Odlazak iz Efeza prema Makedoniji i Grčkoj (20,1-6)
Nakon dramatičnih tonova koji su prevladavali u Efezu, Luka smiruje ton i trezvenim sažetkom opisuje Pavlov put od Efeza u Makedoniju i Grčku – vjerojatno sredinom 57. g.
Stigavši u Troadu, naišao je na plodno polje rada, ali nije imao spokoja jer tamo nije zatekao Tita i zato odlučuje prijeći u Makedoniju (2 Kor 2,12-13). U Makedoniji (možda u Filipima?) pronalazi Tita i saznaje da su izglađeni odnosi sa korintskom zajednicom. Prema J. Fitzmyeru, negdje iz Makedonije u jesen 57. g. piše svoje 4. i 5. pismo Korinćanima. Nakon toga odlazi u Ilirik (usp. Rim 15,19; možda je odatle pisao 2 Kor 10 – 13?). Potom, vjerojatno pred zimu 57. g., stiže u svoj treći posjet Korintu.
Među Korinćanima je boravio tri zimska mjeseca 57/58. g. (Dj 20,2-3). U to vrijeme pomišlja na povratak u Jeruzalem. Za jeruzalemsku crkvu već je bio prikupio kolektu po Galaciji, Makedoniji i Ahaji (usp. 1 Kor 16,1; Rim 15,25-26).
Povratak će započeti, ne morem nego kopnom preko Makedonije – zbog zasjede židova (Dj 20,3). Iako Luka ovaj pokušaj zasjede ne opisuje detaljnije, ona nam dočarava kakav je oko Pavla vladao „štimung“.
Ipak, treba uočiti da je grupa koja prati Pavla već dobrano porasla; nabrojena su 7 imena ljudi koji potječu iz zajednica koje je Pavao utemeljio. Čini se da postoji još jedna grupa koju čini pisac „mi“-redaka, a koja će putovati u drugo vrijeme (usp. Dj 20,5).
Pavao i Poslanica Rimljanima (prema M. Vidović, Pavlovski spisi)
Za vrijeme 3-mjesečnog boravka 57/58.g. u Grčkoj Pavao je napisao poslanicu Rimljanima.
Budući da u Rim, osim Pavlove namjere dolaska u Rim (usp. Rim 1,13-15), ne nalazimo izričite podatke o razlozima njezina pisanja, istraživači su se oduvijek pitali zašto je uopće napisana rimskoj zajednici, jer tu zajednicu Pavao nije osnovao niti ju je ikada ranije posjetio (usp. 1,13; 15,22); štoviše, kaže da se nije htio nikada miješati u Crkvu koju je osnovao netko drugi (usp. 15,20).
Pavao je više puta želio posjetiti rimsku zajednicu. Sve do trenutka u kojemu piše Poslanicu, posjet Rimu mu je bio zapriječen: često sam bio nakanio doći k vama – i sve do sad bio spriječen (1,13; usp. 15,22). Ipak ne odustaje od svojih nakana (…) Osjeća da sa zajednicom u Rimu živi u nekakvu neobičnomu uzajamnom odnosu i najavljuje im svoj posjet kao uzajamnu razmjenu duhovnih darova: da se zajedno s vama ohrabrim zajedničkom vjerom, vašom i mojom (1,12). No, Rim nije krajnji cilj Pavlovih želja. On želi preko Rima do Hispanije-Španjolske (usp. 15,24.28). Osjećajući da je iscrpio svoj apostolski rad na Istoku (usp. 15,23), želi se posvetiti navješćivanju Evanđelja drugoj, zapadnoj polovini Carstva.
Pišući Rimljanima, osjeća da se nalazi na prijelomnici svoga apostolskog rada. Prije ostvarenja tih svojih nauma, sprema se poći u Jeruzalem, da bi Crkvi-matici predao sakupljene milodare, znak crkvenoga zajedništva Makedonske i Ahajske (usp. 15,25ss), a vjerojatno i Galatske Crkve (usp. 1 Kor 16,1). Namjeravano putovanje u Jeruzalem, u njemu je pobuđivalo strah: suborci mi budite u molitvama Bogu upravljenima za me, da umaknem onim nevjernima u Judeji (= palestinski ga Židovi žele ubiti) i da moja pomoć Jeruzalemu bude po volji svetima (= boji se da Crkva-matica odbije sakupljene milodare koji su trebali biti znak i izraz crkvenoga jedinstva i uspješnosti Pavlova djela među poganima) te s Božjom voljom radosno dođem k vama i s vama zajedno odahnem (Rim 15,30-31).
