dakle, kao što je Gospodin ušao u Petrovu i Andrijinu kuću (usp. 1,29-31), tako sada ulazi u kuću novog učenika.  Činjenica da je priredio gozbu za Isusa i njegove učenike pokazatelj je nutarnje promjene koja se u Leviju dogodila; no, pismoznanci farizejske sljedbe gozbu ne shvaćaju na taj način pa će protestirati zbog onoga što vide.

Nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici: Isus je na gozbi okružen svojim učenicima, ali i carinicima i grješnicima. Navedene tri društvene kategorije značajne su za razvoj evanđeoske naracije te je njihov spomen u ovom kontekstu za svaku od njih veoma znakovit. Po prvi puta u Evanđelju po Marku pojavljuju se učenici koje evanđelist tek ovdje tretira kao grupu te još k tome pojačava izraz dodajući kako ih je bilo uistinu mnogo (2,15). 

Carinike se u sinoptičkim evanđeljima navodi uz pogane (usp. Mt 5,46-47; 18,7), prostitutke (usp. 21,31-32) ili općenito s grješnicima (usp. Lk 15,1; 7,34) tj. s onima koji ne žive prema volji Božjoj.  Zbog svojeg zanimanja činili su dio omražene društvenu skupinu, no to ne znači da su u pogledu osobne moralnosti nužno morali pripadati sloju teških grješnika.

Prema farizejskom shvaćanju, Zakon čovjeka vodi prema svetosti pa su prema tome sveti oni ljudi koji ga obdržavaju a to mogu biti samo Židovi. Svi ostali su grješnici: pogani,  oni Izraelci koji se odaju grješnim činima (npr. ubojice, razbojnici, preljubnici, prevaranti itd.) te oni koji su obnašali nedostojna zanimanja (npr. carinici, pastiri, zelenaši, vodiči deva itd.).  Pod grješnike svrstavali su i tzv. ՙam ha ՚aretz, narod zemlje tj. koji nije obdržavao sve propisane ritualne propise te je stoga smatran u određenoj mjeri nečistim.

Na koga bi se u ovom retku Evanđelja po Marku odnosio pojam grješnici? Tematska poveznica s grijehom iz prethodne zgode (usp. 2,5-10) dopušta da pod grješnicima ovdje vidimo i bolesnike koji su to postali zbog teških grijeha. U tom smislu ovdje bi Marko nastavio prikazivati Isusa kako, masovno otpuštajući grijehe i ozdravljajući, zajedništvuje s tim ljudima.

Kada bi bilo moguće sa sigurnošću ustvrditi da se ovdje radi o grješnicima prema farizejskom shvaćanju, tada bi u obzir dolazio puno širi krug ljudi – svi koji ne vrše odredbe Zakona i otačkih predaja onako kako što to čine farizeji. Međutim, čini se da to ovdje nije slučaj jer evanđelist ovdje taj pojam ne koristi u smislu u kojem i farizeji. To je razvidno iz načina kako ga upotrebljava: da je htio čitatelju sugerirati farizejsko shvaćanje grješnika, onda bi ga naveo jednom. No, tri puta evanđelist navodi kako je Isus sa svojim učenicima jeo s carinicima i grješnicima (usp. 2,15.16 2x). To znači da Marko ovdje pojam grješnici koristi u opće prihvaćenom značenju i pod njim misli na ljude koji su bili poznati kao javni grješnici. Trostrukim spomenom carinika i grješnika želi prikazati kako je Isus otvoren za blizinu i zajedništvo s njima.

