Video verzija

I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!“ ₄₁Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!“ ₄₂I odmah nesta s njega gube i očisti se.

₄₃Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi ₄₄riječima: „Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“

₄₅Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Ovaj odlomak nije povezan vidljivom vezom s prethodnim tekstom. Tematski pripada seriji izvještaja o ozdravljenjima koja obilježavaju dosadašnji tijek radnje. Evanđelist Marko ga smješta nakon spomena da Isus prođe svom Galilejom propovijedajući i izgoneći zloduhe (1,39) i tako pojavu gubavca prikazuje kao njegov odgovor na Gospodinovo djelovanje u Galileji.

Gubavac na svoju osobnu inicijativu dolazi k Isusu (1,40) kao što će mu na kraju zgode i drugi (opet isti glagol!) dolaziti odasvud (1,45). On je prvi za kojega se kaže da je sam pristupio Isusu. S obzirom na njegovu obvezu držati se u izolaciji, činjenica da je pristupio i kleknuo pred Isusom (tu je molitva izražena gestom) odražava njegovu ogromnu vjeru. U tom smislu njegov stav je potpuno u skladu s Isusovom porukom: obratite se i vjerujte (1,15).

Od početka se podlaže Isusu priznajući bez rezerve njegovu iscjeliteljsku moć: ako hoćeš, možeš me izliječiti (1,40). Ove riječi imaju posebno značenje jer u biblijskom mentalitetu guba nije smatrana bolešću koja bi bila poput ostalih. Stari zavjet pod ovim terminom promatra određeni broj kožnih oboljenja za koja, zbog njihovog zaraznog karaktera i odvratnog izgleda, smatra da pripadaju religioznoj sferi. Ona je stoga smatrana posebno teškom Božjom kaznom. Njome su bili pogođeni Mirjam (usp. Br 12,9-10), Gehazi, Elizejev sluga (usp. 2 Kr 5,27), kralj Uzija (usp. 2 Ljet 26,16-21). Eventualno ozdravljenje je bilo smatrano jednim od znakova nastupa mesijanskih vremena (usp. Mt 10,8; 11,5; Lk 7,22).

S jedne strane stroge odredbe Zakona i mentalitet vremena, a s druge sama strahota izgleda oboljelih ostavljale su snažan pečat na egzistenciju oboljelog. Gubavac je morao biti izgnan i od Boga i od ljudi te prepušten sam sebi i svojoj bolesti; mogao je boraviti jedino u društvu onih koji su bolovali od iste bolesti. Gubavac je trebao biti fizički udaljen iz zajednice, koja im je samo izdaleka dostavljala hranu; bio mu je zabranjen ulazak u Hram jer se smatralo da je bio nečist. Zbog tih okolnosti bolest koja se odražava na fizičkoj dimenziji čovjekovog bića uslijed posvemašnje izolacije još teže je pogađala njegovu nutrinu. Uslijed toga, stanje bolesnika bilo je krajnje neljudsko.

Na gubavčevu inicijativu koja je prožeta pouzdanjem, Isus je ganut (1,41). Nečistoća i nehumanost životnog položaja ovog čovjeka dirnula je Isusa. Za razliku od Elizeja koji nije ni izašao iz kuće da vidi Naamana (usp. 2 Kr 5,11) – jer Zakon nije dopuštao dodirnuti oboljeloga zbog prenošenja nečistoće – Isus dodiruje gubavca. Dodirujući ga rukom, na sebe preuzima nečistoću a gubavcu daruje svoju svetost. Njegov dodir probija izolaciju kojom je gubavac bio okovan i otvara mu put u slobodu. Isus se tako postavlja iznad Zakona, a njegov autoritet odmah potom biva potvrđen trenutnim ozdravljenjem bolesnog: odmah nesta s njega gube i očisti se (1,42).

