Video verzija

₃₅Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.

₃₆Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. ₃₇Kad ga nađoše, rekoše mu: “Svi te traže.”

₃₈Kaže im: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.”

₃₉I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Ovaj odlomak kao da odiše nečim zagonetnim. Intonacijom početne rečenice on daje utisak da je Isus imao potrebu za sebe pronaći jedno mirno mjesto. On je povezan najužom vezom s Bogom (usp. 1,10-11.24) i traži tišinu i samoću kako bi bio s Ocem.

Na sličan će se način povući i na brdo u molitvu nakon što bude nahranio narod (usp. 6,46), sam će moliti u Getsemanskom vrtu (usp. 14,32.35.39). U tim je zgodama molitva neposredno prethodila situacijama kušnje i donošenju novih odluka te čvrstom zauzimanju određenog pravca; iz toga proizlazi da ih je molitva rodila. Sada njegova molitva slijedi nakon napornog dana a prethodi prvoj jasno izrečenoj kušnji u Evanđelju po Marku koja će doći iz Petrovih usta: svi te traže! Vjerojatno zato izlazi još za mraka, ne obavještavajući nikoga – kao da je htio umaći od onih koji su ga okruživali, pa i najbližih – svojih učenika. Oni ne znaju gdje je, kreću ga tražiti.

Iako ne postoje čvrsti naznake koje bi upućivale na to u čemu se sastojala njegova molitva, situacija kušnje u kojoj se našao barem djelomično sugerira njezin sadržaj. Osim što je bila obavijena tišinom samotnog mjesta – vjerojatno je posrijedi dijalog s Ocem – ona je bila i borba ne zaustaviti se u hodu izlaska. Jer događa se poslije napornog dana i zahtijeva znati izići iz samog truda i napora u samotno mjesto, u tišinu s Ocem. Ona je napor kojeg zahtijeva korak naprijed u stalnom hodu putem Gospodnjim; ona je borba za svjetlo Božje da korak ne upadne u zamku ljudske pameti (usp. 8,33). Upravo zato što je borba, molitva je i iskustvo slobode (usp. Gal 4,6; Rim 8,15) i radosti koju ništa ne može nadvladati.

Potražiše ga… Za Isusom idu učenici, zapravo slijede ga: ovo je prvi puta da se odvaja od njih. Nemalo su iznenađeni njegovim povlačenjem između njih. Sigurno ga ne bi željeli izgubiti. No, sada nastupaju kao glasnici ljudi iz Kafarnauma, a ne u svoje osobno ime, u ime svojeg učeništva. Upotrijebljeni grč. glagol, koji zapravo znači progoniti, u najmanju ruku sugerira određeni pritisak, fizički ili moralni. Pozvani su slijediti ga, učiti od njega a sada žele da on slijedi njih i njihove ideje! Namjeru otkrivaju riječi: svi te traže (1,37). Žele Isusu posvijestiti da su svi u Kafarnaumu zainteresirani za njegov povratak i ostanak u gradu. Ovdje po prvi puta susrećemo motiv neshvaćanja učenika. Ovdje se dodiruje s motivom mesijanske tajne. Naime, Isusovo izbjegavanje povratka u Kafarnaum bit će opravdano propovijedanjem po svoj Galileji (usp. 1,38-39), no ono je motivirano mesijanskom tajnom jer Isus ne pristaje uživati popularnost čudotvorca. Ako mnoštvo ne pokazuje interes za njegov stvarni mesijanski identitet, radije će se od njih ukloniti negoli davati povoda pogrešnom shvaćanju (usp. 1,45).

Isusova reakcija za učenike je iznenađenje. Ne odbija njihov zahtjev na direktni način, ali mu ni ne udovoljava u potpunosti. Ukoliko izražava poziv na pomoć ljudskoj bijedi, Isus će mu udovoljiti jer neće bježati od ljudi i njihovih potreba. Međutim, ne želi udovoljiti u potpunosti i ići u susret svim iščekivanjima u ovom kraju gdje je postao čuven.

