Iv 13,31-33a.34-35:

Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.«

Zašto zapovijed o ljubavi? Nisu li ljudi ljubili i prije nego li je Isus dao novu zapovijed? Mnogi smatraju da znaju što je kršćanska ljubav jer imaju puno životnog iskustva u svezi ljubavi. Znaju pobuditi tuđe emocije i vole kad netko skladno prebire po njihovima…

Međutim, Isus od nas traži ne samo da ljubimo onako kako želimo mi nego da ljubimo kao On. Kršćani ljube čuvajući i oživljujući sjećanje kako je Isus nas ljubio.

Dok drugi evanđelisti između Judine izdaje i Petrovog zatajenja govore o ustanovi euharistije, Ivan govori o ljubavi. Umjesto o riječi o kruhu i vinu on govori o njihovu duboku smislu: o ljubavi!

Na prvi pogled je iznenađujuće koliko je prostora govoreći o toj večeri Iv posvetio Judinoj izdaji (u 13,1-32 ukupno 14 redaka-skoro pola). Dante u svojoj Božanstvenoj komediji stavlja Judu na dno pakla, upravo u usta Sotoni! Međutim, kod Isusa stvari stoje drugačije. U sam misterij te večeri spada da je Isus i pred Judom prignuo koljeno; i njegove je noge uzeo u svoje ruke i oprao ih, ništa slabije i ništa drugačije nego ostale, sve ih ljubi do kraja.

Kada je, na pitanje ljubljenog učenika o tome tko je izdajnik, Isus davao odgovor, odgovorio je jednim činom punim značenja. Umočiti zalogaj i pružiti ga nekom je u Bibliji ne samo znak uljudnosti i gostoljubivosti nego i saveza. Ljubav nije samo služenje nego je dar samoga sebe. U ovom zalogaju Isus se daruje onom tko ga izdaje; ljubi do kraja (usp. eis telos u 13,1). Isus i tim, posljednjim činom koji je imao priliku uraditi, želi pobijediti mržnju ljubavlju, tamu svjetlom.

Kad je Juda primio zalogaj, u nj uđe Sotona, kad je izišao bijaše noć – Iv želi reći da je u Judi pobijedila tama (13,30), smrknuo lice i zatvorio se svjetlu.

Pa i kad je Judina odluka postala jasna, Isus reagira, ali nema kritike, nema osude, nema protumjera: On počinje govoriti o proslavi! Isusova slava je Njegova ljubav. Izdaja ne može spriječiti, ne može ublatiti, potamniti gestu pružanja zalogaja kojim Isus i zadnjom prilikom ljubi Judu. Ljubav ne uskraćuje ni izdajniku – ljubav nikad ne prestaje! Upravo ljubav koja ne uzmiče ni pred izdajom, ni pred najdestruktivnijim situacijama pa ni pred smrću, upravo ta ljubav jest odsjev lica Oca nebeskoga; njome se Bog proslavio u Sinu (13,31). To je svijetlo koje u tami svijetli i tama ga ne može obuzeti.

Taj čin davanja do kraja proslava je ljubavi jer ona je pobijedila – premjerila je tamu i njenom zadnjem zakutku donijela – zadnjem njenom sinu, ponudila svjetlo. Otac laži, koji uvijek laže i iskrivljava ljudima sliku Boga ovim je činom pobijeđen jer je postalo očevidno da Božja ljubav ide do kraja i nikad ne staje; da uvijek nudi svjetlo i život, a da tama i smrt potječu od onog tko ovo svjetlo iskrivljuje i nastoji potamniti (usp. Mudr 2,23-24). Prvim zalogajem kojeg Biblija spominje (usp. Post 2,16; 3,1-13), Otac laži je čovjeku Boga predstavio kao onog koji mu nešto krije, da ne uzme zalogaj da ne bi postao kao bogovi. U zalogaju kojeg Isus nudi Judi padaju sve laži i prividi jer Bog se daje do kraja. Jedino što ostavlja netaknutim i ne dohvaća jest sloboda u kojoj čovjek odlučuje Bogu odgovoriti ili ne.

Isus daje novu zapovijed – komandira. Komandirati dolazi od co-mandare=slati zajedno. Od početka Bog čovjeka šalje skupa prema sreći, zabranjujući jedino ono što vodi prema smrti (Post 2,16). Perući noge učenicima i pružajući zalogaj Judi Isus daje ono što kasnije ko-mandira – time ih zajedno šalje prema sreći. On nas upućuje na onu istu ljubav kojom Otac nebeski ljubi Njega i nas (17,23). Stoga, ljubav prema bližnjemu nužno uključuje Boga, makar se Bog ne spominje izričito (Njemu nije stalo da uvijek bude na prvom mjestu!). Njegova ljubav je izvor svega pa i naše ljubavi: po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj; i mi smo dužni živote položiti za braću (1 Iv 3,16). Jedno se od drugoga ne može rastaviti: rekne li tko “ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti (1 Iv 4,20).

Koga trebamo ljubiti? Ljubite one koje u Evanđelju predstavljaju Petar i Juda; Petar koji ne razumije i odbija, Juda koji izdaje i predaje-prodaje za određenu sumu. Isus ih je gledao, dobro, duboko vidio, razumio i – ljubio! Njih koji su na svoj način Njemu bili smetnja i oponenti, On – ljubi! Pere im noge, daje im se kao kruh! Što je to? To je LJUBAV! To je dašak onog svijeta, Kraljevstva Božjega!

Ljubav je ona životna cirkulacija između Oca i Sina. U nju nas uvodi Isus, Sin Božji. Ulaskom u tu rijeku ljubavi, u taj životni tok, počinjemo upoznavati Boga, postajati jedno s Njim. To je identitet kršćanina. S time on stoji i pada. Tu kršćanin shvaća da se ne vrti sam oko sebe, ne guta lijepe, ali prazne priče, ne robuje pukim običajima i nije dio nekog cirkusa ili muzeja nedodirljivih, dobro konzerviranih starina.

Ljubav koju pruža Bog jest nešto što nadilazi naše snage. Ona je ono što mi po sebi nemamo, ali možemo primati i tako nadilaziti sami sebe … rasti … ići u novinu i dubine života. Ljubav koju imamo jedni prema drugima jest naš korak u našu proslavu; njome postajemo ono što trebamo i ono što ćemo zauvijek – za svu vječnost biti (usp. Otk 21,1-5). Svjetlom ljubavi i mi možemo osvjetljavati tmine našeg bića, one tamne kutke koji nas tjeraju reagirati s mržnjom, srdito, iracionalno. I u nama svjetlo može pobijediti. Tu svakodnevno počinju naše pobjede, novi koraci u dubinu i bogatstvo života koje On daje.

I kad stojimo pred euharistijom, svjesni smo da ne ljubimo onako kako bismo mogli i trebali. I čujemo na početku sv. Mise proglas otpuštenja grijeha: smilovao nam se Svemogući Bog, otpustio nam grijehe vaše i priveo nas u život vječni. Umjesto da budemo osuđeni, poput Petra i Jude osjećamo da nas Njegova ljubav prihvaća i prašta nam. Svakodnevno to osjećamo. Od toga živimo. To što smo primili trebamo dijeliti dalje. Nek’ život, nek’ ljubav ide dalje!

To je bit euharistije, liturgije, života Crkve. Ako toga nemamo i ne želimo imati, onda nemamo ništa; onda smo mjed što ječi i cimbal što zveči i dreči – ali, isprazno i uprazno. Po tome se vidi jesmo li Njegovi učenici ili ne.        Ako u nama pobjeđuje – Njegova LJUBAV!