Ovdje se također otvara i pitanje odnosa Isusovih učenika s carinicima i grješnicima. Prema jednom mišljenju, iz Lukine verziju, proizlazi kako je Levi pripremio gozbu Isusu i njegovim učenicima, a carinici i grješnici su pripadnici Levijeva društvenog okruženja te su se zahvaljujući njemu našli u Isusovoj blizini (usp. Lk 5,29). Ako to preslikamo na naš izvještaj ovdje, Marko bi u tom smislu razlikovao Isusa i njegove učenike za koje se kaže da su jeli s njima tj. carinicima i grješnicima (Mk 2,15b.16); tome bi u prilog išla i činjenica da Levi, iako pozvan od Isusa, kasnije nije ubrojen među učenike (usp. 3,16-19) nego bi pripadao onima koji su ga slijedili na vlastitu pobudu.  No, Markov tekst ipak daje razloga zaključiti da se nisu slučajno našli u Isusovoj blizini: bilo ih je mnogo i slijedili su ga (2,15c). Iz toga se može razabrati da i njih evanđelist smatra Isusovim učenicima . Tome u prilog ide i duboko značenje gozbenog zajedništva (o kojem će dolje biti više riječi). Gozba evocira sjećanje na obećanu veliki mesijansku gozbu na kojoj će sudjelovati izabrani, a grješnici i pogani će biti isključeni. Na gozbu s Isusom, netom proglašenim Sinom Čovječjim s vlašću otpuštanja grijeha (usp. 2,1-12), u Levijevoj kući pozvani su i carinici i grješnici.  To u kontinuitetu s otpuštanjem grijeha koje je Isus započeo u prethodnoj zgodi te u suglasju s njegovim objašnjenjem kojim zaključuje ovu zgodu (usp. 2,17). Levi je pripremio svojim prijateljima prigodu susresti se i početi slijediti Isusa; on pokazuje kako se autentično učeništvo prelijeva u misijsku akciju.

Ako je poziv jednom cariniku bio šokantan i teško probavljiv, nazočnost čitave grupe carinika i grješnika morala je za nadziratelje javnog morala značiti umnažanje skandala do jedva podnošljivih razmjera. Istup pismoznanaca farizejske sljedbe, koji će uslijediti, stavit će na kušnju učenike kao Isusove sljedbenike: želi li doista biti učenici ovako kontroverznog Učitelja?  Upravo će se njima obratiti svojim protestnim pitanjem.

A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe: U ovom odlomku po prvi puta se u Evanđelju po Marku spominju farizeji. To je bila jedna od mnogih židovskih religioznih grupacija, sastavljena uglavnom od laika koji su svoj život u svim pojedinostima uredili prema Zakonu i usmenoj predaji njegovih tumača (usp. 7,3), koja je tumačila svaku od odredaba. Danas je poznato da su u prvom dijelu 1. stoljeća naročit naglasak polagali na plaćanje desetine, zajedništvo oko stola te obdržavanje ritualne čistoće. Mnogi od jeruzalemskih pismoznanaca bili su vjerojatno svećenici, no galilejski su dolazili iz redova farizeja.

Iako naziv pismoznanci farizejske sljedbe dolazi samo ovdje, Marko ovu polemiku pridružuje ostalima u sekciji 2,1 – 3,6 jer su Isusovi oponenti u njima uglavnom farizeji, ponekad sami (usp. 2,24) a ponekad udruženi s drugima (usp. 2,18; 3,6).  Unatoč tome što konstrukcija pismoznanci farizejske sljedbe u grčkim izvornicima predstavlja lectio difficilior, radi se o grupi koju je moguće identificirati jer su pismoznanci pripadali različitim religioznim i političkim grupacijama. Pojava pismoznanaca farizejske sljedbe dio je šire Markove strategije unutar „pet galilejskih polemika“ (2,1 – 3,6): prvo u 2,5-10 Isusu upućuju prigovor pismoznanci, potom u 2,16 to čine pismoznanci farizejske sljedbe da bi u slijedeće dvije polemike evanđelist na scenu postavio farizeje koji Gospodinu spočitavaju neobdržavanje posta (usp. 2,18-22) i kršenje subote (usp. 2,23-28); oni će, s herodovcima – dakle, udruženi s političkom grupacijom – dovršiti ovu sekciju odlukom da se Isusa ubije (usp. 3,6).

Zašto jede s carinicima i grešnicima?: Jesti skupa za biblijskog čovjeka nije nešto izvanjsko i bez nutarnjeg značenja: štoviše, gozbeno zajedništvo izraz je uskog životnog zajedništvovanja u nekoj ili više sfera života (rad, obrana, putovanje itd.).  Dakle, Isus ulazi u usko i živo zajedništvovanje s onima koji su po striktnom shvaćanju Zakona nečisti i grješnici!

