Iz 6,1-2.3-8; Ps 138,1-2a.2bc-3.4-5.7c-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11

Smatra se da je jezgra za nastanak Knjige bila tzv. Izaijina spomenica, čije prve retke čitamo u današnjem prvom čitanju. Prorok Izaija poziv je primio u vrijeme smrti kralja Uzije (740/739. g. pr. Kr). Pripadao je visokim slojevima društva. Nakon siro-efrajimskih ratova, u koje su bila uvučena oba izraelska kraljevstva te k tome još i poražena, u Jeruzalemu se dvojilo u Gospodinovu moć i vjernost obećanjima o trajnosti davidovskoga kraljevstva. Izaija intervenira kritizirajući manjak vjere i idolatriju (oslanjanje na ljudske snage) te poziva na pouzdanje u Boga. Stoga inzistira na Gospodinovom identitetu: On je Svetac Izraelov, titul koji u sebi objedinjuje Gospodinovu transcendentnost i veličanstvo, Njegovu različnost – On je Drugačiji – ali i njegovu imanentnost tj. konkretnost očitovanu Njegovom slavom koja prebiva usred Njegova naroda. Pred tri puta Svetim čovjek je grešnik, što prorok spontano i iskreno ispovijeda. No, može biti spašen i otkupljen u mjeri u kojoj prihvaća tu stvarnost – baš kao što čini prorok – ili osuđen kad ne prihvaća svoju ograničenost te se uzoholjuje zatvarajući se pred Bogom u autonomiju i zauzimajući od Njega distancu. Ovo se događa kada čovjek zanemaruje Njegovu svetost i Boga svodi na idol ili kad ne čita znakove koje mu On šalje, poput npr. kralja Ahaza. U tom slučaju posljedica su društveni i politički nered te rasulo. Rješenje je vjera, utemeljenje života u Gospodinu i Njegovoj riječi. Ovakvom razdvajanju ishoda Izaija razlog vidi u prisutnosti Gospodinovoga kraljevstva i Njegove svetosti koja se suočava sa dijalektikom grijeh-kazna/oslobođenje-spasenje za Sion/Jeruzalem i za sve druge narode. Ovaj dinamizam obilježava ljudsku povijest i na kraju predviđa prevlast spasenja/otkupljenja koju će čovjek iskusiti kao pravednost tj. oproštenje grijeha. Za Izaiju je očito da se povijest Božjeg naroda i čovječanstva razvija prema planu koji nadilazi dinamizme imanentne svjetskoj povijesti i da, ukoliko ne dolazi od čovjeka, odražava vječni Božji naum. Izaija želi priopćiti radosnu vijest: u bujici povijesnih silnica koje se doimaju razornim, najjača je ipak ona Božja! Čovjek je pozvan prihvatiti je u događajima svakidašnjice i uključiti se u projekt spasenja kojega nudi.

Oko Isus je gužva. Godina milosti Gospodnje donosi prve plodove! Kako bi zauzeo distancu s koje ga i oni udaljeniji mogu bolje čuti, ulazi u lađu. Ulazi u svagdan lokalnih ribara. I to ne u najsretniji jer te noći ne bijahu ulovili ništa. U njihovu borbu za kruh i ribu svagdašnju ulazi blagovjesnik siromaha! Da bi njih, sužnje, oslobodio… Petru, umornu od neuspjeha pristupa – molbom! U trenucima umora i razočaranja, gubitka vjere u sebe koja bi riječ pružila više snage od one koja se pouzdaje u njegovu snagu i pomoć? Sjede, kao što dolikuje učitelju, i poučavaše. Od tada glas iz Petrove barke neće više utihnuti, bilo u zgodno ili u nezgodno vrijeme. Pouka je bila o životu, jer Isus je došao pružiti njegovo obilje. Ulaz u čudo obilja života počinje Petrovom vjerom. Bio je to mali čin vjere, ali znakovit: razum je govorio da nema logike nakon cijele noći bezuspješnih pokušaja ipak se nadati uspjehu. No, na Isusovu riječ kreće. Ishod je iznenađujući: od obilja ulovljene ribe mreže se gotovo razdiru, lađa se puni ribom, tako i druga…

Nakon ovoga događa se drugo čudo. Zapravo – glavno! Jer Isus će učiniti mnogo čuda, ali onome što On čini čovjek neće uvijek odgovoriti svojim čudom – darom sebe. Petar pada k Isusovim nogama. Osjeća suštinsku razliku, distancu koja dijeli njegov od obilja života naslućenog u Isusu. Doživljava ga kao snagu kojoj ne može prići blizu kako sam želi. Boga koji mu se približio Petar kao da želi udaljiti od sebe. Idi od mene, grešan sam čovjek… Spoznati sebe, svoju nutarnju prirodu i priznati razliku u odnosu na ono Božje… Čovjek je blagoslovljen kada to proživljava. No, doživljaj je toliko intenzivan, zbunjujući da Božja prisutnost straši, ižarava snagu pokraj koje je nemoguće ostati miran. Mojsije si je od straha prekrivao lice, Ilija također.

Ribari ljudi… Ribe su u vodi na svome. Izvući ih van znači iznijeti ih u opasnost. Ljudi, naprotiv, u vodi mogu boraviti samo neko vrijeme. Da bi živjeli trebaju izići van, u područje ljudskoga života. Isusova riječ podrazumijeva da se ljudi većinom kreću i žive i ondje gdje za njih nema života. Ondje gdje su daleko od njegove punine. Petar koji je naslutio puninu u Isusovoj osobi sada shvaća što Gospodin želi. Ljude, koji su tek djelomično živi, treba loviti i prenositi u područje ljudskoga života. Iz morskih dubina, koje su biblijska slika za kaos i uništenje, prema punini koju je Petar doživio tako snažnom!

Nakon što smo počeli čitati Evanđelje po Luki i vidjeli nekoliko sažetih prizora s početka Isusova javnog djelovanja, ova sličica ulazi u dubinu događanja. Pokazuje tko je za čovjeka Sin Božji i što želi. I uvijek ostaje radosnom viješću: Petrova lađa jest mjesto s kojeg odjekuje Isusova riječ, gdje ključa drugačiji život… Toliko silan da Petar svih vremena i njegovi drugovi padaju pred njegovom snagom. Ali i toliko nježan da ih podiže, otima ih moru kako bi i oni mogli druge voditi punini. Otima ih spoznaji vlastite slabosti i grešnosti koja koči korak, guši nadu u puninu. Isus koji, iako vidi njihovu tamu, ipak kaže ne boj se!, lijek je njihovoj rani. Vjerujem u tebe, Gospodine, jer ti vjeruješ u mene (E. M. Ronchi).