No, ni ovom zgodom ne propušta brinuti se o eventualnom širenju glasa o sebi. Nakon što je čovjeka grubo oslovio i izbacio ga (1,43) (tako doslovce grč., a to je isti izraz koji opisuje da Isus istjeruje zloduhe, usp. 1,39), zaprijetio mu je da nikomu ništa ne kazuje (1,44). Oštrina odaje kako je svjestan kolika je vjerojatnost da djela koja čini budu krivo shvaćena i – također – koliko su mali izgledi da će ga ozdravljenik u svom oduševljenju poslušati.

Isus gubavcu naređuje da se pokaže svećeniku i prinese žrtvu njima za svjedočanstvo svog ozdravljenja (usp. Lev 14,2-46). Ukoliko je guba mogla biti izliječena samo nastupom mesijanskih vremena, svjedočanstvo izliječenog gubavca pred svećenikom trebalo bi biti jasan znak vjerskom vodstvu da su ta vremena počela. Interesantno je spomenuti da prorok Elizej, kojeg ovo ozdravljenje gubavca evocira, nije bio priznat od svojih sunarodnjaka, a to će doživjeti i Isus od većine vjerskog vodstva i naroda (usp. Lk 4,27).

Ali čim iziđe stade on uvelike razglašivati događaj (1,45). Bez obzira na zabranu, ozdravljeni gubavac ipak pripovijeda/propovijeda: naime grč. original ovdje koristi isti izraz kojim se opisuje Krstiteljevo (usp. 1,4.7) i Isusovo propovijedanje (usp. 1,14.38.39). Ozdravljenik, kako ga opisuje evanđelist, priključuje se Isusovoj službi naviještanja i postaje treći navjestitelj kojeg će poslije slijediti ostali (usp. 3,14; 5,19-20; 6,12; 7,36). Iako se Isus želi odreći razglašavanja, nemoguće je zaustaviti famu. Sama pojava očišćenog od gube, koji je do sada boravio u području smrti, već je dovoljna za čuđenje i širenje glasa. On sam sigurno nije mogao ne govoriti barem o svom iskustvu susreta s Isusom, doživljaju njegove snage, proživljavanju svog oslobođenja tj. o svom preporodu u religioznom, zdravstvenom i socijalnom pogledu.

Svjedočanstvo ozdravljenoga te odgovarajuća fama koja se podigla Isusu predstavlja zapreku da bi mogao javno ući u grad (1,45). Tako se Isus nalazi u situaciji identičnoj onoj u 1,35-38. I ovoga puta izričito želi zauzeti distancu od publiciteta i masovnog entuzijazma te se povlači na samotna mjesta. Tako ono što je važilo za Kafarnaum sada važi i za cijelu Galileju: svi te traže (usp. 1,37)! To će biti jedno od stalnih obilježja Njegovog djelovanja u Galileji (usp. 3,7-12; 4,1; 6,33-34.53-56; 8,1).

Ipak, i u osamu mu dolažahu ljudi, kao negda Ivanu (usp. 1,4-5); upotrijebljeni imperfekt sugerira trajni priliv posjetitelja. To što je upotrijebljen isti glagol kao i za gubavca, koji je pristupio s pravom vjerom i poslije postao navjestitelj Evanđelja, govori da su k Isusu pristizali ne bilo kakvi ljudi u potrebi nego samo ljudi određene kvalitete. Oni koji tamo pristignu – koji se unaprijed ne razočaravaju nad ozdraviteljem koji ne želi prije svega popularnost čudotvorca nego važnijim od ozdravljenja tijela smatra navještaj Kraljevstva i čistoću srca bolesnika – oni se pokazuju prikladnima za Isusovo djelovanje jer su jednostavnog i Bogu otvorenog srca.