Pismoznanci farizejske sljedbe začuđeni su nad onim što vide. Situaciju promatraju iz tada uvriježene perspektive gledanja na grijeh i shvaćanja društvene uloge carinika. Za razliku od farizeja koji se izdvajaju (jer u samom temelju pojma „farizej“ jest aramejska riječ pěrîš, izdvojen), Isus i ovdje uključuje one društveno isključene – nakon opsjednutih i gubavih (usp. 1,21-28.40-45), sada su na redu carinici i grešnici. Time je ušao u sukob sa službenom disciplinom ritualne čistoće i opraštanja grijeha, kako su je tumačili svećenici i pismoznanci, a sada i s dominantnim farizejskim viđenjem društvenog uređenja Izabranog naroda.

Čuvari vjere i poretka iz njega proizišlog, stoga, osjećaju potrebu reagirati (usp. 2,16). Do sada su živjeli dijeleći društvo na čiste i nečiste, a sada Isus pokazuje kako tu podjelu smatra izlišnom pa ih time direktno ugrožava. Do sada su svoje mišljenje o Isusovu ponašanju i aktivnosti zadržali za sebe a govorili su samo na teološkoj razini (usp. 2,7). Sada proširuju područje svoje kritike i govore otvorenije – sve su aktivniji! Svoje pitanje ne upravljaju Isusu, što je neobično, nego njegovim učenicima. Kao da ih žele pitati: a vi, kamo vi pripadate? U kakvo ste društvo ušli? Pripadali su poštenom sloju društva jer su pošteno zarađivali svoj kruh (usp. 1,16.19), ali pozivanjem Levija među učenike i gostovanjem u njegovoj kući skupa s carinicima i grješnicima, ulaze u društveno neprihvatljivu poziciju. Jer blagovati zajedno jest znak bliskosti i zajedništva, pa i saveza.

Svojim pitanje možda žele ohrabriti učenike, ukoliko su ih pridobili za svoje gledište, neka se i oni odvaže inkriminirati Isusa.

Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike: U Starom zavjetu Bog je predstavljen kao jedini istinski liječnik koji omogućuje djelotvornost ljudskog liječenja (usp. Jr 3,22; 30,17; 33,6; Hoš 6,1-2; 14,5; Sir 38,1-15) . Vremenom će ozdravljenje postati simbolom mesijanskih vremena (usp. Iz 61,1; Lk 4,17-21; Mt 11,2-5) .

Liječnik, koji postoji radi bolesnih a ne radi zdravih, uvijek dolazi blizu bolesnika, treba prosuditi o bolesti i dati dijagnozu, ali nije pozvan osuđivati. Tako se i Isus, ispunjajući mesijanska obećanja, približava bolesnima; dijagnosticira, ali ne osuđuje nego liječi.  Od toga ne može odstupiti bez obzira na moguće reakcije drugih ljudi kojih je itekako bio svjestan. No, u isto vrijeme te reakcije otkrivaju stajalište pojedinog čovjeka u odnosu prema novini Kraljevstva koje se približilo (usp. 1,15) .

Kada se izjava o liječniku primijeni na konkretnu situaciju, proizlazi da je Isus liječnik za grješnike. Njegove riječi došao sam zapravo znače Bog me je poslao (10,45; usp. 1,24.38). Ova izjava je usko vezana za onu u prethodnom odlomku: Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe (2,10). Tu vlast Isus upravlja grješnicima: jedino njima može oprostiti grijehe ukoliko ih se žele odreći i krenuti novim smjerom.

Isusov odgovor opisuje ono što je učinio Leviju (usp. 2,13-15). No, u svjetlu onoga što u 2,17a navodi kao razlog poziva (ne treba zdravima liječnik nego bolesnima), izraz pravedni mora biti shvaćen u ironičnom smislu. Naime, i pismoznanci su „bolesni“ jer ne razumiju Isusov odnos s Bogom pa stoga ne shvaćaju kako može opraštati grijehe (usp. 2,5-10) ili zajedništvovati s grješnicima (usp. 2,16). Isusovo ponašanje i odgovor izraz su novog shvaćanja odnosa Boga i čovječanstva. Stoga će prodor kraljevstva Božjeg u ljudsku stvarnost bit će primljen samo od onih koji, poput Levija, shvaćaju svoju grješnost i nedostojnost. Pismoznanci farizejske sljedbe ostaju samoproglašnim pravednicima kojima liječnik tj. dar Kraljevstva, koje donosi Isus, nije potreban.

