1. Uvodne napomene

(Predavanje održano 22. siječnja 2019. u sklopu 59. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu)

Proroštvo jest u aktualnom momentu crkvenoga života svakako njegova visoko problematična stavka. Unatoč starozavjetnoj baštini koja ga je predstavljala oznakom eshatološkog vremena i unatoč najširoj podršci ukupne crkvene javnosti koja je uživala njegove plodove – npr. evanđelist Luka će sve kršćane smatrati obdarene proročkim darom (usp. Dj 2,17-21; 19,6) – ipak je u poapostolskom periodu došlo do slabljenja proroštva. Zato vrijedi ići na izvore i vidjeti što je ono bilo u Novom zavjetu, poglavito u evanđeljima.

Kao fenomen zasvjedočeno je u mnoštvu novozavjetnih tekstova i stoga je potrebno za ovako kratko izlaganje napraviti izbor. Govorit ću isključivo o proročkom djelovanju Isusa Krista. U članku koji izčazi u Bogoslovskoj smotri, bit više materijala općenito o proroštvu u evanđeljima te o proročkom liku Ivana Krstitelja.

Prvo ćemo dati u najkraćim crtama pregled tema koje su prisutne u standardnoj literaturi.

2. Temeljni obrisi Isusove proročke službe

U sva četiri kanonska evanđelja nazivan prorokom:

– to je bilo mišljenje naroda (usp. Mt 16,14; Mk 6,15; Lk 7,16; Iv 4,19);

– Isus je sam na sebe primjenjivao izreku o proroku odbačenu u svom zavičaju (usp. Mt 13,57; Mk 6,4; Lk 4,24; 13,33; Iv 4,44);

– sinoptička evanđelja prikazuju kako na početku djelovanja prima viziju, što odgovara proročkom pozivu (usp. Mt 3,13-17; Mk 1,10-11; Lk 3,21-22).

Područja Isusovog proročkog djelovanja kod sva četiri evanđelista većinom se podudaraju s onima zabilježenim kod proroka poslijesužanjskog perioda: naviještao je skori nastup kraljevstva Božjega, oformio je grupu svojih sljedbenika, upozoravao na predstojeći sud i nahranio mnoštvo u pustinji.

U sinoptičkoj tradiciji Isus je predstavljen kao eshatološki prorok (Lk 8,8.19; 24,19; Mt 16,14; 21,46). U pojedinim tekstovima prikazan je kako ima apokaliptičke vizije Sotonina pada (usp. Lk 10,18) te izgovara poduže apokaliptičke govore (usp. Mk 13,4-37; Lk 17,21-37). Osim toga, njegov poziv narodu na obraćenje predstavljen je kao sastavni dio novog izlaska kojemu je kao prorok na čelu – stoga je predstavljen kao prorok poput Mojsija (18,15.18-19; usp. Dj 3,22-23) a njegov hod prema Jeruzalemu kao hod izlaska (usp. Lk 9,31).

Kao i proroci Staroga zavjeta – ipak će biti suočen s odbijanjem od strane većine i stoga će najaviti svoju mučeničku smrt u Jeruzalemu (usp. Mk 8,27-33; 9,31; 10,33-34 par.).

3. Isusov proročki angažman u povijesnom kontekstu

Za razliku od standardnog – u akademskoj literaturi već zadugo uobičajenog – govora o Isusovu proroštvu usmjerenom na korigiranje osobne moralnosti pojedinca, ovdje ćemo pokušati ono što nam je u evanđeljima zabilježeno smjestiti u povijesni kontekst kako bismo otkrili rijetko spominjane perspektive Gospodinova naučavanja i djelovanja.

U kanonskim evanđeljima Isus je opisan kako naviješta blizinu kraljevstva Božjeg (usp. Mk 1,14-15). Ono zapravo označava vladavinu Božju kojom će osloboditi i štititi svoj narod (usp. 9,1; Lk 11,20). Iz toga proizlazi posljedice po one koji su na pozicijama moći i kreiraju procese u društvu, određuju im smjer i kakvoću. Ako Gospodin kraljuje i ako će njegovo kraljevanje uskoro osvanuti, to znači da će suditi onima koji sada kraljuju i upravljaju svekolikim životom njegova naroda. Neki će bibličari reći da je Isusov nastup stoga predstavljao politički izazov čitavom političko-ekonomskom poretku.

