Jr 23,1-6; Ps 23,1-6; Ef 2,13-18; Mk 6,30-34

Starozavjetno čitanje donosi prva dva dijela završne riječi Jeremije proroka o kući Judinoj i Jeruzalemu. Prvi dio počinje najavom kazne (jao..!) pastirima Izraelovim. Iako je današnji crkveni auditorij sklon pod pastirima misliti na Izraelovo religiozno vodstvo, prorok se zapravo obraća kraljevima. Nasljeđujući na prijestolju Davida koji je model za sve buduće pomazanike pa i konačnog Mesije koji ima doći, svaki je od kraljeva pomazanik-mesija koji je prvi i najodgovorniji pastir Izraela – njime upravlja u Božje ime. Prorok, nadahnut Božjom riječju, kao da ne može dočekati drugi dio pa već u prvom uz prijekore dopušta bljesak svjetla – spomen plodnosti i množenja jeka je obećanja praocima Izraela Abrahamu i Jakovu koji su iskreno hodili s Bogom i tako doživjeli da njihove obitelji i imanja Gospodin čuva, blagoslivlja i umnaža. U drugom dijelu prorok se usredotočuje na Davidova potomka koji će biti izdanak pravedni – mudar i pravedan kralj. Taj budući kralj omogućit će Judi i Jeruzalemu napredak. Zbog njegova imena, Gospodin-pravda naša, mnogi su ga poistovjećivali prvo sa Sidkijom kao posljednjim izraelskim legitimnim kraljem a neki će poradi proroka Zaharije pod izdankom misliti na Zerubabela, upravitelja u perzijskom periodu koji je predvodio obnovu Izraela. No, činjenica da su Izraelci još i u Isusovo vrijeme smatrali kako proživljavaju egzil govori kako se obećanja proroka Jeremije do tada nisu ispunila.

Za razliku od većine pastira kroz Izraelovu povijest nemarnih spram svojih sunarodnjaka, Uskrsli Krist kao Veliki Pastir svu djecu Božju skuplja u jedno. I to ne samo Židove! Oni u vrijeme nastanka Poslanice Efežanima bijahu glasoviti sa svoje izoliranosti, upravo napora živjeti izoliranima u odnosu na druge narode i ljudska udruženja. Smatrali su da njihova izabranost zahtijeva biti u svakom pogledu odvojen od drugih. Autor Poslanice, obraćajući se vjernicima pridošlim iz poganstva, proglašava kako je Isus zauvijek dokinuo pregradu – od sada je pristup Božjem narodu širom otvoren za sve. On je mir jer omogućuje pomirenje svih sa samima sobom, sa svima drugima i s Bogom. Obnovio je originalni univerzalni sjaj Božjeg projekta koji je oduvijek bio globalan, ali kojeg je uskogrudna tradicija Izraelaca svojatala samo za sebe. Izraelci su bili izabrani ovu istinu proširiti svijetom. Isus je podnio žrtvu obeskrepljujući u svome tijelu krivo shvaćanje Zakona kako bi ona postala dostupna svima.

Učenici se vraćaju sa prvog misionarskog zadatka i okupljaju se oko Isusa i izvještavaju Ga o svemu što su činili i naučavali. Njihovo skupljanje oko Isusa priziva konstitutivnu odrednicu – oni trebaju biti s Njim. Evanđelist Marko inzistira da oni govore o svemu što su činili i naučavali i time sugerira da učenici sa onog bitnog – da ih šalje Isus – naglasak stavljaju na svoje djelovanje. Time se otvara pukotina u njihovu stavu prema svom identitetu: umjesto da razmatraju kako su prihvatili poslanje i njegov tijek skupa sa posljedicama, makar one ličile i na fijasko – poput npr. Isusa u Nazaretu, oni traže ono čime bi mogli uzdići svoje djelovanje i tako najavljuju susljedna odbijanja prihvaćanja malenosti i križa.

Marko ne navodi mjesto njihovog susreta, nego radije želi istaći da je unatoč svemu Isus prema njima blag i dobrohotan, uočava njihov umor i želi ih odmoriti – vodi ih u osamu, na osamljeno mjesto da otpočinu malo. Slično kao što se i Isus nakon prvih evangelizacijskih uspjeha povlači u osamu da bi bio s Ocem, tako se oni trebaju povući da bi mogli biti s Njim. No, kao što će iza Njegovog povlačenja uslijediti nova aktivnost u obližnjim mjestima, po svoj Galileji, tako će i nakon odmora apostola uslijediti nova, presudna iskustva. Kad Isus poziva učenike da se odmore, onda kani odvesti ih na samotno mjesto i biti s njima. Njihov odmor se dakle sastoji u tome biti s Njim, ulaziti u Njegovu nutrinu i upoznavati/doživljavati Njegove osjećaje koje ima kao mesijanski pastir prema ovcama koje su bez pastira. Odmor učenika znači zapravo biti s Učiteljem i piti sa izvora božanskog milosrđa utjelovljenog u Isusu, kušati velikodušnost kojima Isus ljude prihvaća, ali ipak izmiče njihovim nastojanjima da Ga sustignu i pokušaju upotrijebiti u svoje svrhe. Odmor učenika znači usvajati Božju nježnost koju osjeća prema svojem narodu – tako se i u trenucima predaha uči biti apostol. Isus ih poziva da svojom učine Njegovu brižnost za mnoštvo, isto kao i Njegovo naučavanje i djelo oslobođenja.

Učenik treba ući u tišinu i dijalog s Isusom. Dijalog s Onim tko ga spašava i oslobađa. Tu se događa osobni odnos s onim tko je izvor moje slobode. Sloboda Božja u tom susretu oslobađa i čini mogućom moju slobodu. Sve drugo, ama baš sve, postaje nevažno, sitno, sve nestaje. U susretu s Njegovom slobodom moguće je iskusiti da je On jedina stvarnost koja je istinita, jedino što zaista postoji a sve drugo danas jeste a sutra nije. Učenik može prihvatiti taj dijalog, življenje susretanja zapravo oslobađanja, jer sve više ulazi u Onog koji mu jedini daje slobodu i to potpunu. I baš ništa ne traži. Sve je dao i ništa ne traži. Potpuno oslobođena i mirna, učenikova duša tada mirno počiva i uživa, kupa se u slobodi, u ljubavi Božjoj. To su dragocjeni trenuci istine, bistrenja. Nakon njih se učenik vraća u svoju svakodnevicu gledajući u njoj više istine negoli prije, unosi u nju ono što je dobio u susretu s Bogom.