———-

Koliko god egzorcizmi i ozdravljenja osvjetljavaju jezgru Isusovog navještaja, toliko mu u isto vrijeme prave i sjenu. Jer oni koji u njemu vide prije svega čudotvorca, pogrešno ga shvaćaju. Isusov odgovor ovom dvostrukom procesu jest povlačenje u osamu, da bi na što je moguće manju mjeru sveo opasnost od krivo utemeljenog entuzijazma mnoštva. Tako nastaje paradoksalna situacija: Isus može očistiti gubu i bivšem gubavcu omogućiti da krene u grad među ljude, ali sada sam više ne može u grad (usp. 1,45). Ima moć nad zlodusima, ali nema nad srcima mnoštva, nad čovjekovim duhom da bi ih upravio ispravnom pristupu onome što čini. Sada, koncem prvog poglavlja, imamo očitu diferencijaciju: dok jedni traže Isusa a on im se ne odaziva i odlazi drugamo (usp. 1,37-38.1,45), neki ipak dospijevaju k njemu (1,45). Ovdje nailazimo na začetak važnog motiva iskrenosti/dvostrukosti srca koji će svoj puni razvoj dobiti tijekom slijedećih etapa Evanđelja (prije svega u ponašanju Isusovih neprijatelja s jedne, i učenika s druge strane) te će u znatnoj mjeri utjecati na hod Sina Božjega među ljudima. Eto odgovora na pitanje zašto neki ne uspijevaju pronaći Boga, zašto se od nekih uklanja!

Kao dodatni element kritike onima koji traže u prvom redu čuda kako bi čistili sebe od bolesti i potom posvetili svom „miru“, ne imajući obzira prema zajednici i bližnjima.  Isusov primjer je oprečan: dodiruje gubavoga, nečistoga i probija njegovu izolaciju, izvlači ga van. No, pri tom prima na sebe njegovu nečistoću, baš kao što je to simbolično najavljeno svrstavanjem Očeva ljubljenog Sina među grešnike u Jordanu prigodom krštenja (usp. 1,9-11). Sam tijek i konac njegovog života jasno će pokazati domašaj simboličnog preuzimanja nečistoće: Isus će na kraju biti stvarno izbačen izvan grada i stvarno ubijen na nečistom mjestu. Bog jasno pokazuje na kojoj je strani. Pokazuje da je putanja Kraljevstva ne samo hod snage i zdravlja negdje u visini, iznad bijeda kojima će se smilovati svisoka, nego da ulazi u njih, dotiče bijedu i nečist bijednika. Božji Sin nije svoj život uklonio od bijednika nego ga, štoviše, isprepliće s njihovim životima i nečistima.

Isusov gest ljubavi bliskosti, pružena ruka izaziva autentičan, iskren i nepatvoren odgovor. Ovdje leži velika pouka svakom tko se smatra Isusovim svjedokom i poslanikom. U svjetlu Isusove zapovijedi da drži u tajnosti ovaj događaj, naročito upadljivom postaje činjenica da će ozdravljeni marginalac početi pripovijedati i razglašavati događaj. Naviještanje bivšeg gubavca je naročito interesantno jer o Isusu bolje svjedoči nego njegovi učenici. On je vjerom, umjesto da bježi vičući: „nečist, nečist“ (što je po propisu trebao), pristupio Isusu i sada vjerom ide prema drugima. Ovdje vidimo paradoks: samo se u tom „mrtvacu“, marginalcu mogla očitovati slava Božja, kao što će samo iz Isusove smrti izići novi život. Tako bivši gubavac, izvučen iz ništavila, širi slavu Božju po onoj i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest (1 Kor 1,28). U Evanđelju po Marku prvi koji naviješta Isusa i to vrlo uspješno, jest onaj koji je izvučen sa dna, koji ima iskustvo smrti. Kada učenici – a s njima i čitatelj! – na kraju Evanđelja budu dobili uputu da krenu opet prema Galileji gdje će vidjeti Gospodina (usp. 16,7), bit će to povratak u Galileju potcijenjenih, patnika i potrebnika raznih vrsta koji su, posebice u prvom dijelu naracije, doživljavali milosrđe Božje preko Isusovih ruku. Isus ih ni nakon uskrsnuća ne želi napustiti nego im šalje svoje učenike da idu među njih, neka ih ganu i neka im pružaju svoje ruke (usp. 1,41). Neka ne prezru nijednog marginalca.