U dvojbi tko je domaćin ove gozbe, R. Schnackenburg kaže kako bi bilo divno kada bi se moglo reći da je Isus domaćin , iako je to nemoguće sa sigurnošću ustvrditi poradi gore iznesenih tekstualnih problema. No, sada nakon što smo pregledali domašaj ovih dviju izreka, možemo reći da je Isus jedini suštinski domaćin – on otvara riznice Božjeg milosrđa, praštanja i prihvaćanja svih, pa i onih koji su se od njega najviše otuđili . Otuda radost onih koji proživljavaju ovaj velik dar. Za njih je to gozba koja rađa ushićenjem i vanjskim, vidljim slavljem.

II

Na početku odlomka evanđelist bilježi da je Isus izišao (2,13). U Evanđelju po Marku Isus stalno izlazi iz ljudskih mjerila, iz određenih načina ponašanja. Izići će i iz poznatih granica ljudskog života pa, na koncu, i iz smrti! Levi je sjedio za svojim stolom u carinarnici, nepokretan kao i uzeti u prethodnoj zgodi (usp. 2,1-12). Sav uronjen u svoj posao koji je premalo častan, skupljao je novce za vlasti nametnute od Rima a pri tome, kao i ostali carinici, bio u prilici i sam se obogatiti. Kasnije će Gospodin ustvrditi da je teško bogatašu u Kraljevstvo (usp. 10,23-25), ali nije nemoguće jer Bogu je sve moguće (usp. 10,27). Događaj s Levijem prva je ilustracija ove istine. Isusov pogled i riječ se usmjeravaju i prosvjetljuju ga (što lijepo slikom dočarava Caravaggio).  On ustaje i započinje novi hod. Ova zgoda slika je novosti Evanđelja. Isus nije pozvao na neodoljiv način samo prvu četvoricu učenika koji su bili časni građani (usp. 1,16-20), nego pogled usmjerava i na nečasne, nečiste. Upućuje svoju stvaralačku riječ i njome čini ono čemu se čudi pobožni i mudri Job: tko će čisto izvući iz nečista? (Job 14,4)! Sinu Božjemu je i to moguće. Osposobljava čak i carinika da ostavi sve, iziđe i pridruži se njegovu hodu.

Gledajući ovu zgodu u povezanosti s prethodnom (usp. Mk 2,1-12), proizlazi da je evanđelist pomoću ova dva odlomka oblikovao veliku paradigmu Isusova poslanja u odnosu na grješnike. Moć opraštanja grijeha, koju je demonstrirao u 2,10, sada se još snažnije očituje pozivom cariniku Leviju i zajedništvovanjem u gozbi s drugim grješnicima, što pojašnjavaju izreke riječi o liječniku, bolesnicima i grješnicima (2,17). Ovdje postaje jasno da Isus donosi i ozdravljenje i oproštenje grijeha. Grješnika poziva izići iz pogrešnog usmjerenja kojim upravlja svoj život, a učenike ne udaljiti se od grješnika. Jer oni su potrebni blizine i solidarnosti kako bi im se dala prilika prihvatiti poziv u Kraljevstvo Božje (usp. Lk 5,32).

Na taj način Isus zapravo nasljeduje liniju prihvaćanja grješnog naroda koju je manifestirao Bog u Starom zavjetu: iako ga je njegov narod toliko puta napustio, Gospodin ne ostavlja svoj narod. 

Stoga, opraštajući grijehe, Isus prihvaća grješnike u svoju zajednicu. U dramatskoj konstrukciji Evanđelja po Marku rastu s jedne strane i broj Isusovih pristaša a i protivljenje njegovih oponenata. Na žalost ovih potonjih, poruka Radosne vijesti sve više se prihvaća, kao što otvoreno svjedoči i gozba s carinicima i grješnicima.

