Put u Rim sastoji se od dugačkog izvještaja o oluji i brodolomu (27,1-44) sa epilogom spašavanja brodolomaca koji utočište nalaze na Malti (28,1-10). Nakon 3 mjeseca boravka na Malti (tu su prezimili, usp. 28,2), Pavao putuje prema Rimu. Pošto se zamjena u službi između Feliksa i Festa dogodila  59. ili 60. g., a najvjerojatnije 60.g., to znači da je Pavao mogao stići u Rim u veljači 61.

Za vrijeme boravka u Rimu (28,16-31), Pavao je neprestano bio pod nadzorom. Susretao je židove, izlagao im o kraljevstvu Božjemu (28,17-28). Dvije godine nesmetanog djelovanja za Luku su dokaz da, ako je Pavao okovan, riječ Božja nije okovana i ništa ne može spriječiti njezino širenje.

Ako su sa biografskog stajališta Dj nepotpuna – jer ne govore o tome što se događalo poslije 2-godišnjeg perioda Pavlovog nesmetanog djelovanja u Rimu (28,30-31) – sa stajališta teme kojoj je Luka podredio svoje djelo završetak je posve adekvatan: temelji evangelizacije svijeta sada su položeni na ireverzibilan način. Navještaj spasenja, pošav iz Jeruzalema gdje je realiziran, stigao je do Rima. Zbog ekstremno kozmopolitskog karaktera metropole imperija, može se reći da je ovime navještaj dostigao sve narode i prije negoli se u spacijalnom smislu proširio do kraja zemlje (1,8) (L’Eplattenier). Na koncu, sam čitatelj pozvan je kompletirati pronošenje Evanđelja svim ljudima.

Crkvena tradicija u period rimskog sužanjstva smješta nastanak poslanica Kološonima, Efežanima i Filemonu – „poslanice sužanjstva“.

Pavao i Poslanica Kološanima

Grad Kolosi nalazi se u dolini rijeke Likosa, pritoka rijeke Meandrosa, na jugu Frigije, u Maloj Aziji, oko 160 km istočno od Efeza (današnja Turska). Negda je bio na važnom trgovačkom koridoru pa je imao iznimnu važnost.

Grad je poslije nazadovao zbog premještanja trgovačkih putova i podizanja dvaju drugih gradova u dolini: Laodiceje i Hijerapolisa (…) U doba nastanka Kol trgovačka i društvena važnost grada opada, premda je njegovo postojanje zasvjedočeno natpisima i novcem iz II. i III. stoljeća po Kristu.

Kršćansku zajednicu u Kolosima nije utemeljio Pavao, nego Epafra (usp. 1,7) (skraćeno od Epafrodit, ali vjerojatno neki drugi, a ne onaj koji se spominje u Fil 2,25; 4,18) u doba Pavlova živoga vjerovjesničkoga rada u Efezu (oko 52.-55.). Epafra je bio Pavlov suradnik (1,7: kao što ste naučili od ljubljenog Epafre, sluge zajedno s nama), nakon što je najvjerojatnije prigodom jednoga posjeta Efezu postao kršćanin, tako da Pavao Crkvu u Kolosima, iako ju je utemeljio Epafra, smatra svojom Crkvom i nimalo se ne susteže miješati se u nju. Zajednica je uglavnom sastavljena od kršćana iz poganstva (1,21: vi ste nekoć bili stranci i neprijatelji, usp. 1,27; 2,11-13) i ima makar dvije kućne Crkve, Nimfinu (4,15), i Filemonovu (Flm 2). Zajednica je dobro povezana sa zajednicama u Laodiceji (4,16) i Hijerapolisu (4,13), jer je i te dvije Crkve utemeljio Epafra a Pavao ih nije nikada posjetio: koliko mi se boriti za vas, za one u Laodiceji i za sve koji me nisu vidjeli licem u lice (2,1).

Zajednica je napredovala u vjeri u Kristu Isusu, u međusobnoj ljubavi i nadi, ostvarujući plodove evanđelja koje joj je naviješteno. Ipak, postoji nešto što je uznemiruje, što izokreće evanđelje i vuče zajednicu u duhovno ropstvo. Čini se da se Epafra osjeća nesposobnim suprotstaviti se takvim strujama i da se stoga utječe Pavlovu zahvatu. Pavao piše Poslanicu da bi zajednicu obranio od pogubnoga nauka (=krivovjerja) koji joj prijeti i povjerava je Tihiku (usp. 4,7-8) i Onezimu (usp. 4,9), kao nositeljima u Kolose. (prema M. Vidović, Pavlovski spisi, 220-22)

Pavao i Poslanica Filemonu

Poslanica Filemonu je usko povezana s poslanicom Kološanima. Obje su napisane na istomu mjestu, upućene istoj Crkvi i po istoj osobi (Tihiku, Kol 4,8-9), obje spominju slične okolnosti Pavlova tamnovanja (Kol 4,3; Flm 1.13) i sadrže gotovo isti popis osobnih pozdrava.

