Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Prorok Amos je najdublje prožet uvjerenjem da je Gospodin pravedni Bog, spreman braniti siromahe i potlačene. Stoga on traži od Izabranog naroda uspostavu prava i pravde. Dijelovi njegove poruke i proročkog iskustva neobično su aktualni, kao da živi u naše vrijeme. Konstatira da je pravo pretvoreno u otrov a pravda bačena na zemlju i zgažena; zato se širi nepravda i tlačenje. Uzrok tome Amos vidi u apsolutiziranju blagostanja kao temeljnoj životnoj vrijednosti; Bog onda nestaje sa horizonta a s Njim pravo i pravednost prema čovjeku. Napada ga Amasja, svećenik u Betelu (tada još kult nije bio centraliziran u Jeruzalemu). Protivi se Amosovom djelovanju, ali ne može dokazati da su prorokove optužbe neutemeljene. S obzirom da mu je služba nadzirati provođenje Zakona Božjeg, ovim istupom pokazuje da pripada korumpiranom sloju Izraelove elite. Pokušava ušutkati Amosa jer smatra kako je iz južnog poslan kritizirati sjeverno kraljevstvo i da time zarađuje za život. Međutim, Amos mu daje do znanja da ne pripada krugovima profesionalnih proroka nego je stočar. Ako su zakazale institucije za kontrolu sprovođenja Zakona, Bog će pronaći čovjeka koji pred njegovom riječi dršće, kojem je ona svetinja – njega čini prorokom i kroz njega će progovoriti! Ovdje prosijava neograničena Božja sloboda: u svojoj ljubavi dao se svom narodu, prebiva usred njih, ali neće mu dopustiti da potamni i izokrene Njegovu istinu i pravdu. Ako i cijeli narod – bio to Izrael ili Crkva – ako njegove institucije odluče napustiti i izokretati, korumpirati Njegovu pravdu, uzet će nekoga drugoga tko će progovoriti i pokazati im njihovu izopačenost! Prorok je čovjek koji uzima udjela u Božjoj slobodi i služi joj. Stoga će proroci nailaziti na protivljenja i progone od strane “vjernog naroda Božjeg”. Tako se unutar Božjeg naroda uvijek odvija borba. Ona se odvija i u prorokovom srcu, što će najobilnije pokazati prorok Jeremija u svojim “ispovijestima”. Takva je putanja Božje riječi u ovom svijetu – uvijek kroz protivljenje i borbu. Može li postojati vjernik koji ne proživljava ovu borbu i protivljenje? Vidimo kako je svećenik Amasja pokušava otkloniti, izbjeći, ali to zapravo znači okrenuti leđa Božjem pozivu!

Evanđelist Marko s vremena na vrijeme dodaje poneku zgodu koja je potpuno usredotočena na učenike. Uglavnom ih stavlja na početak nove sekcije. Naime, u Evanđelju redovito poslije neuspjeha dolazi uspjeh, poslije smrti život. Tako je odluku da ubiju Isusa slijedio izbor apostola i utemeljenje Crkve. Ovdje nakon misterija odbačenja sa strane Njegovih slijedi slanje i djelovanje apostola, što će dovesti do formiranja novog naroda u pustinji gdje će biti hranjen kruhom života.

Učenici na svom putu, osim sandala, smiju imati samo štap siromaštva: to je onaj štap koji je, iako samo slab predmet od drveta, otvorio Crveno more i rascijepio stijenu iz koje je potekla voda. On predoznačava drvo križa, ukupnost ljudske slaboće koja će rascijepiti nebesa, otvarajući čovjeku Božju tajnu. Siromaštvo je kraljevski štap kršćanina koji je oslobođen ropstva, napojen živom vodom života i združen s Bogom. Ako se duh zla očituje u egoizmu i u žeđi za dominijem, siromaštvo je znak da su ga učenici pobijedili te sada mogu izgoniti nečiste duhove. Mogu naviještati obraćenje jer se u njima nazire, bez prerušavanja i lažnog blistavila, svjetlo Kraljevstva koje ih je pohodilo. Stoga je sam njihov život poziv na obraćenje.

Dan-danas još uvijek traje u Crkvi rasprava o tome je li njezino poslanje isključivo duhovne i transcendentalne naravi ili je prije svega zemaljsko, usmjereno oslobođenju čovjeka. Ovaj nam odlomak jasno govori: apostoli trebaju svjedočiti Kraljevstvo Božje. Njihovo poslanje jest, stoga, prije svega duhovne prirode. Međutim, njihovo svjedočenje, kao i susljedna očitovanja Kraljevstva u onima koji prihvate duhovni navještaj i obrate se, povezani su s konkretnim znakovima ljudskog oslobađanja – očitovanje obraćenja i prihvaćanja Kraljevstva nužno se odražava na zemaljskoj razini! Lažna je, dakle, dilema o naravi poslanja Crkve jer ona, dok naviješta i svjedoči Kraljevstvo Božje, zapravo se sukobljava i ruši zemaljske moći koje satiru i zarobljuju čovjeka, kojeg god tipa bile. Kraljevstvo dok prodire lomi i ruši iz korijena kraljevstvo ovoga svijeta sa njegovim dominantnim kriterijima. Upravo zbog toga Crkva, kao i apostoli, treba evangelizirati u siromaštvu. Ono očituje da je sama Crkva doživjela i proživljava oslobođenje od kriterija ovog svijeta. Njezino siromaštvo znači lišavanje od posizanja za moći i bilo kojom vrstom dominacije, ovosvjetske mudrosti i uvjerljivosti. Pavao sa svoje strane priznaje da se njima ne želi služiti kako ne bi ispraznio sadržaj svog navještaja. Jedino na taj način Crkva može biti sakrament spasenja. Svjedočeći svoju vjeru u Boga i solidarna sa siromašnima, može se staviti na njihovu stranu i protestirati skupa s njima bez da joj jezik bude ičim vezan jer nema što izgubiti. Zbog svega toga, Crkva ne treba biti za siromašne nego treba sama biti siromašna ako želi primiti Evanđelje – jer Isus je poslan siromasima naviještati radosnu vijest – tako će i sȃma iskusiti blaženstvo koje je Isus obećao siromašnima, zaplakanima, poniznima i progonjenima zbog pravednosti i Evanđelja. Samo će se na taj način moći približiti Mariji i s njom se pretočiti u istinski magnificat, hvalospjev neznatnih koji se uzdiže sa zemlje k nebu.