U nastupu pismoznanaca farizejske sljedbe ogleda se na prvom mjestu briga za same sebe a ne za narod, kao što su redovito deklarirali. Naime, rasprava koncem ove zgode najava je još šire konfrontacije o gozbenom zajedništvu stola s nečistima do koje će doći u 7,1ss, gdje se opet pojavljuju farizeji i neki od pismoznanaca. Isusove riječi već ovdje razotkrivaju dvoličnost: iako u svojim nastupima tvrde da se zalažu za širenje svetosti na cjelinu Izraela, njihova praksa očituje posvećenost rigidnoj društvenoj podjeli na pravednike i grješnike. Tu podjelu Isus ne prihvaća. Podsjećajući na prethodnu zgodu (Mk 2,1-12), u kojoj je nadišao tadašnji sustav opraštanja grijeha, poistovjećuje bolesnika i grješnika. Zdravi mogu bez liječnika, no Isus svojim postupkom otvara pitanje može li se njih, pismoznance farizejske sljedbe, smatrati doista zdravim? U ovoj zgodi čitatelj nije dobio izričit odgovor, no znakovito je što u 3,27 Isus tim pridjevom (grč. hoi schuontes, koji znači i jaki) označava Sotonu.

Na socioreligioznom planu izraelsko društvo bilo je duboko podijeljeno: vladajuću klasu činili su Rimljani i Židovi i ona je predstavljala manjinu, a većinu su činili težaci. Oni su svojom proizvodnjom dobara te plaćanjem poreza Rimu i lokalnoj vlasti te desetinu religioznoj eliti u Jeruzalemu u materijalnom smislu održavali društvo. Osim redovitih dadžbina, koje su iznosile do 40% uroda polja i stoke godišnje, dodatnu stavku za kućni budžet najsiromašnijih domaćinstava činili su bolest i grijeh. Tada vladajuće teološko shvaćanje tumačilo je kako su teže bolesti posljedica teških grijeha, a lijek ovomu bilo je prinošenje žrtava u jeruzalemskom hramu uz propisane pristojbe. Na taj su način najniži i najmanje imućni slojevi stanovništva postajali plijenom zatvorenog kruga viktimizacije.

S obzirom da su težaci bili podložni zahtjevima obredne čistoće putem prinošenjem hramskih žrtava i obvezi plaćanja hramske desetine, u Isusu su pronašli utočište poradi njegove prakse uključivanja isključenih. To su očitovale napose gozbe. Koliko su Isusu bile važne, vidljivo je iz brojnih izreka i prispodoba izrečenih u takvim prigodama (usp. Q/Lk 7,31-35; Mk 2,13-17; 7,1-12; Lk 13,28-29; Mt 8,11-13; Lk 14,15-24; 16,19-31). Isusovo građenje zajedništva s carinicima i grješnicima s jedne strane jest realizacija inkluzivnosti Saveza kojom Gospodin obnavlja svoj narod, no s druge strane ono će biti shvaćeno i kao rušenje discipline koju je zadužena čuvati religiozna elita.  Neki bibličari idu dotle da Isusa poradi ovakvog djelovanja smatraju društvenim revolucionarem jer je i sȃm bio pripadnik nižeg sloja društva, a branio je interese potlačenog ruralnog seljaštva u odnosu na urbani vladajući sloj .

Ukoliko se mnoštvo, kojim je okružen Isus i dio kojega će sudjelovati na gozbi u Levijevoj kući, može poistovjetiti s ՙam ha ՚aretz, narod zemlje – što je vjerojatno – u tom slučaju Isus bi zajedništvovanjem s pripadnicima ovoga sloja započeo promjenu tada vladajuće društvene formacije. Značajno je što evanđelist upravo u ovom delikatnom momentu po prvi puta u svoju naraciju uvodi izraz učenici. Nakon što je istakao da su oko Isusa njegovi učenici (2,15b), Marko napominje kako je ondje bilo i mnogo carinika i grješnika (2,15c). Budući da se svi nalaze zajedno na gozbi, želi sugerirati kako se njegovi učenici slobodno mogu pomiješati s grješnicima. Gospodin Isus onima koji su smatrani javnim grješnicima i nečistima ne nalaže prvo povratak u „normalno“ stanje (tj. vršenje svih propisa Zakona i predaja starih) nego ih zove na put učeništva. To je od sada njihova zajednička odlika, bez obzira što dolaze iz raznih slojeva društva od kojega su se udaljili svojim životom ili profesijom.