Budući da je Pavao u zatvoru, a da se poslanica Filemonu ne može odvojiti od poslanice Kološanima, mogla je biti napisana u Cezareji ili u Rimu. Protiv takva rješenja stoje uobičajeni razlozi: Cezareja i Rim su previše daleko, a Pavao naručuje obitavalište u Filemonovoj kući. U Cezareji čeka odlazak u Rim, zbog priziva na Cara, pa treba isključiti nadu u posjet Filemonu, a iz Rima želi otputovati u Španjolsku, što znači da bi odustao od toga. (prema M. Vidović, Pavlovski spisi, 240.244)

Ostaje još pretpostavka da je napisana u Efezu koji je od Kolosa daleko oko 160 km, u slučaju da je Pavao tamo tamnovao.

Pavao i Poslanica Efežanima

U periodu rimskog sužanjstva nastala bi i Poslanica Efeženima (J. Fitzmyer, Paul, 1337). Međutim, ova poslanica je najzagonetniji spis NZ-a.

Mislilo se da je ova Poslanica kružno pismo poslano mnogim Crkvama, a da su prvi primjerci nakon izraza svetima koji su… imali prazan prostor, gdje se moglo dodati ime bilo kojega mjesta tj. Crkve kojoj bi se slalo Poslanicu (…) Ipak, u svim rukopisima u kojima se spominje ime mjesta uvijek je sačuvano samo ime Efeza.

U posljednje doba, sve je više istraživača koji prihvaćaju podatak iz predaje da se radi o spisu koji je poslan Crkvi u Efezu (Conzelmann, Gnilka, Lindemann), i da je u najstarijim rukopisima izostavljena ta odrednica. Budući da je poslanica Efežanima, kao i poslanica Rimljanima, sadržajno namijenjena brojnim čitateljima, da ne bi ugrozili njezinu takvu usmjerenost, prepisivači su izostavili ono u Efezu (B. M. Metzger).

Prema predaji napisao ju je Pavao. On piše crkvenim zajednicama, koje je on utemeljio ili koje su utemeljili njegovi učenici ili suradnici. Moglo bi se raditi o Crkvama efeškoga okružja ili o Crkvama u dolini rijeke Likosa, gdje se nalaze Kolosi, Laodiceja i Hijerapolis.

Postoje mišljenja da je ovu poslanicu napisao Pavlov tajnik (P. Benoit). Brojna su pitanja koja izaziva ta pretpostavka: zašto je način pisanja ove Poslanice tako različit od načina pisanja priznatih Pavlovih izvornih poslanica? Kako to da Pavao brani judeokršćane, on koji je uvijek branio kršćane iz poganstva pred njima? U koje bi se okolnosti i u koje doba moglo smjestiti takvo neuobičajeno Pavlovo ponašanje?

Spis je završen nakon poslanice Kološanima a prije Ignacija Antiohijskoga, koji ga, čini se, poznaje: dakle, prije 110. po Kr. Vrijeme u kojemu se Pavao borio za prijam kršćana iz poganstva u Crkvu bez Mojsijeva zakona i bez obrezanja (Gal, Rim, Fil) već je daleka prošlost. Isto možemo reći i za doba, u kojemu je Pavao vjeru kršćana iz poganstva gledao kao izazov (ljubomora) za judeokršćane, izazov koji bi ih doveo da povjeruju u Krista (usp. Rim 9-11).

Ef je nastala u periodu u kojemu treba raditi na tomu da se nijedna sastavnica Crkve ne izgubi, vrijeme u kojemu treba naglašivati pripadnost i jedne i druge sastavnice jednomu tijelu – Kristu (usp. 2,16; 3,6; 4,4), postojanje jednoga krštenja, jedne vjere (usp. 4,4-5) itd.

(prema M. Vidović, Pavlovski spisi, 249.260-261)

Pavlove posljednje godine i mučenička smrt

Prema pastoralnim poslanicama (Tit; 1 – 2 Tim), koje su tradicionalno smatrane originalnim Pavlovim poslanicama, proizlazi da Pavlovo sužanjstvo kojim završavaju Dj u 28,31 nije posljednje nego je nakon nekog vremena Pavao ponovno posjetio Efez, Makedoniju i Grčku.

