Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2 Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Prorok Ezekiel rođen je oko 622. pr. Kr. i u svojim tridesetima deportiran je s drugim Izraelcima u babilonsko sužanjstvo 597. godine. Dospijeva u Tel Abib, do rijeke Kebar i među prognanicima vrši svoju aktivnost. Nakon što se raspala politička struktura, svećenici i proroci su postali kohezioni dio društva koji će pokušati ujediniti i animirati prognanike. Ezekiel, koji je i prorok i svećenik, vršit će dvostruku ulogu: kao svećenik čuvat će i poučavati o tradiciji i kultu, a kao prorok pomagat će Izraelcima da čitaju povijest Božjim očima. Prvo čitanje nam donosi dio opisa Ezekielova poziva. Koliko je snažan, vidi se po Ezekielovu hrabrom istupu kojim će se obratiti sunarodnjacima u sužanjstvu da ne počinju živjeti u iluzijama o skorom povratku. Umjesto navijanja za „našu stvar“, on svojem narodu hrabro govori istinu. Pa i kada se, nakon Nabukodonozorovog kraha (596-594. pr. Kr.) pojavio tračak nade u moguće oslobođenje, simboličkim radnjama prorok će naviještati da tek predstoji opsada i pad Jeruzalema te nova deportacija. Opasnost će se nadviti nad cijelom Obećanom zemljom. Uzrocima tragedije proglasit će idolatriju, vjerski sinkretizam, uvjerenje o vlastitoj ispravnosti itd. Na koncu, njegova riječ ići će naizgled čak i protiv istina izraelske religije jer naviještat će odlazak Božje prisutnosti iz jeruzalemskog hrama. Dakle, Božji poziv duboko je zahvatio u Ezekielov život kako bi prorokovom aktivnošću zahvatio i u način razmišljanja Izraelaca, njihovo doživljavanje sebe i Boga. Iako je samo sin čovječji, smrtan i ograničen, preko njega slaboga Božji glas dolazi i mijenja srca naroda. Upravo njegova slabost i zemljanost postaje podloga za očitovanje izvanrednosti dara riječi Božje. Poslušali oni ili ne poslušali…neka znaju da je prorok među njima. Da Bog nije zaboravio svoj narod nego ga pohađa i o njemu brine.

Moment slabosti poslanika Božjega kod sv. Pavla u drugom čitanju dosiže nove uzlete. Apostol, nakon što je u korintskoj zajednici doveden u pitanje njegov apostolski kredibilitet, iznosi kartu svoga identiteta. Ali koliko god Božjih darova imao, glavnom vjerodajnicom ne smatra izvanredne sposobnosti ili iskustva nego ono što je služeći pretrpio za Gospodina Isusa. Podnesene nevolje s jedne strane svjedoče o ljubavi prema svojem poslanju i nesebičnosti kojom je življeno a s druge strane jasan su dokaz da je tijekom njih Gospodin bio uza nj i krijepio ga. Da, Kraljevstvo Božje i njegov navještaj s mukom se probijaju i siloviti ga grabe…

Kad je Isus u subotu u sinagogi rodnoga Nazareta nastupio onako kako uvijek običava, dolazi do protivljenja. Dok je boravio u krugu svoje kuće, unutar tradicionalnih shema, činilo se da je sve u redu. Kada je počeo naučavati i pokazivati svoju novu obitelj – svoje učenike koji su odgovorili na Njegov poziv, dolazi do žestoke reakcije. U početku Nazarećani dobro postavljaju stvari. Primjećuju mudrost i silna djela koja se događaju po Njegovim rukama. Znajući da nije pohađao rabinske škole, s pravom postavljaju pitanje odakle to ovome? Iako postavljaju pitanje, neće tražiti odgovor. Upravo tu leži njihovo nutarnje nesuglasje. Jer čudesne sposobnosti koje Isus ima kod iskrenog promatrača pobuđuju pitanje. Ono se javlja i kod Nazarećana, ali na njega neće tražiti odgovor jer – već ga imaju! Na pitanje koje nadilazi cjelokupno dotadašnje ljudsko iskustvo, oni će odgovoriti onim što znaju iz svoje nazaretske svakodnevice! I ne primjećuju da s ovakvim postupkom nešto nije u redu. Time se uklapaju u prošireni mentalitet koji će govoriti o raspoloživosti, ali će biti raspoložen svaku neočekivanost svrstati samo u već postojeće kategorije, sistematizirati prema vlastitim zahtjevima umjesto prema zahtjevima istine. To je skandal s kojim se trebaju suočiti svi koji Boga traže, jer im je On neočekivano blizu; susreće ih u toliko običnim stvarima da je to odveć teško prihvatiti. Ovaj skandal se životno dotiče današnjeg čovjeka jer mora zauzeti svoj stav prema Isusu: dok Njegovi ne mogu vjerovati jer gledaju Božju stvarnost koja je za njih skandal, moderan čovjek kaže da ne može vjerovati jer je ne vidi! U stvari, razlog je identičan: neprihvaćanje Boga u svojoj svakidašnjici – u osobi Isusa iz Nazareta!

Isusova drama još je dublja: ne samo da Ga žele ukloniti vjerski vođe, nego Ga ni Njegovi ne prihvaćaju – evanđelist Luka navodi da su Ga u Nazaretu htjeli ubiti. Njegovi Ga žele ubiti! Postoji dakle granica između Njegovih, koji sebe takvima smatraju a Isusa zapravo ne prihvaćaju, i Njegove prave obitelji koja Ga, poput žene ozdravljene od krvarenja, dodiruje u vjeri – oni slušaju Njegovu riječ i vrše volju Božju. Ova granica prolazi i kroz Crkvu u kojoj Ga mnogi dodiruju i blaguju, ali Ga svi ne prepoznaju u svojoj svakodnevici: odriču Ga se u ime dobrog ukusa, ljudskog i religioznog. Ova će tema biti razvijana u sljedećoj sekciji gdje Njegovi učenici jedu kruhove, ali ne razumiju njihovo značenje: stoga Isusa ne prepoznaju i zamjenjuju s utvarom.

Tko položi nazaretski ispit prepoznavanja utjelovljenog Sina Božjega, uvjerit će se u autentičnost Evanđelja i očitovati moć istinitog duhovnog razlučivanja. Iznad svih očekivanja izvanrednoga, svakog instant-misticizma i svake isforsirane sakralnosti, ostaje svakodnevica koja treba biti mjerena metrom u njoj prisutnoga Živoga Boga. Ona je put da se izbjegne opasnost odbaciti Isusa i nasljedovati tvrdoću nazaretskih srdaca.