Interesantno je uočiti da, počevši s ovom zgodom, Isus više neće ulaziti u velike gradove – sve do konačnog ulaska u Jeruzalem. On se kreće prirodom, pustim krajevima i manjim mjestima uglavnom ruralnog tipa. Neki temeljem ovoga žele ustvrditi Isusovu naglašenu socio-ekonomsku angažiranost za najsiromašnije slojeve svoga naroda. Sigurno da njegov angažman za siromašne nije bio protiv onih drugih. Ako Kraljevstvo Božje treba nastupiti, onda je zgodno da ono dođe prije svega među obične ljude koji traže izlaz iz svoje situacije i spremni su započeti ne samo novi osobni duhovni život, nego i uključiti se u nove oblike zajedništva koje je Isus gradio među svojim učenicima kao pripremu za rađanje i život Crkve. Ponuda Kraljevstva po principu da bolesnima treba liječnik trebala je stići prvo najugroženijima i među njima utemeljiti početke novoga svijeta.

———-

Postoji monstrum a zove se Sistem. On je sve, a pojedini ljudi su samo njegovi djelići, poput točkića divovskog stroja koji imaju jedinu svrhu – služiti funkcioniranju Sistema. Želi integrirati sve koji su spremni prihvatiti njegove uvjete. No, odbija one koji se ne uspijevaju prilagoditi. Ustrojen na logici autokonzervacije i konstantnog razvoja, ne može ne uništavati one koji mu se nađu na putu. Tako ekonomski sistem temeljen na proizvodnji i potrošnji sve one koji to ne čine u dovoljnoj mjeri jednostavno gura u stranu, na margine dobara. Socijalni sistem uspostavlja hijerarhiju koja određuje socijalni prestiž: oni koji su na dnu bivaju izmješteni iz bogatih četvrti, iz centara zbivanja i odlučivanja. Politički sistem s vječnim borbama interesnih struja neizbježno traži kompromise i prilagođavanja koja su nerijetku nauštrb dostojanstva, slobode pa i samog čovjekovog dobra. Već samo postojanje slobodnog, samosvjesnog i beskompromisnog borca za dobro, pomalo je sumnjivo pa se ponajčešće nađe na nišanu neke od interesnih struja koje daju ton i takt Sistemu te, posljedično, završava na margini. U svemu tome, i to je ironija, ne mora biti ništa osobno! Sistem to radi zbog vlastitog metabolizma struktura! Tako se rađa beskrajna povorka onih koji su, kao gubavac u evanđelju, prisiljeni živjeti na marginama društva; ljudi koji su i sami postali okrajci, strašila integriranima, proroci bez riječi i glasa… Sistem ne mora ubiti fizički kad god to može socijalno ili moralno. Na ovo se nadovezuju one male marginalizacije kad čovjeka njegovi najbliži zbog svojih ambicija znaju gurati u stranu, znaju pregaziti kako u ime visokih ciljeva, tako i poradi kroničnog nedostatka pažnje te nikako ne uspijevaju uočiti da netko pored njih vene. Nemaju svi istu životnu probojnu, kompetitivnu moć.

Nakon ovih izvanjskih marginalizacija, u onom tko je marginaliziran počinje novi krug marginalizacije – nakon nekog vremena više ne može prihvatiti ni sam sebe. Postaje i u sebi marginaliziran. Stranac u vlastitom životu. Tako se danas osjećaju mnogi ljudi. Fizička izoliranost modernog čovjeka tek je slikom nutarnje izoliranosti – stanuju u izdvojenim naseljima svoga vlastitog straha, svoga samoodbijanja, svoje nesposobnosti vratiti se k sebi i onda među ljude.