Njegova je odluka: hajdemo drugamo, u obližnja mjesta (1,38). Ona nije slučajna ni sporednog značaja nego je u samoj srži Kristova poslanja (usp. 1,24; 2,17; 10,45). Njegov cilj jest ne ograničiti se na određeno područje djelovanja jer Kraljevstvo je univerzalno pa ga treba propovijedati posvuda. Svjesno je odlučio ne posegnuti za prvim plodovima uspjeha nego proširiti navještaj, produbiti ga da se što bolje ukorijeni. Kod Isusa se vidi što je molitva: tišina, razgovor s Ocem, svjetlo na putu i, kao rezultat svega toga, ispravna orijentacija i još plodnija djelatnost. Kontemplacija korigira i oplođuje akciju; njezina je duša!

Posljednji redak pripada tzv. sumarijima. Riječi i prođe svom Galilejom označavaju da je Isus proširio svoju aktivnost na cijelo područje Galileje i to, čini se, na jedan duži period (usp. 1,45; 3,7-12; 6,6b.55-56). Galileja poganska, narod koji je u tmini hodio (usp. Iz 8,24-9,1) dobro ga prihvaća. Ovdje nailazimo na prve poteze kojima evanđelist Marko oslikava Galileju kao primjer početnog pozitivnog, iako još uvijek ne dovoljno produbljenog, odgovora na Isusovu riječ i djelo.

———-

Dosadašnji tijek evanđelja obilježavaju dvije osobine koje se međusobno povezane. Prva od njih očituje se opisivanjem događaja samo u njihovu izvanjskom aspektu, dok su unutrašnja raspoloženja jedva zamjetna i većinom se mogu izvoditi tek kao zaključak.

Markovi opisi se koncentriraju samo na ono što se vidi i što se čuje. Tako je Isus počeo propovijedati tek po Ivanovu uhićenju (usp. 1,14), ali nije rečeno zašto. Kada je pozvao prve učenike (usp. 1,16-20), nije jasno zašto je izabrao baš njih, čime ih je privolio da sve ostave i pođu za njim te u kakvom je tonu protekao taj susret. Isto tako u našem tekstu razlozi Isusove odluke nisu do kraja izrečeni.

To što Isus do sada djeluje i rijetko daje objašnjenja povezano je s drugom značajkom. Ona se odnosi na nepredvidljivost onoga što će se dogoditi. Čini se da je element iznenađenja u ovom dijelu naracije Marku od neobične važnosti. Ona počinju već sa nastupom Ivana Krstitelja koji naviješta Jačeg koji će krstiti Duhom Svetim (1,8). Međutim, kad se pojavi, Jači se neočekivano uvrštava među grešnike i želi se krstiti kod Ivana (usp. 1,9). Odmah potom novo iznenađenje – tek kršteni došljak iz Nazareta proglašen je Sinom Božjim (1,10-11)! Ukoliko Sin, s Ocem ima najuži i najsnažniji odnos, ali odmah biva kušan od Sotone i boravi sa zvijerima (usp. 1,12-13). Kad je počeo svoje djelovanje i navijestio dolazak Kraljevstva, čini se da napušta Krstitelja koji je uhićen i ne trudi se izbaviti ga (usp. 1,14-15). Poruku koja je namijenjena cijeloj Galileji kao da privremeno suspendira i svoju pažnju koncentrira na prva četiri učenika (usp. 1,16-20). Kad je došao u kontakt sa ljudima, iznenađuje ih novom i moćnom naukom (usp. 1,27) a kad ga budu htjeli privezati za sebe, odjeljuje se od njih i polazi svojim putem (usp. 1,35-38).

Ovaj element iznenađenja otkriva nepredvidljivost Isusovog djelovanja koja proizlazi iz novine onoga što donosi sa sobom na ovaj svijet, a što se ne da uhvatiti i upregnuti ni u kakve kalkulacije i dvojbene partikularne interese. Ova Isusova neuhvatljivost ima za posljedicu otvaranje točno određene perspektive u okviru koje mu se ljudi mogu približiti: k njemu može blizu prići samo ono srce koje nije unaprijed fiksiralo pretenzije, ljestvice vrijednosti i iščekivanja i u njima nije otvrdnulo (usp. 3,5; 6,52; 8,17). To je srce koje je potpuno otvoreno, koje mu se daje voditi i oblikovati. Takvi bi trebali biti njegovi učenici.

