12. nedjelja kroz godinu

 

 

 

Job 38,1.8-11; Ps 107,23-26.28-31; 2 Kor 5,14-17; Mk 4,35-41

 

Job, smatrajući da je živio pravednim životom, protestira zbog tragedija koje su ga snašle i želi naknadu zasluženu osobnom pravednošću. Istupa pred Boga tražeći pravdu. Ljudska pravednost dolazi pred Boga! I Bog progovara. Svojom istinom. Pita Joba za njegovo mjesto i ulogu u Stvaranju, koje je njegovo mjesto u Stvarnosti? Razumije i pozna li prirodu ili je ona za njega zbivanje nedokučivih pojava? Gospodari li prirodom? Job, priznajući da je odveć malen da bi odgovorio, biva suočen s Bogom čija moć nadilazi sile zla. Koji kroti more, taj ostatak velikih i kaotičnih pravoda. Suočen je s Gospodarom stvarnosti koji nadilazi i ljudske moći i mitske nemani – Behemota i Levijatana. Oni su samo Njegovi stvorovi koji, doduše, svojom snagom zasjenjuju čovjeka, ali pred Bogom su pitomi poput kućnih ljubimaca. Job spoznaje svoju ograničenost jer ni znanjem ni snagom ne nadilazi svijet u kojem živi, nema moći utjecati na zbivanja u prirodi. Uviđa Božju veličinu i ljudsku sićušnost. Sagledavajući kompleksnost i nedokučivost stvorenog svijeta koji govori o veličini svoga Stvoritelja, opažajući bogatstvo života koje se iskri i razgara u nepreglednim i neopisivim oblicima – među kojima prepoznaje sebe i svoje mjesto u veličanstvu sveopćeg događanja stvarnosti – Job motri sȃmog Stvoritelja koji se očituje svojim nesagledivim djelom. U neshvatljivosti Svega ipak shvaća ono što zbog posvemašnje zaokupljenosti (ne)pravednošću i njezinim opravdavanjem do sada nije primijetio: njemu je darovana ova čudesna stvarnost koje je i on dio! I u kojoj mu je Stvoritelj pronašao mjesto, čuvao ga od sila kaosa – koje je oličeno slikom mora – kako bi išao prema punini svoje ljudske zrelosti. Prema punini zrelosti svoga odnosa s Bogom.

Kad se spustila večer Učitelj poziva da krenu drugamo. Isus se doima umoran nakon cjelodnevnog djelovanja. Galilejsko jezero/more poznato po svojim naglim promjenama vremenskih prilika i opasnim olujama. Učenici ne slute da će Isusova pasivnost prijeći u zastrašujuću odsutnost. U vrijeme nastanka oluje, Isus je spavao na jastuku, na krmi, pun pouzdanja u Oca. Hod s Isusom puno puta nalikuje skoku u ponor propasti, a On se doimlje odsutnim. Naročito je to bila dramatična stvarnost rimske crkvene zajednice koja se nalazila u progonima i kojoj je u drugoj polovici prvog stoljeća upućeno ovo evanđelje. Isus zaprijeti vjetru, kao što je prijetio nečistim dusima koji su prepoznavali Njegov identitet i autoritet. Utišava more kao da bi ono sadržavalo mnoštvo demona koji svojim dahom izbacuju nečistoću protiv Sveca Božjeg. Ono što je usred oluje i pogibli učinio jest velika utiha. Iako jači i razorniji od svih oluja, On daje – utihu i mir.

No, Isusova intervencija još nije gotova. Ostalo je još jedno jezgro krize: Isus treba umiriti strah i nemirnu malovjernost svojih učenika: što ste bojažljivi? kako nemate vjere? U slaboj vjeri mislili su da je Isus odsutan. Zato su stvarnijom i utjecajnijom doživjeli opasnost od oluje nego Njegovu prisutnost. A trebalo je biti obratno: Isus je stvarniji i prisutniji od onoga što oči vide i uši čuju. Sȃmo iskustvo opasnosti/izbavljenja te potreba sazrijevanja učenikovih stajališta pokazuje da biti izabran ne znači utonuti u fazu spokoja nego trajno kretati u novost. Njihov duhovni život će ubuduće biti putovanje s Isusom na kojem će se sve češće pitati: tko li je ovaj..?

Prelazak preko jezera dolazi odmah nakon govora u prispodobama: Isus je ponovno u lađici kao i na početku poglavlja kad je počeo govor u prispodobama Učenici, baš kao što nisu razumjeli otajstvo sjemena sakrivenog u tami tla, sada u oluji koja bjesni ne razumiju Isusovu prisutnost među njima koja je na neki način sjeme skriveno tamom – On spava! More je za biblijskog čovjeka sjedište paklenih sila i demona, čudovište koje je Bog Stvaranja ukrotio i kasnije raspolovio da bi svoj narod iz Egipta izveo u slobodu. Isusov san i spokoj jest oličenje pouzdanja u Boga: ja sam se smirio i upokojio dušu svoju…kao dojenče na grudima majke... Učenici su, naprotiv, uznemireni. Nisu razumjeli govor u prispodobama i nemaju mira i pouzdanja. Pogibao je porušila zadnje ostatke samopouzdanja i primorava ih pristupiti Onome koji je u svom pouzdanju savršeno miran. Ne spava Isus nego spava vjera učenika. Daleko je od Jobova slušanja i gledanja…

Isusovo držanje u ovoj zgodi nam pokazuje u kolikoj mjeri oluje i strahovi proizlaze iz manjka vjere. Vjera i strah međusobno su suprotstavljeni. Sve učenike koji već vide da tonu Isus pita sa čuđenjem: kako još nemate vjere? Kasnije će reći: hrabri budite, ja sam pobijedio svijet! Božja snaga savladava sve prepreke koje pred nju postavlja povijest. Lađicu u oluji već od kršćanskih starina crkveni oci su smatrali simbolom Crkve. Dakle, ako se učenik osjeća kao u oluji, ništa neobično! To je znak da je dio Crkve jer ona je lađica u oluji. Za nju je tipično da su učenici uplašeni a Isus spava. Ne daje osjetiti svoju prisutnost i snagu! Što znači Njegova šutnja? Što je ova olujna noć? Tjeskobe i strahovi proizlaze odatle što učenik u svom konkretnom životu nije shvatio tko je Ovaj. To je temeljno pitanje Markovog Evanđelja koje ne kani dovesti do spoznaje neke nove ideje ili nauke, nego do osobe Isusa Krista koji je Božja snaga stalno prisutna uz učenika. Kao što je Job otkrivao lice Stvoritelja i u ugodnim i neugodnim crtama stvarnosti koja mu je darovana…

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.