III

Ako bolesni trebaju liječnika, ako je Isus došao zvati grješnike – što je s pravednicima? Ima li, nakon Gospodinova pojavka na zemlji, ljudi koji bi mogli nastaviti prakticirati svoju pravednost kao i ranije? Ima li onih koji mogu biti sigurni da znaju što je pravednost, što je volja Božja? Ima li ljudi za koje se ništa ne treba promijeniti, kojima Isus nije donio ništa novo? Oni koji su Isusa izbliza pomno pratili, iskusili su njegovu pojavu kao veliku novinu: poučava s do tada neviđenom moću (usp. 1,22), njegov nauk nov, manifestira do tada nečuvenu moć nad zlodusima (usp. 1,27). Nikada do tada se nisu vidjele stvari koje on čini (usp. 2,12). Kako bi stvari mogle ostati kao ranije? Jer Isus donosi Radosnu vijest koja zahtijeva promjenu mentaliteta i vjeru (usp. 1,15). Njegov dolazak sve stavlja u novu situaciju. Stoga Isus poziva samo grješnike jer su svi u neodrživom položaju: i dotadašnji pravednici i grješnici – svi se trebaju promijeniti. Pravednost svakoga ponaosob je nedovoljna. Upravo zato se učitelji Zakona osjećaju naročito pogođenima jer vjeruju da znaju što je volja Božja. Smatraju da imaju svoju sigurnu poziciju pred njim. Stoga su neizbježne njihove rasprave s Isusom.

Teološka je istina da ne postoji nitko tko može zaslužiti spasenje. Svaki, pa i najkrjeposniji čovjek dobiva ga na dar. Nezasluženi dar! Nitko po sebi nije sposoban za Kraljevstvo! No, onaj tko se ne može pomiriti s tim da Bog pruža ruku i grješnicima većim od njega samog, nikako ne može u Kraljevstvo. Jer time pokazuje da još uvijek nije prihvatio Kraljevstvo kao dar. I obratno, tko je doživio Božji dar i zahvalno ga prihvatio, bez većih teškoća će prihvatiti isti dar u drugima – u njima će prepoznati sebe i onu istu neshvatljivu i veličanstvenu Božju ljubav.

Dakle, da bi učenik mogao prihvaćati grešnike, prvo i sam treba biti prihvaćen. Neprihvaćanje dolazi od toga što čovjek ni sam nije upoznao ljubav i osjetio koliko je veličanstveno kada Bog probija sve barijere da bi dotaknuo grešnika i izvukao ga, povukao bliže sebi. Onaj tko to nije doživio još uvijek je u stanju ljude mjeriti prema pravednosti i zaslugama. Još uvijek nije ozbiljno doživio da ga Bog prihvaća. Dakle, treba doživjeti. Možda je još uvijek u nekom smislu zatvoren u svojoj carinarnici?

Zato je korisno promatrati Levija. Ono što je Isus njemu učinio slika je onoga što želi učiniti svakome koji je zatvoren u carinarnicu svoje samoće, skupljanja tko zna kakvih bogatstava i papirića. U konačnici, to je možda carinarnica čvrsto zatvorena vratima straha: mogu li, smijem li izići i stati pred Sina Čovječjega? Što ja imam raditi pred njim? Što ću mu reći? Što mu dati?

