Preostali tekstovi u Djelima apostolskim posvećeni su izvještaju o Pavlovoj „muci“. Ovi se tekstovi mogu podijeliti u dvije cjeline: sudski proces u Jeruzalemu (21,17-23,30) te rimski proces u Cezareji (23,31 – 26,32). Događaji se zbivaju u periodu 58-67.g.

Sudski proces u Jeruzalemu (21,17 – 23,30)

Ova sekcija se sastoji od nekoliko manjih cjelina:

• Pavlov susret sa zajednicom u Jeruzalemu (21,17-26)
• uhićenje (21,27-36)
• govor mnoštvu židova (21,37 – 22,22)
• Pavao rimski građanin (22,23-29)
• pred Sinedrijem (22,30 – 23,11)
• zavjera židova i Pavlov transfer u Cezareju (23,12-30).

Može se reći da je u centru ove sekcije Pavlov autobiografski i apologetski govor upravljen mnoštvu židova u kojem evocira svoj život počevši sa obraćenjem. Cijela sekcija želi pokazati kako Pavlov razilazak sa židovima nije rezultat njegove pobune ili nevjernosti židovskoj tradiciji, nego je uzrokovan odbijanjem židova da prihvate misiju koja im pripada u zadaću (usp. 13,44-47).

Pavlov susret sa zajednicom u Jeruzalemu (21,17-26)

Tijekom srdačnog susreta sa jeruzalemskom zajednicom, ipak na površinu izbijaju problematični momenti: starješine (sv. Jakov?) informiraju Pavla o nepovjerenju jeruzalemskih judeokršćana prema njemu. Na sugestiju da plaćanjem dadžbina povezanih sa zavjetom četvorice tamošnjih učenika može pokazati da su optužbe na njegov račun neosnovane, Pavao odmah pristaje.

Luka ovdje Pavla pokazuje suviše blagim u odnosu na njegov vlastiti stav prema izražen u poslanicama: želi istaći kako je Pavao bio pun poštovanja prema Zakonu; podsjetimo se, obrezao je Timoteja-židova po majci (16,3), sam je izvršio svoj zavjet (18,18), bori se da u Jeruzalemu slavi Pedesetnicu (20,16) a u govoru koji predstoji deklarirat će se zelotom. U Lukinom Pavlu savršeno se usklađuju obdržavanje Zakona i misije među poganima: o uspjehu u misijama izvještava u 21,19, a u 21,26 ispunja naloge Zakona.

Uhićenje (21,27-36)

Lukin tekst postavlja u oštar kontrast Pavlovo ispravno i pobožno ponašanje sa negativnim mišljenjem koje vlada o njemu, smatrajući ga neprijateljem naroda, Zakona i hrama. Kao i do sada (Listra, Berea), tako i ovom zgodom dolaze židovi iz drugih krajeva (sada Azija – možda Efez?). Nakon što se Pavao uspio pokazati vjernim Zakonu, pridošlice postavljaju novu optužbu: uvesti neobrezanoga u Hram, kao što su imputirali Pavlu, znači profanirati ga – to je sakrilegij kažnjiv smrtnom kaznom.

Pavlovo proganjanje iz Hrama i uhićenje teološki su veoma znakoviti jer pokazuju kako židovi odbijaju poruku koju su upravo oni, prema Pavlovoj i Lukinoj teologiji, trebali smatrati dijelom svoga poslanja i – ukoliko su Izabrani narod – nositi je poganima. Pavao će upravo zato u svom govoru isticati kako je njemu sam Gospodin Isus u Hramu povjerio misiju među poganima (22,17-21).

Povici naroda smakni ga (21,36) isti su kao i povici koji su prethodili Isusovoj osudi i smaknuću (usp. Lk 23,18).

Govor mnoštvu židova (21,37 – 22,22)

I ovdje se predstavnici vlasti, kao ni u nekim prijašnjim uzbunama, ne snalaze pa će izići na vidjelo da tisućnik misli kako je Pavao neki Egipćanin koji je digao pobunu i otišao u pustinju sa 4000 bodežara (21,38).

Pavlov autobiografski i apologetski govor, iako manifestira brojne podudarnosti sa opisom događaja Pavova poziva, u odnosu na Dj 9 donosi i neke varijacije: dodatnu kronološku naznaku oko podneva (22,6), Isusa kvalificira Nazarećaninom (22,8), Pavlovi pratioci vide svjetlost, ali ne čuju glas (22,9), sada Pavao pita što mu je činiti, Ananija (čovjek po Zakonu pobožan!) mu jasnije tumači smisao misije itd.

Najvažnija razlika jest uvođenje nove vizije u Hramu tijekom koje Pavao direktno od Gospodina prima zadaću ići među pogane – ovo je najistaknutiji dio govora i stoga polučuje maksimalan efekt jer slušatelji tada prekidaju Pavlov govor (22,22). S jedne strane, ovako interpretiranim nalogom bivaju izostavljeni židovi a spominju se samo pogani, a s druge strane misija među poganima kreće upravo iz srca židovstva – iz Hrama! Kao i u Ateni kada je spomenuo uskrsnuće, tako i sada kada govori o misiji među poganima Pavao dira auditorij u neuralgičnu točku i oni ga odbijaju slušati (22,22-23).