Prema njima, Pavao je postavio Tita na čelo kretske Crkve a Timoteja na čelo Crkve u Efezu. Prema 2 Tim, koja bi bila posljednja Pavlova poslanica, Pavao je po svoj prilici ponovno uhićen u Troadi (2 Tim 4,13) i ponovno transportiran u Rim (1,17), odakle je iz drugog rimskog sužanjstva napisao tu poslanicu. Međutim, danas se ove poslanice smatraju pseudoepigrafskim, vjerojatno napisanima od nekog Pavlovog učenika. (J. Fitzmyer, Paul, 1337)

Klement Rimski (1 Kor 5,7) kaže da je Pavao propovijedao po cijelom svijetu i otišao do krajnjeg zapada. To vjerojatno implicira da je otišao do Španjolske. Muratorijev fragment daje naslutiti da je izgubljen posljednji dio Dj u kojem se govori o Pavlovom odlasku iz Rima u Španjolsku. Euzebije također spominje dva Pavlova rimska sužanjstva.

Na temelju onoga što znamo, možemo donekle rekonstruirati okolnosti Pavlova mučeništva. Smrtna kazna nad sv. Pavlom bila je dekapitacija. Tako Tertulijan uspoređuje Pavlovu smrt sa Krstiteljevom tj. radilo bi se o dekapitaciji.

Kao rimskom građaninu Pavlu je odrubljena glava mačem, a ne sjekirom. Način proglašava centurion, a izvršava speculator, drugi po činu. Po svoj prilici bilo je to 67. godine: crkveni povjesničar Euzebije piše da je Pavao umro 14. godine vladanja Neronova (to pada između srpnja 67. i lipnja 68. godine). Po sv. Jeronimu Pavao umire dvije godine nakon Seneke, koji je umro u travnju 65. godine.

Međutim, Dionizije Korintski (oko 170.g.) donosi da su Petar i Pavao mučeni u isto vrijeme. Isto tako, duga crkvena tradicija povezuje mučeništvo Petra i Pavla s progonstvom u vrijeme cara Nerona, u vrijeme velikog požara 64. god.

Prema predaji, prošavši kroz Ostijska vrata, kasnije nazvana Vrata sv. Pavla, mučenika su vodili pokraj piramide Cestija. Kao i njegov Gospodin, kao i mučenik Stjepan i sveti Petar, i Pavao trpi »izvan grada«. Pisac Poslanice Hebrejima, Pavlov učenik, poziva: Stoga iziđimo k njemu izvan tabora, noseći njegovu muku, jer nemamo ovdje trajnoga grada, nego onaj budući tražimo (Heb 13,13).

U tamnici je s Gospodinom prošao getsemanski čas muke, tjeskobe, boli, osamljenosti. Ojačan njegovom milošću, stupa sada smireno prema svojoj kalvariji. Danica na istočnom nebu najavljuje blistavi dan. Prema predaji, kao i Gospodina, prate ga pobožne žene.

Po jednoj predaji kaže se da se mala povorka zaustavila na trećem milijariju, na mjestu zvanom po mineralnom izvoru Aquae Salviae, nedaleko od Ostijske ceste, u šumi eukaliptusa. Tada mu je odrubljena glava pokraj jednog pinija i triput je poskočila te da su iz zemlje provrla tri izvora (Tre fontane). Ta predaja je potvrđena od 6. stoljeća. U sedmom stoljeću vodič ukazuje na to mjesto, a gdje se tada nalazio samostan u kojem se čuvala glava svetog Anastazija; njega su držali istočni monasi iz Cilicije (Tarz!).

Svakako, tijelo su preuzeli kršćani i pokopali ga u glinenom sarkofagu na predjelu Lucine, malom poganskom groblju sa strane istočne Ostijske ceste. Već početkom 2. stoljeća rimska Crkva podiže nadgrobni spomenik nad Pavlovim, kao i nad Petrovim, grobom, na Vatikanskom groblju.

Svećenik Gaj koncem 2. stoljeća uvjerava montanista Prokla: »Mogu ti pokazati trofeje apostola. Ako želiš, pođi u Vatikan ili na Ostijsku cestu, naći ćeš tu trofeje onih koji su utemeljili rimsku Crkvu.« (C. Tomić, Pavao-Apostol naroda, 314-315)