3.1. Proroštvo 1. stoljeća u kontekstu težnje za oslobođenjem od rimske vlasti

Isusova domovina bila je već zadugo prije njegova javnog djelovanja pod rimskom okupacijom. Na ponekim mjestima evanđelisti ne propuštaju, barem diskretno, ukazati na narav rimskog vladanja (Lk 13,1-5 izvještava o Pilatovoj brutalnosti) i tako očituju svijest o karakteru vojne sile kojom je rimski imperijalizam sebi potčinjavao narode.

Na drugoj strani, u svijesti Izraelaca kao temeljni orijentir stoji istina koju slave o svojoj najvećoj svetkovini: u liturgiji Pashe prisjećaju se i ispovijedaju kako je Izraelov Bog njihov jedini vladar. Temeljem odnosa s njim sklopljen je Savez koji svojim odredbama regulira principe socio-ekonomskih odnosa.

Stoga će se pojaviti mnoštvo proroka koji su desetljećima prije velikog rata (već od 6.g.) predvodili razne oblike otpora neprijateljskoj vlasti a narod će ih smatrati prorocima (usp. Josip Flavije, Židovske starine, 20,97-98).

U kontekstu bremenitom s jedne strane željom za oslobođenjem a s druge brigom vlastodržaca održati stanje pod svojom kontrolom, ni proročka dimenzija Isusova djelovanja nije mogla imati isključivo religiozne i duhovne reperkusije ograničene na privatni život pojedinca.

3.2. Isusovo proročko djelovanje u socioreligioznom kontekstu

Evanđelje po Marku pruža jasan uvid u Isusov konflikt s jeruzalemskom religioznom elitom i njihovim predstavnicima u Galileji. U samom početku evanđeoske naracije (usp. Mk 1 – 3,35) pismoznanci i farizeji se protive njegovim egzorcizmima, ozdravljenjima i opraštanju grijeha. Što je u ovim činima zavrijedilo fizičku eliminaciju?

Na socioreligioznom planu izraelsko društvo bilo je duboko podijeljeno na vladajuću klasu – koju su činili Rimljani i Židovi – te na većinu koju su činili težaci, koji su svojom agrarnom proizvodnjom davali temelje na kojima su počivala bliskoistočna društva toga vremena. Rimljani su svoju politiku provodili preko lokalne elite koja im je stajala uz bok. Seljaci su trebali plaćati porez Rimu kao i lokalnoj vlasti te desetinu religioznoj eliti u Jeruzalemu. Ukupne redovite dadžbine iznosile su do 40% uroda polja i stoke godišnje. Bolest, osim što je povezana s ekonomskim faktorima na različite načine, u Isusovo vrijeme bila je povezana i s grijehom: religiozna elita naučavala je kako su teže bolesti posljedica teških grijeha, a lijek ovomu nudili su u hramu uz posebne pristojbe. Time su najniži i najmanje imućni – a zapravo većinski – dijelovi stanovništva upadali u zatvoreni krug viktimizacije.

S obzirom da su težaci bili progresivno opterećivani zahtjevima obredne čistoće – koja se postizala prinošenjem hramskih žrtava – dok bi istovremeno bili isključivani ukoliko ne uspiju platiti hramsku desetinu, u Isusu – u njegovu opraštanju grijeha, liječenju i egzorcizmima – pronašli su proroka koji isključene i marginalizirane uključuje u svoju zajednicu i to besplatno dajući zdravlje i oproštenje.

3.3. Isus proročki pokazuje put Kraljevstva

Osim osude grijeha vladajućih struktura (usp. Mk 7,1-16; Mt 23), koja kulminira u tzv. čišćenju hrama (usp. Mk 11,12-25), Isus proročku dimenziju svoga djelovanja manifestira na način na koji njegovi prethodnici u proročkom pozivu nisu mogli u tolikoj mjeri. Naime, on stoji u dugoj liniji židovskih proroka koji su smatrali da će Gospodin uskoro zahvatiti u stvarnost stvorenoga svijeta, zbaciti sile zla i uspostaviti svoje Kraljevstvo u kojemu neće biti zla, nasilja, bolesti, katastrofa, grijeha, smrti itd. Štoviše, za razliku od od svih proroka prije njega, uvjeren je kako upravo njegovim djelovanjem nastupa Kraljevstvo (usp. Mt 12,22-29).

