Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

Izvještaj u kojem nam biblijski pisac pripovijeda hod Izraelaca kroz pustinju uokviruje tj. dolazi i prije i poslije velikog kompleksa zakona. To je put koji nije lagan i stoga se poput refrena u njemu ponavljaju tegobe ili iskušenja gladi, žeđi i umora. U tim trenucima Izraelcima se sloboda, u kojoj nemaju materijalnu sigurnost i visinu standarda, čini mizerna u odnosu na ono što su imali u Egiptu. Više puta se bune protiv Mojsija i Boga. Ropstvo uz solidan standard činilo im se boljim od slobode i vjernosti Bogu koji sa sobom nose određeni stupanj neizvjesnosti i teškoća – kao da u povećanoj normi radova u Egiptu nisu proživljavali teškoće? Ovaj stav nije samo rezultat trenutnih povijesnih okolnosti nego će se tijekom povijesti pokazati konstantnom karakteristikom Izraela, zbog čega će otpadati od Gospodina i bježati od odgovornosti za svoju sudbinu, htjeti ih zamijeniti za političku i ekonomsku sigurnost. Izrael u pustinji uči živjeti u Božjoj prisutnosti, uzimati slobodu i kruh samo iz Božje riječi i ni iz čega drugoga. Manu su dobivali samo za tekući dan, baš kao što nas Isus uči moliti u Očenašu: tko moli odbit će akumulirati hranu za slijedeći dan jer njegova braća danas gladuju (F. Armellini). Za postizanje takvog ideala bilo je potrebno čišćenje srca tako da je hod pustinjom zapravo hod pustinjom vlastitog srca koje treba upoznati i otvoriti da bi i u njemu, kao i u prirodi, zavladao Bog, da se u njemu šeće kao u lijepo uređenom vrtu (Origen)!

U drugom čitanju Pavao Efežanima posvješćuje da krštenik ne može postati Kristov a nastaviti razmišljati i živjeti kao i prije krštenja. Ako je stvaran Krist i Kraljevstvo nebesko koje donosi, onda stvarne moraju biti i misli kojima učenik prianja uza Nj. Stupanj vjere očituje se stupnjem usklađivanja tj. obnavljanja svoje pameti prema Isusovoj riječi. Svakome tko upozna neistraživo bogatstvo i nadspoznatljivu ljubav koje krštenik susreće u Kristu, odmah postaje jasno da su nespojivi s dekadentnim tendencijama koji razaraju ljudsku civilizaciju i pojedinca, kako tada tako i danas. Pavao kao pastir ulaže napor posvijestiti vjernicima ovaj raskorak i potrebu prianjanja uz Krista. Iz ovoga je lako zaključiti kako je Crkvu od samih početaka obilježena borbom da svaki vjernik sebi posvijesti što to zapravo znači krštenjem obući novog čovjeka? Zapravo, to je borba kojom se Kraljevstvo mukom probija u nutrini pojedinca u želji da sam sebi dopusti – biti iznutra nanovo od Boga stvoren. Pustiti Bogu da uđe u moj nutarnji svijet kako bih ja mogao postati dijelom Njegovog svijeta – Kraljevstva Božjeg.

U čitanju iz evanđelja nastavljamo pratiti razvoj događaja nakon umnoženja kruhova – vidjevši čudesno umnožen kruh, žele ga zakraljiti a Isus od toga bježi i povlači se. Isus, koji zna što je u čovjeku, spoznaje njihove motive dok mu se približavaju. Oni bi njega htjeli zbog svoje koristi, da ga mogu upotrijebiti. Razgovor koji se vodi jasno otkriva razloge i namjere s kojima mnoštvo prilazi Isusu. Dijalog ima forenzičku oštrinu koju lijepo odražava izmjena izazova i protunapada.

Učitelju, kako si ovamo došao? Mnoštvo se predstavlja kao oni koji su spremni pred Isusom biti učenici – učiti od njega Istinu. No, Isus odmah daje do znanja da proniče motive njihovih srdaca (i stomaka!): tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Ako ga oslovljavaju sa učitelju, onda neka se tako i postavljaju! Stoga im, kao učitelj, govori: radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati. Dakle, umjesto hrane koja puni želuce, učitelj pred njih stavlja hranu koja nije materijalna i ne propada. Za nju kaže da će je dati Sin Čovječji kojeg je Bog ovlastio – ne radi se samo o učitelju!

Na Isusov izazov mnoštvo odgovara: što nam je činiti da bismo radili djela Božja? Njihove riječi potpuno ignoriraju ono što je Isus prethodno rekao o hrani i svom ovlaštenju od Boga. Da bi se izbjegao “nesporazum”, Isus im ponovno progovara u njihovim kategorijama: djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao. A oni na to pitaju: kakvo znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Time pokazuju da ono što su do sada doživjeli nisu shvaćali kao znamenje nego kao materijalnu korist. Iako su vidjeli da se radi o čudu – kruha bez motike – ipak ga ne priznaju čudom kojim bi se Isus mogao legitimirati kao Božji poslanik. Dakle, oni nemaju čak ni onu nedostatnu vjeru na temelju čuda! Kada je u pitanju materijalna korist, onda je čudo s kruhovima itekako prihvatljivo, ali kada ono zove na vjeru, na osobno otvaranje Isusu kojeg je Bog opečatio, onda više nije prihvatljivo jer oni se ne žele otvoriti. Zapadaju u paradoksalnu situaciju da ne traže Isusa – koji je pravi kruh života – nego onaj umnoženi kruh koji je samo znak. Zamislimo zaručnika koji kaže: meni je dosta prsten ili njezin potpis na vjenčanom listu, a zaručnica mi ne treba!?

Vjera i ono što se oko nje događa, puna je paradoksa. Ako gledamo po euharistiji, onda je relativno malo pravih kršćana. Neki će nas prekoriti pa će reći: otkud tebi pravo da sudiš, znaš li koliko se njih ispovijedi i pričesti o Božiću i Uskrsu? Da, reći ćemu mu, ako smatraju da blaguju Tijelo Kristovo, zašto su ga sami sveli na dva dana u godini? Nisu li time upali u paradoks: želim se hraniti tim kruhom, ali samo dva dana u godini!?