Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1 Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Apostoli su u Jeruzalemu i čekaju silazak Duha Svetoga. Okupljeni u gornjoj odaji su svjedoci. Oni su svjedoci javnog djelovanja, Uskrsnuća i Uzašašća, žene su svjedoci Gospodinova ukopa i praznog groba, a Marija svjedok Njegova začeća, rođenja i mladosti. S obzirom da je Dvanaestorici određeno sjediti i suditi nad 12 plemena Izraelovih, oni su jezgro novog Izraela. Međutim, kolegij Dvanaestorice trenutno nije potpun jer je Juda sebi oduzeo život. Stoga, da bi se mogao dogoditi silazak Duha, najprije se pristupa izboru dvanaestog apostola da bi s ostalim apostolima mogao biti svjedok sve do kraja zemlja.

Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu… Isusovu molitvu prožimaju dva imperativa kojima se obraća Ocu: sačuvaj i posveti. Oni će se kasnije sliti u Isusov vrhovni zahtjev: da svi budu jedno. Ova tri izraza su međusobno najuže povezani i učenicima su trajno svjedočanstvo Isusove ljubavi. Zauvijek su radosna vijest koja garantira Isusovu blizinu, brigu i nastojanje da sve privuče k sebi. Neka svi vjekovi koji imaju doći znaju što je najveća Isusova želja, za čim ide njegovo srce i što će se sigurno ostvariti jer On od toga neće odustati.

Pridjev sveti koji se do sada upotrebljavao za Duha, sada se po prvi puta upotrebljava i za Oca. Isus ga koristi kako bi progovorio o ulasku Isusa i učenika u Očevu „sferu“ – o posvećenju sebe i učenika. Otac je Isusu dao svoje ime koje je objavio ljudima. Božja svetost jest sve ono što ga odvaja od svijeta, sve ono što pripada čistoći njegovog bića, njegovoj ljubavi i snazi. Biti sačuvan u Očevom imenu za učenika znači ući u unutarnji odnos s njim, ući u jedinstvo s njegovom svetošću koja čini srž njegovog imena; biti raspoloživ da mu sve ono što je najintimnije Božje bude najprivlačnije, od čega se neće željeti odvojiti.

Do sada je tijekom Evanđelja Isusova i Očeva ljubav predstavljana kao temelj i model za ljubav učenika. Ljubav je aktivnost, pripada onom činiti. Sada, međutim, jedinstvo Oca i Sina biva predstavljeno kao temelj njihova jedinstva s učenicima. A jedinstvo nije aktivnost nego stanje, pripada području biti. Dakako, biti pretpostavlja ono činiti, ali je ipak jedna nova, viša razina. Mnogo ljudi uspije na vrhunski način izvesti neku radnju, ali je više ne mogu ponoviti. Oni koji je mogu ponoviti neograničen broj puta nisu samo vrhunski učinili neku radnju, nego oni jesu vrhunski izvođači (u glazbi, sportu itd.). Činiti kod njih nije nešto kratkoročno i sporadično, nego je bitan element njihovog identiteta. Muzika/sport je njegov život, kažu ljudi. Tako Isus pokazuje novu perspektivu, pravac razvoja za svoje učenike: od ljubavi kao pojedinačne akcije, ka ljubavi kao identitetu učenika. Koliko to budu više postizali, moći će više biti jedno s Ocem i Sinom! Poput loza na trsu.

Ja sam ih čuvao u tvom imenu koje si mi dao… Ono što je Isus do sada činio kako bi učenike uveo u stvarnost Očevog imena tj. osobe, od sada neka čini sam Otac. Isus je to uspio sa svim učenicima osim s onim koji otvoreno nije uza nj prianjao. Sin propasti tipični je semitski izraz koji želi reći da se taj čovjek predao pod utjecaj Sotone.

Da imaju puninu moje radosti u sebi. Isus je ranije objasnio učenicima zašto je za njih bolje da on ode k Ocu, zašto se tome trebaju radovati. Sada im otvara veličanstvenu perspektivu: hod u Duhu omogućit će im rast u ljubavi, sve do postajanja jednim s Ocem i Sinom! To su Očevi stanovi, to je novo prebivanje u koje je pozvan Isusov učenik! Isus ne samo da želi učenike očuvati od svih i od svega onoga što ih može rastaviti od Njega i Oca, nego im želi dati ono svoje najintimnije, ono što najvedrije nosi u sebi dok hodi zemljom. Želi im podariti svoju radost, ono što sjaji u njegovoj nutrini. Dakako, takvo se unutarnje iskustvo ne može imati dok netko ozbiljno ne stupi u odnose o kojima govori Isus. On stoga ovime poručuje učenicima i da je moguće ući u takve odnose i da je u toj poziciji, uza sve teškoće i protivljenja, moguće živjeti takvu unutarnju puninu i radost kojom se sve nadvladava i poradi kojih čovjek osjeća da je tek sada počeo živjeti.

Da i oni budu posvećeni u istini. U istinu učenici su uvedeni Očevom riječju koju im je predao Sin. Posvećenje nije samo odvajanje od svijeta, njegovih kriterija i zavođenja Zloga nego potpuno predanje onomu što je Božje, služenje istini Božjeg života koji se odvija između Oca, Sina i Duha Svetoga. I za tugu pred rastankom, i kao glavni sadržaj svoga naučavanja, i kao uputu pred mržnjom svijeta, Isus ima samo jedno rješenje – istina! Ona će učenicima biti glavna oprema u misionarskom radu. Kako će to misionariti ako nisu u potpunosti posvećeni istini Božjeg života u koji su i sami pozvani? Kako će svjedočiti ljubav Oca i Sina ako je ne doživljavaju, ako joj se ne odazivaju?

 Koliko je Isusu ovo važno, vidi se po tome što za ovo njihovo posvećenje sam sebe posvećuje. Kao što se Ocu daje do kraja, tako se predaje i za svoje učenike. Sa svoje strane, oni će nastaviti njegovo djelo pa će i sami trebati ići svome posvećenju Bogu i, s druge, strane, posvećenju za ljude kojima će svjedočiti Isusovu ljubav. Ono što je Isus najavio prispodobom o trsu i lozama, sada dobiva jasnije konture. Isusov život, koji jest za Boga i za čovjeka, nastavit će se u učenicima. Ako ikoja čovjekova aktivnost traži posvećenje, onda ga traži ova jer svijetu treba svjedočiti ljubav od koje nema veće, ljubav koja ljubi do kraja.