Konstruktivnu stranu kraljevstva Božjeg Isus predstavlja kao obnovu Izraela i to kroz dva aspekta. Kao prorok naviješta i realizira obnovu naroda u smislu obećanja blagoslova vezanih uz nastup Kraljevstva te izliječenjima i egzorcizmima poništava učinke rimskog imperijalizma; uz to proglašava i uspostavlja alternativni društveni poredak temeljen na kooperaciji i socijalnoj pravdi oslobođenoj opresivnih elemenata, prisutnih u većinskom društvenom okruženju.

Poradi širine ove tematike, moramo se ograničiti na kratko predstavljanje pojedinih točaka ovog aspekta Isusova djelovanja.

Otpuštanje dugova. Interesantno je opaziti kako se u evanđeljima češće spominje otpuštanje dugova negoli otpuštanje grijeha. Naime, tadašnja ekonomija, temeljena poglavito na doprinosima seljaštva, predstavlja  pozadinu Isusovih prispodoba o dugu/dužnicima. Rabiji su – radi zaobilaženja zahtjeva jubilejske godine (usp. Izl 15,25; Pnz 15) – ustanovili prosbul, kojim se dužnik obvezuje da će dug u kojega sada ulazi kasnije ipak isplatiti, unatoč jubilejskom oprostu. Ovakva praksa uvodila je seljake u još dublje dužničko ropstvo. Isus je, stoga, snažno naglašavao potrebu oprosta duga, ne praveći razlike između duhovnih i ekonomskih dugovanja – u zajednici koja oko njega nastaje ovakav oprost postaje svakodnevna praksa. Isus stoga već u nastupnoj propovijedi (usp. Lk 4,16-27) nimalo slučajno citira Iz 61,1 koji preuzima terminologiju LXX Lev 25,10 te je uvrštava u kontekst proročke vizije obnove naroda. Citirajući ove Izaijine retke, uz komentar da se danas ispunilo ovo pismo (Lk 4,21) jasno daje do znanja da u oslobođenju koje naviješta podrazumijeva i otpuštenje dugova. Evanđelist Matej u svojoj verziji molitve „Oče naš“ uvrštava otpusti nam duge naše (usp. Mt 6,12) dok kod Lk 11,4 stoji otpusti nam grijehe naše. No, budući je Luka na usta Ivana Krstitelja povezao grijeh s različitim vrstama socijalnih nepravda (usp. Lk 3,3-18), te u Isusovoj nastupnoj propovijedi citirao proroka Izaiju – koji u Iz 40 – 55 ozdravljenje i regeneraciju Izraela usko veže s oproštenjem grijeha – mogao je upotrijebiti klasični, a za svoj grčki auditorij općenitiji i ipak razumljiviji, termin grijeh.

Oslobađanje naroda ritualnih nameta. Isus, pogotovo ako pratimo Markovu naraciju, odmah od početka svoga javnog djelovanja čini mnoga ozdravljenja. Time u ekonomskom smislu pomaže siromašnima koji su za bolesti – koje se inače smatra posljedicom teškoga grijeha – morali plaćati žrtve okajnice i pomirnice (usp. Mk 2,1-12). U 7,1-13, u oštroj polemici s zagovornicima hramskog sistema ritualnih čišćenja otvoreno tvrdi kako njihovi zahtjevi za žrtvenim darovima (korban) predstavljaju kršenje Božje zapovijedi iz Zakona jer siromašnima nalažu prinošenje žrtava i time ih onemogućuju brinuti o ocu i majci. Na taj način otvoreno poziva narod neka odbije zahtjeve farizeja te ih ohrabruje sačuvati minimalna sredstva potrebna za zadovoljenje elementarnih potreba svih članova obitelji.

Promicanje „moralne ekonomije“. U Mk 10,16-31, nakon nespremnosti bogatog mladića podijeliti svoje imanje, Isus za takvu vrstu bogataša proglašava nemogućim ući u Kraljevstvo te inzistira na mojsijevskoj „moralnoj ekonomiji“ kao novom obliku socio-ekonomskog ustroja. U slijedećem odlomku (usp. 10,32-45) nastavlja u istom smjeru te pred svoje učenike, koji se bore za prva mjesta, iznosi model egalitarnog političkog liderstva, posve oprečnog imperijalnim prinicipima eksploatacije prema kojima vladari i velikaši gospoduju nad narodima. Time Isus reafirmira vrijednosti Mojsijevog zakona i socio-ekonomskog ustroja koji će biti u skladu Zakonom.