Gubavac u ovoj zgodi izmjerio je svoju nevolju i bespomoćnost. I ipak se usuđuje izići iz svoje izolacije, prilazi k Isusu: ako hoćeš možeš me očistiti (1,40). Zna da ne može sam sebe ozdraviti. Ne može sam sebe početi prihvaćati jer mu sve u njemu i oko njega govori da je njegova marginalizacija neizbježan proces, kao nekakva nekroza. Potrebno je iskusiti da postoji netko tko ga prihvaća i to bezuvjetno. Tamo gdje su porušeni svi mostovi do njega kao osobe, do njegovog JA kojemu se više nitko ne obraća i nitko ga ni za što ne treba, potreban je netko tko će pružiti ruku za njegovim i vratiti ga u postojanje. Jer JA postoji samo ako naspram sebe ima jedno TI. Inače neizbježno tone u ništavilu. Jedno TI koje ga bezuvjetno prihvaća takvim kakav jest. Netko tko od njega ništa ne traži, ništa mu ne predbacuje a sve će mu dati. Tko je to? Gubavac je pravo naslutio – to je Isus!

Isus ga dotiče potresavši se u utrobi. Ne liječi bolesnika samo izvana. Pušta mu da uđe u njegovu vlastitu nutrinu. Daje mu da ga rani. Koliko je dirnut tj. ranjen vidi se po tome što pruža svoju ruku i dodiruje gubavčevu nečist. Dodiruje ono zbog čega svi bježe od ovog marginalca i zbog čega se i sam sebi gadi. Sad zna da smije sa svim onim što ga unesrećuje i prlja pred Isusa. On, ovakav naružen, unakažen i raz-osobljen smije pred Isusa! Pred nekog tko se ne usteže dirati njegove rane sada smije izići njegovo TI – on, gubavac, smije opet postojati! Marginalac je doživio novo stvaranje-novo rođenje jer njegovo JA izišlo je iz ništavila, iz smrti u kojoj je bilo. Imat će o čemu svjedočiti. Drugi su Isusa doživjeli kao liječnika i nisu se puno pitali o njegovu milosrđu, o ljubavi kojom pušta ljudsku bijedu u svoju nutrinu, o ovom novom stvaranju tj. rođenju po Duhu (usp. Iv 3,8). Gubavac to nije mogao ne uočiti. I zato on koji je bio na dnu, koji je Isusov zahvat doživio ne samo kao terapiju nego i kao ljubav koja mu daj novi život, itekako ima o čemu svjedočiti! Kako će o tome šutjeti kad je samo njegovo postojanje od sada svjedočanstvo onoga što mu je učinio Isus? Isusovo ganuće bilo je stvarno a ne prolazni sentiment. Toliko je u sebe pustio ljudsku bijedu, toliko se s njom povezao da se jednostavno svrstao među marginalce: bio je raspet izvan grada (usp. 15,20), marginaliziran od strane religioznog sistema kao hulitelj, od strane političkog kao prevratnik. I sam je postao marginalac! Stoga, Evanđelje je za marginalce! Ono je poruka nade za beznadne, za gladne i žedne, za one koji plaču, za progonjene (usp. Mt 5,2-12). Oni sigurno mogu razumjeti njegovo pravo značenje, njima neće prerasti u demagoški prtljag a ni u demagošku palicu. Kada dožive zraku spasa, postaju, kao i očišćeni gubavac, njegovi nezaustavljivi navjestitelji. Jednog dana, kad se bude dogodio sud Božji, primijetit ćemo: pravo je bilo na njihovoj strani! Tek tada će se očitovati sva ispraznost Sistema i njihovih ljestvica vrijednosti. Marginalci će pobijediti. Pokazat će se i njihova „osveta“: osvetit će se– spašavajući nas! Jer, tada će se očitovati da je kamen koji graditelji odbaciše postao kamen zaglavni (usp. 12,10). Onu prazninu na samom vrhuncu će popunjavati oni dok dopunjaju ono što nedostaje mukama Kristovim (Kol 1,24; usp. Fil 1,29). Svaki službenik Evanđelja mora se pitati o svojem mjestu u ovom procesu: koga moja evangelizacije izvlači sa margina, kome probijam izoliranost u koju ga je stavio Sistem?