Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Pisac Djela apostolskih dan Pedesetnice vidi kao ispunjenje: svi su bili zajedno na jednom mjestu – kao da su se vrijeme, koje se ispunilo, i prostor skupili u jednu točku. Pedesetnica tj. Blagdan sedmica prvotno je bio poljoprivredni blagdan koji se slavio sedam sedmica nakon početka žetve ječma. Vremenom je postao komemoracija sklapanja Sinajskog saveza – tada je Izrael postao Božji narod. Djela apostolska poput jeke preuzimaju i odražavaju biblijske motive prisutne u opisu sklapanja Saveza i time predstavljaju Pedesetnicu kao obnavljanje Saveza s Bogom tj. re-konstituciju naroda Božjega. Opis silaska Duha Svetoga je dinamičan, ali u skladu sa starozavjetnom biblijskom tradicijom. Opažamo da se ovdje radi i o auditivnim kao i o vizualnim manifestacijama silaska Duha, međutim – a to je tipično za biblijske teofanije – na koncu je pojava Duha donesena samo usporedbom (kao silan vjetar, kao ognjeni jezici) jer je sam događaj neizreciv, nešto sasvim novo u ljudskom iskustvu apostola za što ne postoji adekvatan način da bi ga se izrazilo. No, učinak je itekako osjetan: do maločas uplašeni – centrirani na sebe – apostoli sada izlaze na trgove, ulice i – hvale Boga! Njihov govor u jezicima svi razumiju, činit će čuda i sve narode pod nebom okupljati u novi Božji narod.

Nakon što je tijekom Poslanice Galaćanima promovirao kršćaninovu slobodu u odnosu na odredbe Zakona, Pavao sada prevenira njezino krivo shvaćanje: sloboda ne može biti sama sebi svrhom i biti korištena za poništavanje onoga što je dobro. Gdje je rješenje? Pavao ga vidi u životu po Duhu koji nadahnjuje ljubavlju. Tijelo, bilo da označava po sebi neutralnu ljudsku narav ili njegova zla nagnuća, u Duhu nalazi veliki Božji dar koji ga oplemenjuje, uzdiže i približava Bogu. Po Duhu Božji život ulazi u čovjekov. Čovjekova borba protiv zla u sebi i među ljudima može dati određene rezultate, ali prihvaćanje dara Duha diže je na novu razinu. Zbog toga što Duh ljudsko srce nadahnjuje božanskim impulsima, učinci daleko nadmašuju ono što može sâm čovjek. I čovjek postaje više čovjek jer je više na sliku Božju. Više Očev sin. Jer iz prividnog, lažnog života ulazi u istiniti, jedini koji može postojati pred Bogom i s Bogom.

Kada dođe Branitelj…on će svjedočiti…. I vi ćete svjedočiti… Biti Isusov učenik i svjedočiti dvije su usko povezane stvarnosti. Ivan Krstitelj i ljubljeni učenik daju svjedočanstvo da svi vjeruju po njemu. To znači da je čovjek svjedočenjem sposoban druge privesti vjeri. Duboka je povezanost između vjere i svjedočanstva. Isus je kao Božji poslanik i njegov svjedok, daje svjedočanstvo o sebi, i Bog svjedoči za Njega. A to svjedočanstvo dokučivo je opet samo preko Njegove riječi. Drugačije nije ni moguće jer samo On raspolaže znanjem za koje svjedoči. Ono se može prihvatiti samo vjerom: Samo se vjeri otkriva objekt vjere; ona je jedini način pristupa (Bultmann). A kriterij vjere Isus je jasno naznačio: svjetlu pristupa onaj tko ga više ljubi od tame, čija djela nisu zla i ne želi svoje biće uroniti u tamu nego u svjetlo. I zajednica daje svjedočanstvo, i ona je pozvana na to: mi smo vidjeli i svjedočimo i naviještamo, kazat će pisac Prve Ivanove poslanice. Razumljivo je da je Isus svjedočio na temelju znanja, a zajednica na temelju vjere. Sadržajno, međutim, oni se slažu: Otac je poslao Sina kako bismo po vjeri u Njega imali život vječni.

Vrijedi zapaziti kako u Isusovom oproštajnom govoru Duh Sveti ima sve istaknutiju ulogu. Prethodno je predstavljen kao Duh Istine koji će tješiti učenike nakon što Isus ode, učitelj koji će ih poučavati o svemu i dozivati im u pamet Isusove riječi. Ovdje Isus predstavlja Duha Svetoga kao su-svjedoka koji će zajedno sa učenicima svjedočiti za Uskrsloga. Osposobljavat će ih da razumiju i prihvate smisao Isusovog poslanja te ih potom osnažiti da svjedoče svijetu ono što su razumjeli.

Duh Istine upućivat će vas u svu istinu… Ovo je peti i posljednji govor o Duhu Svetom a smjera na budući savjet i vodstvo kojeg će pružati učenicima. Isus ističe kako je bilo nemoguće da učenici upiju sve Njegove riječi i dovoljno ih razumiju. Duh je onaj koji će ih ubuduće uvoditi u svu istinu. Dok je u prethodnim recima predstavljan kao tužitelj svijeta, Duh je sada učitelj učenika. To dvoje međusobno je povezano: što više učenici budu učili od Duha, tim više će njihov život u skladu s Putom, Istinom i Životom, a sve skupa bit će demonstracija novog života koji svojom kvalitetom prokazuje lažnim onoga kojeg propagira Knez ovoga svijeta. Kao kad se nakon loše začuje dobra glazba…

Moguće je iz Isusovih govora pod posljednjom večerom u Evanđelju po Ivanu izdvojiti dio koji govori o Duhu Svetom i čitati ga kao zasebnu cjelinu. U tom slučaju središnje mjesto zauzima prispodoba o trsu i lozama koja zorno prikazuje stvarnost u koju učenika uvodi dar Duha – s Isusom postaje jedan organizam i dijeli isti život! Duh ih uvodi u najveće otajstvo koje je Isus donio čovjeku: biti jedno s Ocem i Sinom u Duhu! Ovako sjedinjen, učenik može ući u horizont unutartrojstvenog života: Duh učenicima oživotvoruje ono što je Isus već donio jer će uzimati od Njegovog. Kao što je Isus proslavljao Oca, tako će i Duh proslavljati Isusa. S obzirom da će i Otac proslaviti Isusa, to znači da će i Otac i Duh raditi na Isusovoj proslavi. Time je uspostavljen krug između Oca, Sina i Svetoga Duha.