Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1 Iv 4,7-10; Iv 15,9-17

Petar, nakon čudesa ozdravljenje paralitičara Eneje i uskrišenja Tabite nastavlja hoditi putem kojim ga vodi Uskrsli. Ni uskrsnuće nije krajnje dohodište! Nakon tog izvanrednog događaja pisac Djela apostolskih nadugačko izvještava o obraćenju pogana Kornelija, iz čega uzimamo ulomke za današnje prvo čitanje. Ovo je događaj od prvorazredne važnosti za razvoj mlade Crkve. Zapravo, ona je teško zamisliva bez svih posljedica koje je pokrenulo Petrovo iskustvo u Kornelijevu domu u Cezareji. Činjenica da ovaj izvještaj manifestira neke analogije sa izvještajem o Pavlovom obraćenju, poput ispreplitanja Petrovih i Kornelijevih vizija kao što su se u prethodno u govoru o Savlovu pozivu ispreplitale Savlove i Ananijine te činjenica kako se Petar uslijed vizije biva prinuđen „obratiti“ kao i Ananija od svojih uvriježenih kategorija, navodi na zaključak da vrstan pripovjedač kakav je bio autor Djela apostolskih želi podvući element iznenađenja u oba događaja. Kao što je Gospodin pozvao Ananiju napustiti dotadašnje znanje o opasnom progonitelju Crkve Savlu i prihvatiti ga kao novog kršćanina i člana zajednice, Petar trebati napustiti još više – znanje o samim temeljima dotadašnje vjere judeokršćana. Svi dotadašnji članovi Crkve, baštinici dara Duha Svetoga, bili su – bez obzira na nacionalnu pripadnost – u religioznom smislu židovi. To znači da su vršili Mojsijev Zakon, što se naizvan simbolizirano obrezanjem. Sada se po prvi puta događa da baštinikom Duha postaju pogani Kornelije i njegovi ukućani dok su slušali Petrovu propovijed! I to pred očima prvog Pape! Koliki je šok izazvao ovaj događaj u samom vodstvu tadašnje Crkve koje mu je prigovaralo na sudjelovanju u njemu, vidljivo je iz riječi koje će im kasnije uputiti Petar: Ako im je dakle Bog dao isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih se smio oprijeti Bogu? Koliko god bio zbunjujuć smjer u kojem je Gospodin poveo Petra, on će otvoriti nove prostore razvoju Crkve i širenju kršćanstva. Možemo reći da Petar na neki način krči put Pavlu jer prvi dobiva iskustvo obraćenja pogana i kao takav se eksponira unutar judeokršćanske zajednice. Kasnije, na „jeruzalemskom saboru“ Petrova uloga u odnosu na Pavla manifestirat će se otvoreno i u službenoj formi. Time će pravo javnosti u Crkvi zadobiti misionarenje među poganima i prihvaćanje obraćenika koji više ne moraju prvo postati židovima kako bi ušli u crkvenu zajednicu. Pavlova vjera i strpljenje kojima prihvaća i podnosi svoje udaljenje iz žiže događaja pokazuju se opravdanima: Gospodin ga se nije odrekao nego ga priprema da u slijedećem poglavlju u Antiohiji stupi u prvi plan i kasnije postane vodeći misionar.

Tema prebivanja tj. ostajanja učenika u Isusu, započeta prošle nedjelje slikom trsa i loza, proširuje se uključivanjem teme ljubavi. Sada postaje jasno da je prebivanje/ostajanje zapravo događanje u ljubavi. Krajnji domet je radost. Ljubav koju živi učenik izvire iz ljubavi Oca i Sina, ide od Sina ka učenicima, te u povratku od učenika ka Sinu i ka Ocu. Zatvorivši krug života i ljubavi, sve puni mirom i radošću. Radost je ono svjetlucanje punine zajedništva s Bogom koje je do sada u evanđelju po Ivanu manifestirao samo Ivan Krstitelj. Ona je bila nutarnje svjetlo i snaga kojom je nadvladavao sve teškoće te na koncu svoj život mogao zapečatiti mučeničkom smrću i tako donio obilan urod svjedočanstva za Isusa. Sada je taj horizont nadomak srcima učenika!

…Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane… Sve što je Isus govorio u ovom evanđeoskom odlomku na koncu biva stavljeno u perspektivu poslanja. Iako ovo poslanje možemo promatrati na razini života pojedinog učenika, ono ima puno šire horizonte jer poslanje se u Bibliji ne dobiva radi sebe nego radi onih kojima Bog poslanika šalje. Tako Stari zavjet Abrahamovo poslanje shvaća kao Božju inicijativu kojom izabire Abrahama i njegovu obitelj da – nakon sveopćeg potonuća u grijeh i propast – budu početak novog čovječanstva. Izraelski narod direktni je sljednik ovih obećanja. No, nije uvijek bio na visini poslanja. Stoga ovaj Isusov govor o ostajanju u Njemu dobiva posebnu nijansu ako ga promatramo u suodnosu sa prošlonedjeljnim govorom o trsu i lozama.

Kod proroka Hošee vinograd predstavlja Božji narod Izrael koji, što je više blagoslovljen od Boga, tim više svog Boga zaboravlja i priklanja se idolima. Kod Izaije vinograd je slika pomoću koje se Bog tuži na svoj narod: na Njegovu vjernost i brigu, Izrael odgovara nevjernošću i zaboravom. Psalmist stoga upućuje molitvu Bogu da pogleda s neba i obiđe svoj vinograd, da zakrili nasad što ga njegova desnica zasadi. Ovdje u Evanđelju po Ivanu čitamo odgovor na psalmistovu čežnju: sam Božji Sin postaje trs novog nasada koji će donijeti urod. On omogućuje prijelaz životnih sokova ka lozama, On je odgovor Božji čovjeku i čovjekov odgovor Bogu. Učenici koji ostanu s njime ujedinjeni u vjeri, ljubavi i čuvaju njegove riječi prelaze iz nevjernosti u vjernost, iz neplodnosti u plodnost pred Bogom, iz žalosti u radost. Novi Savez jest neraskidiv jer je sklopljen u Očevom Jedinorođencu koji je u isto vrijeme i Sin Božji i Sin čovječji. Novi Božji narod sastoji se od mladica koje izviru iz njega, napajaju se njegovim životom i zato donose plod. One su početak novog, Božjeg svijeta – svijeta u kome Bog kraljuje. U svoje učenike polaže temelje novog svijeta!