U pogledu Rimljana, dakle, Pavao pred sobom ima više ciljeva:
- a) želi zadobiti što veći broj pogana za Evanđelje (usp. 11,13-15.25-26);
- b) pokušava obraniti svoje poimanje Evanđelja pred mogućim napadima (usp. 1,16; 3,8; 9,12);
- c) trudi se izgladiti stvarne ili moguće podjele unutar rimskih crkvenih zajednica (usp. 14,1-15,6), koje su nastajale na temelju većinske prisutnosti u njima kršćana iz poganstva ili judeo-kršćana.
Ovi ciljevi imaju zajednički nazivnik u nakani da na završetku jedne faze svoga rada na što je moguće potpuniji način izloži Evanđelje koje je naviještao i koje kani naviještati i na novim područjima.
Iako mu za put Španjolsku, u zapadni dio Carstva, kojemu još nije naviješteno Evanđelje, treba gostoprimstvo Rimljana i njihova novčanu pomoć, to ipak ne može opravdati jedan doktrinarni spis kakav je poslanica Rimljanima, pa za njezin nastanak treba tražiti i neke dublje razloge koji se tiču vjere i Evanđelja.
Pavao je sigurno poznat u Rimu (prigodom njegova dolaska u Rim u okovima, rimski će mu kršćani doći u susret na Apijev trg i do Triju gostionica, usp. Dj 28,15), ali se boji da ga Rimljani ne poznaju dobro. Pismom im se želi predstaviti, osobito im želi predstaviti svoje Evanđelje, da bi unaprijed izbjegao moguća protivljenja svomu navještaju slobode od Zakona za pogane, tj. Evanđelju jedinstva između judeo-kršćana i kršćana iz poganstva. U tomu smislu, svrha pisanja Poslanice je vjerovjesnička (usp. Rim 15,18-24.28), želi pridobiti što više pogana (usp. 11,13-15.25-26), ali je i apologetska (usp. 1,16; 3,8; 9,12), jer želi obraniti sebe i svoje poimanje evanđelja od žustrih napada.
- Bornkamm upozorava da se, što se tiče univerzalnosti spasenja, Pavao morao sučeliti i s Crkvom-maticom iz Jeruzalema, odnosno da je u Jeruzalemu morao braniti svoja stajališta, pa je pišući Rimljanima već unaprijed pripremao svoju obranu u Jeruzalemu – stoga bi se Poslanicu moglo više nasloviti Jeruzalemcima nego Rimljanima! Jasno je da mu Rimljani u tomu ne mogu pomoći, ali mogu moliti za uspjeh njegova poslanja (usp. 15,30), što je u Pavlovim očima prava pomoć.
Uskrišenje u Troadi (20,7-12)
Ovaj događaj može se usporediti sa Petrovim uskrišenjem udovice Tabite u Jafi (usp. Dj 9,36ss). Pavao se, za razliku od Petra, nadnosi nad Eutiha i obujmljuje ga, komunicirajući mu životnu silu (20,10).
Nije slučajno da je Eutihovo uskrišenje povezano sa slavljenjem Euharistije (20,7). S jedne strane, uskrišenje mladića svojevrsna je kateheza sudionicima euharistije, a s druge strane, večera pod kojom Pavao lomi kruh podsjeća na Isusovu večeru i lomljenje kruha nakon kojega će uslijediti muka. Blagovanje Gospodnjeg Tijela i Krvi učeniku daje udjela u Njegovoj sudbini – muci, smrti i uskrsnuću. Pavao je toga itekako bio svjestan, kao što će uskoro i sam očitovati (20,22-23). Ova mogućnost je tim vjerojatnija što je ovo jedina Euharistija koju se u Dj spominje u vezi s Pavlom.