Što se, pak, tiče Isusovog povlačenja, uzmak pred velikim iščekivanjima građana Kafarnauma prvi je znak duboke napetosti koja će obilježiti njegovo cjelokupno djelovanje, sve do posljednjih trenutaka na križu. Ona proizlazi iz konflikta između onog što mu je Otac povjerio da čini i između onoga što će ljudi spontano, na temelju svoga prirodnog nagnuća, željeti da za njih čini. Ljudi u Kafarnaumu su u tom smislu posve tipični i žele samo ono što će željeti ljudi svih prostora i vremena: neka Isus bude stalno s njima i odnosi njihove bolesti i patnje kako bi svoj život mogli proživjeti u spokojstvu i radosti. Isusov postupak, međutim, otkriva da svrhu svog boravka među ljudima ne vidi u tom da se ograniči na liječničku službu. Egzorcizmi i ozdravljenja, pa i uskrsnuća koja će činiti bez sumnje jesu pomoć i izraz Božje dobrote prema ljudima, međutim, ta su djela samo znakovi i nemaju smisao sama u sebi (da imaju, onda bi Isusova misija bila neuspješna jer nije ni u Galileji izliječio sve ljude). To veće, što je cilj njegova djelovanja – a kasnije će biti i cilj djelovanja Crkve – jest ljudima navijestiti blizinu Božju, blizinu Kraljevstva.

———-

Isus, Božji Sin, nikad neće prestati pomagati ljudima, liječiti i to će činiti iz iste one ljubavi zbog koje je spreman svoj život položiti za čovjeka. Ali, isto tako, nikad neće prestati opirati se shvaćanjima da su ta djela vrhunac i cilj njegovog dolaska među ljude. Zato će uvijek prihvaćati unesrećene, ali i suprotstavljati se onima koji ta djela stavljaju u prvi plan. Kao i ostalim važnim trenucima u njegovu životu, odbijanju napasti slave i zauzimanju novog kursa prethodila je molitva.

Isus koji je neprestano u akciji, koji se uvijek iznova odmah pokreće, odgovara današnjem mentalitetu koji naglašava akciju nauštrb kontemplacije. Ipak, praksa će uvijek imati potrebu za nekom teorijom koja će je osvijetliti, inače ostaje slijepa. Uvijek će imati potrebu za velikim nabojem nade, inače će se povući pred zaprekama i potonuti u očaju. Imat će potrebu za višom silom koja će i nemoguće činiti mogućim. Gdje ju pronaći? Isusov odnos Sina prema Ocu jest srce i duša čitavog njegovog života. Stoga traži miran kutak da bude s Ocem. Ta blizina je sunce koje osvjetljava njegov hod. Tako nas Isus uči moliti: ući u tišinu, biti s Bogom, osluškivati Njegov glas.

Današnja kriza molitve otkriva pomanjkanje sinovskog odnosa prema Ocu nebeskom. Temeljna zapreka jest čovjekova samodovoljnost, usuglašavanje sa općim svjetskim trendom koji zapravo propagira apsolutnu autonomiju pojedinca. Iz toga će se lako razviti nesposobnost za dijalog, bez obzira koliko se o njemu govorilo, jer njega ne može biti bez slušanja. Umjesto da je bijeg iz života, molitva je sastavni dio života, njegova iluminativna i rekreativna sfera. Isus u molitvi savladava napast zemaljskog mesijanizma, odbacuje ljudsku logiku i odlučuje se za put Božji koji ga vodi i u obližnja mjesta, po cijeloj Galileji (usp. 1,38-39). Snaga, svjetlo i nada molitve dovoljni su da se ostavi primamljiva ponuda svi Te traže i da se spremno krene u nove krajeve, u nove uspone.