Pavao rimski građanin (22,23-29)

Reakcija okupljenih židova izrazito je žestoka, nabijena bijesom. Njezina silina nuka tisućnika posumnjati da Pavao ipak u nekoj mjeri mora biti za nešto kriv i pokušat će upotrijebiti nelegalnu metodu bičevanja ne bi li od Pavla iznudio priznanje krivice. Pavao u tim trenucima izvlači svoj adut koji uvijek važi pred rimskom administracijom: rimski je građanin (usp. događaje u Filipima, 16,37-39). Iznenađenom tisućniku, koji se hvali da je rimsko građanstvo kupio za visoku cijenu, Pavao ponosno dodaje da se s njim i rodio, tj. da je u juridički privilegiranijem položaju (22,28).

Lukini navodi da je tisućnik Pavla predao Sinedriju i prisustvovao zasjedanju, nisu povijesno vjerojatni.

Pred Sinedrijem (22,30 – 23,11)

Iako ispitivanje pred Sinedrijem nesumnjivo podsjeća na proces protiv Isusa (Lk 22,66-71) te drugih apostola (Dj 4,5-22; 5,27-40), ono ima i svoje vlastite karakteristike. Odlikuje se dramatičnim tonom. Pavla koji sam uzima riječ, po naredbi velikog svećenika udaraju po ustima. On odgovara uvredom koja podsjeća na Isusovu pogrdu farizejima i pismoznancima da su obijeljeni grobovi (Mt 23,27). Međutim, optužuje ih za kršenje Zakona kao i tisućnika za kršenje rimskih zakona. Ipak, kad je saznao da je uvrijedio velikog svećenika, ispričava se i time pokazuje da poštuje Zakon.

Vješto ubacuje temu koja će unijeti razdor u Sinedrij – uskrsnuće. U biti, Pavao nije pretjerao jer upravo zbog uskrsnuća je bio ismijan i odbačen od intelektualaca na Areopagu. Farizeji, kao negda farizej Gamalijel pred uhićenim apostolima (5,38-39), zauzimaju blažu poziciju prema Pavlu, no uslijed toga napetost će postati još veća pa tisućnik Pavla po drugi put spašava od linča.

Kao potvrda slutnji farizeja da je Pavlu možda govorio anđeo (23,9) dolazi noćna vizija u kojoj Gospodin hrabri Pavla da mu je svjedočiti još i u Rimu (23,11). Pavlovu slutnju da mu je poći ka Rimu (19,21) Gospodin sada izrijekom potvrđuje. Za sada ostaje nepoznato kako će doći do transfera do Rima, međutim Pavlov apel na cara omogućit će njegovo sprovođenje u metropolu (25,11; 26,32).

Dok je u Korintu Gospodin hrabrio Pavla da ustraje govoriti (18,9-10), sada ga hrabri da ustraje svjedočiti. Tako se sve više kao dominantna tema Pavlovog života prema Dj pojavljuje svjedočenje životom i patnjom. Puno značenje svjedočenje-martyrium dobiva u okviru konteksta: Pavao će svjedočiti upravo kad je uhićen i vezan – uhićenik će ostati sve do kraja (28,16-31).

Zavjera židova i Pavlov transfer u Cezareju (23,12-30)

Luka naglašava da četrdesetorica židova zajedno sa Sinedrijem pripremaju prijevaru u koju žele uvući i rimsku vlast.

Po treći puta isti tisućnik (sada saznajemo da se zove Klaudije Lizija) spašava Pavla od njegovih sunarodnjaka. Zbog krajnje nesigurnosti za pravni poredak i sigurnost optuženika-rimskog građanina Pavla, tisućnik ga odlučuje transferirati u Cezareju (23,23).

Rimski upravitelj rezidirao je u Cezareji na moru. Dolazio je o blagdanu (Pasha) u Jeruzalem, kako bi održavao sjednice sudišta. U pismu kojega piše prokuratoru Judeje Feliksu (52-60.g.), tisućnik garantira za Pavla da je nevin u pogledu teških optužbi a da ga Sinedrij optužuje za pitanja koja se tiču židovskog Zakona (23,29).

Ovome će potvrditi kasniji nalazi guvernatora Festa (25,18-19.25-26) i kralja Agripe (26,31).

Rimski proces Pavlu u Cezareji (23,31 – 26,32)

Rimski proces u Cezareji sastoji se od niza saslušanja kojima biva podvrgnut Pavao. Prokurator Feliks je prema Pavlu znatiželjan kao što je i Herod bio prema Krstitelju kojeg će ipak dati pogubiti. No, osim znatiželje, on se nadao da će od Pavla izvući nešto novaca (24,26) pa ga je držao u  uzništvu dvije godine.

Kad je Feliksa zamijenio Fest, Pavao će opet više puta biti ispitivan (25,1 – 26,32). Odbijajući poći u Jeruzalem, Pavao se priziva na cara (25,11) tj. zahtijeva sudski proces u Rimu, na što je imao pravo kao rimski građanin. Tijekom saslušanja pred kraljem Agripom, Pavao izgovara svoj drugi dugi autobiografski govor (26,2-3). Posljedica je da auditorij sa skepsom sluša Pavlovu religioznu poruku, ali na juridičkom planu će biti po njegovu zahtjevu – prizvao se na cara pa će pred cara i ići (25,12).

Tijekom svih ispitivanja, i kod Feliksa i kod Festa i kod Agripe, uvijek iznova su potvrđene Pavlova nedužnost i pretencioznost optužbi koje su na njega bile upravljane, ali ništa nije poduzeto da ga se oslobodi.

Kolovođe procesa nisu bili svjesni da odluka o proslijeđivanju Pavla u Rim pred cara otvara novu, odlučujuću fazu širenja Riječi do kraja zemlje (1,8).