U biti, Isus carinika Levija kao takvog zapravo nije trebao. Kada je krenuo za Isusom, Leviju, za razliku od četvorice bivših ribara, nije rečeno da će postati carinik, nije postao ni blagajnikom jer to je bio Juda… Isus ga nije trebao ni za što posebno; nije ga namjenski otrgnuo od radnog mjesta. Levi mu ništa nije dužan jer Kraljevstvo se daje besplatno. Time je Isus i samoga Boga otrgnuo s njegova mjesta koje mu namijenio određeni religiozni mentalitet: Bog nije carinik i ništa, baš ništa mu se ne treba niti može platiti, uzvratiti. Njegova se ljubav ne kupuje novcem, prinosom ili parom grlica. Ali baš zato što ljubi, trebao je Levija. Moglo bi se čak da nije mogao bez njega – Isus baš zato nije mogao proći pored njega šutke. Jer vidio ga je, iako je zauzet poučavanjem. Iako okružen mnoštvom ljudi! Ljubav Božja traži samo jedno: srce. Kada ono osjeti božansko milosrđe, počet će se mijenjati i postati svjesno da je dužnik; i biti sretno što je dužnik! Sretno što može nastaviti primati. Tko se dade ljubiti, postat će sposoban ljubiti druge. Ljubiti na sliku Božju!

Bog je ljubav, a njegova ljubav stvara. On nije privučen kvalitetama koje neka osoba posjeduje, niti uvjetovan ičijim zaslugama ili krivnjama. On je slobodna ljubav, nezaslužena ljubav koja uvijek uzima inicijativu i uvijek prva ljubi. On je ljubav koja se daje. Ljubav koja će, ako neki čovjek u sebi nema vrijednosti, u njemu ostvariti ono što je vrijedno. Jer on je – Bog Stvoritelj! Lako ga dirne oskudica i potreba; voli život davati i promicati. Ne zabrinjava ga razlika između pravednika i grešnika. I jednima i drugima nudi, želi dati. Vidi da su i jedni i drugi potrebni oproštenja. I jednima i drugima puno nedostaje da bi imali život u izobilju (usp. Iv 10,10); jedini on to vidi kako treba jer jedini zna što je punina života. A sve zato jer se raduje čovjeku (usp. Izr 8,31); oduvijek ga je želio. Voli biti zajedno s ljudima. Neće ga svi takvog prihvatiti. Zato postaje sustolnik grešnicima. To je Radosna vijest.

I upozorenje. Ako kao Crkva pripadamo zajednici ovako ljubljenih i pozvanih, ne bi li se i među nama trebala događati ovakva primanja i uključenja novih članova? Jesmo li zajednica koja ovako nastavlja stvarati novo čovječanstvo? Što pružamo ljudima koji nas gledaju? Kakvu sliku? Može li se za nas reći da okupljamo pojedince i dajući njima, izgrađujući njih, polako tvorimo društveno tkivo Crkve kao početke Kraljevstva ovdje na zemlji?

Možda osjećamo da ne možemo puno? Što ja mogu kao župnik? Kao vjeroučitelj, kao običan vjernik? Započeti nove strukture, novu vrstu zajedništva? Koju?

Mogu barem jedno: čitati Evanđelje, vidjeti što Isus čini, usuditi se ići dalje od onoga što su me učili, usuditi se biti više evanđeoski nego li sam to do jučer mislio da treba. I tako živjeti, tako propovijedati. Ne možemo činiti spektakularne stvari. Ali možemo podizati opću svijest u svojoj zajednici. Svatko može činiti male pomake kako bismo bili više Isusovi, na tragu onoga što je on činio. Moramo slijedećoj generaciji kršćana ostaviti ovo blago – neka Crkva u svakom naraštaju bude više evanđeoska. Iz opće svijesti koju gradimo danas, sutra će stasati novi pastiri – pape i biskupi – i to će se sigurno odraziti na vođenje Crkve. Tu će  biti i moj kamenčić, u tom slapu moja mala kap.

Navikli smo govoriti o milosrđu. Gledajući što sve Isusov susret s Levijem znači za poimanje crkve kao novog društva, možemo u novom svjetlu promatrati milosrđe Božje. Njegovu snagu i visoke ciljeve koje pred nas stavlja.

„U očima Božjim ćeš uvijek ostati analfabet sve dok ne naučiš čitati, pisati, govoriti i djelovati u terminima milosrđa“ (A. Pronzato)