Organiziranje novog oblika zajedništva. S obzirom da se čudesna umnoženja kruha, kojima Isus hrani nekoliko tisuća ljudi, pojavljuju ukupno šest puta u evanđeljima (hranjenje 5000 ljudi: usp. Mt 14,13-21; Mk 6,31-44; Lk 9,12-17; Iv 6,1-14; hranjenje 4000 ljudi: usp. Mt 15,32-39; Mk 8,1-9), ona u svom središtu sadrže ideju gozbenog zajedništva – zajedništva oko stola koje je, čini se, bilo od središnje važnosti u pokretu što ga je vodio povijesni Isus. Takve gozbe – koje su vanjske manifestacije praktičnog životnog zajedništva – rušile su tada važeće socijalne podjele na rasu, spol i društvenu klasu. Isus je putem njih išao direktno protiv stavova hijerarhije i imperijalnog sistema odnosa zasnovanog na modelu patron-klijent, pomoću kojega su držali u pokornosti podložnike diljem Carstva. Pokret koji je oko sebe okupio ima za cilj življenje prema principima Kraljevstva i temelj je budućoj zajednici Crkve.

Postavljanje novih narodnih vođa. Ustanovom Dvanaestorice (usp. Mk 3,13-19/Lk 6,12-16/Mt 10,1-4) Isus ne izabire samo buduće evangelizatore i katehete nego prave vođe koji imaju upravljati zajednicom naroda Božjega (usp. Lk 22:28-30/Mt 19,28). Presedan je i u tome što su za službu vođenja obnovljenog Izraela izabrani ljudi iz nižih narodnih slojeva a ne predstavnici elite; time se Isus jasno odredio kako spram domaćih, tako i spram imperijalnih elita. Upadljivo je kako Isus ne predviđa da će u obnovljenom Izraelu neku ulogu obnašati pripadnici tada aktualnog višeg sloja.

Zaključno

Već ovaj letimičan pogled na djelovanje onoga koji je bio i više od proroka, jer u sebi je nosio kraljevstvo Božje, daje jasan u vid u njegov angažman te u poziciju u društvenim tokovima. Ali i u rizike u koje je ulazio. Jasno je, također, da privatizirani, depolitizirani i pripitomljeni Isus koji ne bi težio preokrenuti sve – od čovjekova srca do društva u kojemu ono kuca – nije Isus kanonskih evanđelja. Gle čuda, upravu sliku takvog “pripitomljenog” Isusa zastupaju i konzervativni desno orijentirani i liberalni lijevo orijentirani kršćani. Čega bi takvo začudno suglasje lijevih i desnih mogao biti simptom, ostavljam na prosudbu kolegama iz dotičnih područja koji su ondje kompetentni.

Ono što ovdje u zaključku želim jest odmaći se od knjiga i papira te naglasiti životnost onoga u što nam otvara pogled Gospodin Isus – Prorok. Koliko je slika kojom nam evanđelja prenose njegov životni naboj korektna, vidi se i po plodovima onih koji su se njegovim Duhom dali nadahnuti i voditi. Dovoljno je prisjetiti se velikog društvenog reformatora Mahatme Gandhija koje otvoreno priznao da ga je nadahnulo evanđelje (Mt 5) kako bi društvena previranja kojih je bio sudionik i animator na nenasilan način usmjerio suzbijanju nepravde. Kasnije će baptistički svećenik Martin Luther King Jr u USA, ohrabren Gandhijevim uspjehom, kao kršćanin krenuti uspješno svjedočiti silu Kraljevstva koje ga nadanjuje i vodi u borbi protiv diskriminacije crnaca.

Isus je kao prorok progovarao i djelovao na ljude svoga vremena u osobnim susretima, osvjetljavao njihov aktualni životni trenutak i korake koje im je poduzeti, ali ništa manje nije bio zauzet na društvenom planu kako bi logiku i praksu kraljevstava ovoga svijeta – podešenu prema potrebama Kneza ovoga svijeta – nadvladao silom kraljevstva Božjega. Za Crkvu bi nasljedovanje Isusa proroka u današnjim prilikama značilo biti svjesni te sile, ne odreći je se nego se dati njome nadahnuti i voditi.