Isus je bio čovjek iznenađenja, čovjek snage i svježine jer je bio čovjek molitve. Zlodusi su uga poznavali, ali morali su šutjeti (usp. 1,34). Jer bili su bez poniznosti i nade, njihovo je poznavanje bilo izraz sebičnih ambicija. Nešto se slično dogodilo i sa Petrom u 8,31-33 kad ga je Isus nazvao Sotonom jer je na krivi način poznavao Krista. Čovjek, pozvan upoznati Boga, u sebi ima napast: htjeti zagospodariti njime. Kad god se sebično protežemo prema Bogu, njegovo nam Ime izmiče, sve dok ne postane obična projekcija nas samih. Tada se izvrće red stvari jer Bog postaje na sliku čovjeka a ne čovjek na sliku Božju. A u izvrnutom redu nije moguće spoznati njegovo Ime. Njemu se može približiti samo u poniznom traženju, idući u nadi sve bliže onom što za sada još uvijek nismo (zato je novina znak ispravne duhovnosti). Umjesto da njega svlačimo dolje i smještamo po svojoj volji, na svoju sliku, stalno se vrteći oko samih sebe i pateći od monotonije i beživotnosti.

Isusova molitva primjer je pravog poznavanja Boga jer nije proizvod osobne afirmacije i projekcije samog sebe. Naime, pri koncu posla, ljudska molitva po naravi stvari teži biti nastavkom dotadašnjeg djelovanja. Uronjen u svoje vidike i kategorije, čovjek se nastavlja baviti poslom i kad počne moliti. Jedna od redovitih težnja pri radu, a nakon rada po inerciji ulazi i u molitvu, jest otrgnuti svako stvorenje od njega samog i potčiniti ga sebi, staviti ga sebi na službu. Međutim, kod molitve se treba događati suprotno: trebam otrgnuti SEBE od sebe i prepustiti se Bogu. Pri takvoj molitvi moj ja zapravo više ne djeluje ali je u isto vrijeme najaktivniji. To je paradoks u kojem čovjek zapravo nadilazi samog sebe. Dakako, ne svojom, nego snagom jedinstva s Bogom u Duhu. Upravo to se događa u Isusovoj molitvi. Između svih akcija koje je do sada u Evanđelju po Marku učinio, ova je najčudesnija; upravo ona je dokaz da je zaista Sin Božji (usp. 1,1.11). Ona će se događati i za vrijeme molitve-borbe u Getsemaniju (usp. 14,32-42) i voditi prema najvećem čudu – čudu ljubavi i samopredanja na križu – kada se isto tako bude suspregnuo od djelovanja (obrane) i predao u volju Božju. Isus svojom molitvom i odlukom koja slijedi poslije nje jasno pokazuje tko je: sasvim i prije svega pripada Ocu, Sin je Božji! To je bio i u svim prethodnim događajima i upravo iz te veze proizlaze ona snaga i novina koje su sve zaprepastile.

Petar, predstavnik tipičnog čovjeka, dolazi Isusu i zove ga neka napusti ovo samopredanje, samonadilaženje – neka se vrati u susret ljudskim potrebama. Čovjek bi rado da se Isus spusti na razumljiv nivo na kojem ga je lako pronaći i u svakom trenutku dobiti instant pomoć. I poslije svega što je učinio, poslije cijelog dana provedenog u susretanju ljudi, u pomaganju, koje proizlazi iz božanske ljubavi, ovi trenuci molitve u koju uvire cijeli dan, kao da su zasmetali na isti način na koji je Juda smatrao da je Marija iz Betanije rasipala pomast tj. novac koji se mogao dati siromašnima (usp. 14,3-9; Iv 12,1-8). Isus, čistoćom svoga stava u našem svijetu nezasitnih zahtjeva, nedvosmislen je dokaz nesagledivog ljudskog grijeha.

Evanđelist Marko svojom će literarno-teološkom strategijom naraciju upravljati u smjeru Isusove smrti, jer u njoj će se ostvariti mogućnost koja je prije toga izražena najeminentnije u molitvi: živjeti, ali ne živeći za samoga sebe (usp. Gal 2,20). Time će se život življen za Boga, a koji proizlazi iz molitve, pokazati kao jedini istiniti život. Jer to je život koji nema samo obličje života; on neće prestati i nestati u raspadanju kad prođe obličje ovog svijeta (usp. 1 Kor 7,31). Ovakav život nikad ne prestaje i vodi Slavi Očevoj (usp. Mk 8,34-38).