Ova kratka zgoda ga prikazuje energičnim jer govori skroz do ponoći, zatim uskrisuje mladića a potom govori sve do zore: vjerojatno im je želio ostaviti svoju posljednju poruku.
Put iz Troade u Milet (20,13-16)
Luka nam daje kratki izvještaj o putu od Troade do Mileta preko Asa, Mitilene, Hija, Sama i mimo Efeza. Interesantno je da Pavao prvu etapu puta od Troade do Asa (40 km) odlučuje sam propješačiti – ovdje vidimo koliko je bio energičan i samostalan u svojim nakanama, slijedeći nutarnja nadahnuća. To je tim čudnije što će kasnije upasti u žurbu da bi stigao za Pedesetnicu u Jeruzalem (20,16). Kroz tih 40 km najvjerojatnije je intenzivno razmišljao o svom životnom putu, kao što će postati evidentno iz govora kojeg će uputiti starješinama u Miletu (20,18-38).
Oproštaj s efeškim starješinama u Miletu (20,17-38)
U Miletu Pavao izgovara svoj treći dugački govor (usp. 13,16-41; 17,22-31) – jedini govor u Dj upućen kršćanima. Upravljen je crkvenim starješinama u Efezu, dakle osobama s kojim ga vežu jake veze jer tamo je proveo 3 godine (20,31) – otuda emocije i posebna intonacija govora. Osim što je svojevrsni duhovni testament, ovaj govor ocrtava obrise Pavlovog lika kakvog nam želi predstaviti Luka. U njemu progovara Pavlova osobnost preko suza (20,19.31), preko poniznosti, ali i ponosa, ljubavi prema Kristu i braći, brige za Crkve, svijest o predanosti apostolatu i služenju Crkvama, očinska ljubav i zahtjevnost. Pošto nemamo nešto slično zabilježeno za Petra, Luka nedvojbeno Pavla smatra najvjernijim svjedokom kršćanske vjere i postavlja ga kao model pastira (što ne čudi ako ga je osobno poznavao).
Ovaj govor pripada književnoj vrsti oproštajnih govora koji su rašireni u Bibliji: veliki i značajni likovi pred svoju smrt ili predavanje službe drugome izgovaraju oproštajni govor (Jakov, Mojsije, Jošua, Samuel, David, Matatija…). U Pavlovom se govoru prepoznaju neki elementi zajednički s Isusovim eshatološkim govorom (pazite sami na sebe, bdijte, doći će, usp. Lk 21,8.34.36).
Luki ovaj govor služi kako bi označio završetak prve generacije u Crkvi koja je bila generacija svjedoka utemeljitelja i prijelaz na slijedeću etapu crkvenog života.
Dj 20,17-27: Pavao govori o sebi
Činjenica da ih je sa znatnom dozom urgentnosti Pavao pozvao u Milet (20,17), i da su se odazvali (prevalivši 60 km) govori da su bili poslušni i privrženi Apostolu naroda. Ističe da je govorio javno i po kućama (20,20) – to je važna napomena da se suzbiju tendencije širenja iskrivljenih nauka u njegovo ime (20,30). Nakon što im je evocirao svoju dosadašnju aktivnost (20,18b-21), Pavao kaže da je okovan Duhom (20,22) – sluti da će put kojim ga vodi Duh završiti uzništvom i mukama u Jeruzalemu. Međutim, ne strepi za život jer mu je cilj dovršiti trku i službu koju je primio od Gospodina Isusa (20,24); ovo nastojanje oslikava terminom trka, tipičnim za Pavlove poslanice (usp. 1 Kor 9,24-26; 2 Tim 4,77). On je ovdje oličenje učenika koji je spreman za Isusa izgubiti svoj život (usp. Lk 9,23-24).
U 20,25 Pavao sa prošlosti diže pogled ka budućnosti: i sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga… Potom izražava razlog svoga mira i sigurnosti: nije propustio učiniti ništa što je kao navijestitelj trebao – čist je od krvi sviju (20,26-27)! (Dakle: ljubav do smrti i mirna savjest!)
