Iz 62,1-5; Ps 95; 1 Kor 12,4-11; Iv 2,1-12
Jedna od velikih teškoća kršćanstva jest epohalna promjena tj. promjena mentaliteta koji su obilježavali epohe. Ne tako davno naši djedovi bake živjeli u svijetu u kojem ulogu igrao strah. To se očitovalo napose u religioznom životu: Boga se zaista bojalo i sve što su župnici zahtijevali, bespogovorno se obdržavalo. Ovdje se zapravo radi o jednoj vrsti duhovne bolesti, anomalije. Zašto anomalije?
Još u Starom zavjetu Bog je učio čovjeka da je sama ljubav i milosrđe i sve što traži od čovjeka jest da prizna Njegovu Slavu i živi milosrđe i ljubav prema drugim ljudima. No vremenom, kako se ta čista duhovnost postupno zamućivala, cijeli židovsi religiozni sistem završio je u rigoroznom obdržavanju zapovijedi – u religiji straha. Nakon Isusovog dolaska, opet je u prvi plan stavljena ljubav. No, vremenom – tijekom stoljeća, i kršćanstvo je završilo u rigoroznom sistemu propisa i obveza. I to je trajalo sve do naših djedova i baka. Mi danas živimo u vremenu u kojem više ne postoji osjećaj religioznog moranja, ni nad kim više ne stoji rigorozni sistem obaveza.
I što sad imamo? Kad je pao s vrata teški pritisak obaveze-moranja, mnogi ne znaju što bi? Što sad, kako sada vjerovati? Mnogima se čini da je sad kršćanstvo ispražnjeno, da u njemu više ničega nema. Kao da nema snage jer svi ne hrle i ne jure vršiti običaje kao što je nekada bio red! Što sada misliti?
Današnji nam odlomak stavlja pred oči Isusov programatski nastup na početku Njegovog javnog djelovanja u Kani Galilejskoj. Sigurno da Isusov pojavak na svadbi znači da se želi pojaviti na mjestu radosti dvoje novih bračnih drugova, na mjestu gdje treba rasti ljubav i novi život. Međutim, u Ivanovom Evanđelju svaku od zgoda treba promatrati na dvije razine. Nakon što je nahranio mnoštvo u pustinji, dok se oni čude tom novom kruhu, Isus će reći: Ja sam kruh; kad uskrisi Lazara, dok se svi čude njegovom novom životu, Isus će reći: Ja sam uskrsnuće i život!
Svadbeno veselje koje Isus spašava novim vinom u Kani Galilejskoj nije samo obično veselje. To je velika svadba. Stari zavjet je odnos Boga prema Njegovom narodu oslikavao slikom zaručnika i bračnog saveza: Bog je zaručnik ili muž, a Njegov narod zaručnica (Izrael je u hebrejskom jeziku ženskog roda!) tj. supruga. Svadba s Bogom koju mi uređujemo samo svojim ljudskim silama prije ili kasnije će ostati bez vina, tj. radosti. To je istina našeg života. On je ljubav, izvor ljubavi. Mi to često zaboravljamo. Najradije bismo sami sve sređivali, odlučivali, pa i o svom odnosu s Njim. On nam pušta slobodu jer nas ne želi robljem, ali… Tjerajući po svome ostajemo bez vina radosti, bez onog najfinijeg, najtananijeg što svemu daje boju, okus i smisao. A to je ljubav koja i od najmanjih stvari čini čuda i bez koje se najveće obilje pretvara u hladnu pustinju. Ona je duša života, bez nje život postaje olupina, razvalina…
A da ćemo ostati bez nje govori nam već i to što se od Boga zaklanjamo, skrivamo, zatvaramo kao da će nas ugroziti. Već sam bijeg od Onog koji nas ljubi, bili mi vjerni ili nevjerni – zbilja je Njegova ljubav čudesna i nevjerojatna! – pokazuje da nemamo dovoljno ljubavi, da kazaljka na našem rezervoaru vina pokazuje prema dnu. Isus ovim svojim prvim javnim činom govori: pravite svoju svadbu sami, bez dovoljno vina. Ja vam mogu dati vina u izobilju i to onog boljeg. Ne bojte, slobodno zahvatite i pijte!
Tek kad bude razapet, proboden, samljeven za nas, postat će jasno da je On pravi Kruh, beskvasno Janje…da, i Trs i Plod i novo, najbolje vino koje jedino može u dubini razveseliti srce čovječje (Ps 105).
Kršćanstvo nije religija straha i strogih propisa, niti bez njih ostaje prazna. Naprotiv, ono je Božja ponuda ljubavi. Život je zapravo sudjelovanje u velikoj svadbenoj svečanosti u kojoj nas Bog želi uzeti bliže sebi, put u dom koji nas oduvijek čeka. To je Radosna vijest – Bog nas čeka i vodi u svoj i naš dom! Zato će sv. Augustin reći da je nakon obraćenja došao ne samo k Bogu, nego i k sebi, u svoj pravi dom.