Dj 20,28-38: Pavao govori o efeškim starješinama
Ovdje govor mijenja vrijeme (prelazi u sadašnjost), objekt (sada su to efeški starješine) i temu (njihovo upravljanje sobom i stadom). Da bi pojačao motivaciju za odgovornost, Pavao im napominje da ih je Duh postavio nadglednicima a stado je otkupljeno krvlju Kristovom (20,28).
On zna da će među njih uljesti vuci okrutni koji ne štede stada (20,29)= širitelji iskrivljenog nauka koji žele pridobiti slušatelje. Poput Isusa (usp. Mk 13,37; Lk 21,36) poziva na budnost i podsjeća da ih je učio i urazumljivao lijevajući suze (Dj 20,31). U 20,32 povjerava ih Bogu pavlovskim terminima (milost, izgrađivanje, baština). R. J. Dillon izvrsno primjećuje da Crkva biva povjerena Riječi a ne obratno → Crkva je toliko Crkva koliko služi Riječi, koliko joj je povjerena tj. predana!
U 20,33 Pavao s ponosom govori o sebi, kako nije hlepio za srebrom, zlatom ili ruhom nego je i za potrebe misionara (20,33-34), ali i za nemoćne (20,35) zarađivao svojim rukama. Vodilja su mu Isusove riječi koje kanonska evanđelja ne donose, no vjerojatno su autentične: blaženije je davati nego primati (20,35).
Susret u Miletu se zaključuje u ozračju molitve, dubokih osjećaja izraženih plačem jer svi shvaćaju da više neće vidjeti njegova lica (20,37).
Put od Mileta do Ptolemaide (21,1-7)
Po već uobičajenom postupku, Luka nakon izvještaja ili govora umeće neutralno intoniranu kroniku: put od Mileta prema Kosu, Rodu, Patari, Cipru, Tiru i Ptolemaidi (21,1-7). Nakon što kratko govori o prvom dijelu puta, događaji u Tiru su detaljnije opisani: susret s učenicima koji, potaknuti Duhom, predosjećaju što će Pavla zadesiti u Jeruzalemu pa ga pokušavaju spriječiti da produži putovanje. Ne uspjevši skrenuti Pavla od hoda prema muci, učenici ga kao i Efežani, ispraćaju i na obali kleče i mole (21,5). Ova molitva podsjeća na getsemansku molitvu u kojoj Isus hrabro ide u susret muci a učenici su protivni tom naumu (usp. Lk 22,39-46; 9,45; 18,34).
I Pavlov hod prema muci, kao i Isusov, obilježen je trima navještajima muke (usp. Dj 20,23; 21,4; 21,11) – ovo je bio drugi.
Susreti u Cezareji i dolazak u Jeruzalem (21,8-16)
Prigodom boravka u Cezareji (Caesarea Maritima) intenzivirana je uloga proroštva (prorok Agab, vidjeli smo ga u Dj 11) i Duha Svetoga (Filipove kćeri proročice). Agab, koji je u 11,28 navijestio glad a koja je doista i pogodila Jeruzalem, sada izriče treći navještaj Pavlove muke putem simboličnih čina i riječi, poput starozavjetnih proroka. Neke od njegovih riječi (bit će predan u ruke poganima, 21,11) preuzimaju riječi iz 3. navještaja Isusove muke (usp. Lk 18,32) → paralelizam Pavlove s Isusovom mukom.
Kao i u Tiru, i kao što je uostalom bilo i sa Isusom, učenici žele Pavla odgovoriti od hoda prema muci. Međutim, njegova odlučnost, koju je već najavio u Miletu govorom efeškim starješinama (20,24), ih smiruje. Susret se kao i u Miletu zaključuje molitvom; ovdje je naglasak na Pavlovoj svijesti o tome kako će se na njemu ispuniti volja Božja – budi volja Gospodnja (21,14) – koja prizivlje molitvu Oče naš (usp. Mt 6,10) i Isusove riječi u Getsemaniju (usp. Lk 22,42). Sada je sve spremno da dolaskom u Jeruzalem počne Pavlova muka. Ovdje vidimo Lukinu otvorenu namjeru Pavla prikazati mučenikom – uzorom kršćanskim misionarima (Fabris).
S dva retka Luka nam bilježi prelazak iz Cezareje u Jeruzalem 58.g. i time označava završetak trećeg misijskog putovanja.