Uvodna riječ

 

U literaturi se diskutira je li moguće govoriti o trećem misijskom putovanju kao zasebnoj cjelini? Treće misijsko putovanje moguće je razabrati ako se kao polazište uzme dohodište prethodnog putovanja, Antiohija (usp. 18,22), jer je ona bila polazište i za drugo putovanje (usp. 15,35-16,10). Neki smatraju da treba sva putovanja u 15,36 – 21,15 smatrati jedinstvenom cjelinom jer počinju u Jeruzalemu (15,30) i ondje završavaju (21,15) (npr. Fabris); međutim i u tom slučaju bismo imali navraćanje u Jeruzalem u sredini te cjeline (18,22) što bi opet vodilo razdvajanju cjeline na dva dijela – 2 misijska putovanja, u skladu s tradicionalnom podjelom. Raspravlja se također i o završetku sekcije: neki ga stavljaju na 20,38 (Fabris), 20,16 (L’Eplattenier) ili 20,14 (Bossuyt-Radermakers).

U samo 6 redaka (18,18-23) Luka nam je prikazao kako je Pavao prešao 2000 km od Korinta do Antiohije. Susrest ćemo ga slijedeći puta u Efezu (19,1) udaljenom 1500km! Pokušajmo zamisliti koliko je energije i vremena Pavao potrošio za putovanje u onim uvjetima, a tome još treba pribrojiti i šatorarski zanat kojim se u međuvremenu bavio!

Treće misijsko putovanje po svoj prilici odvijalo se 54-58.g.; u prvoj etapi nalikuje na drugo: Pavao najprije ide Galacijom i Frigijom (18,23; usp. 16,6) a tada će se koncentrirati na Efez, grad u Aziji od kojega je misionare tijekom drugoga putovanja odvratio Duh (16,6), a sada ih prema nekim verzijama teksta upravo potiče da krenu u Efez.

Za razliku od prethodnog putovanja, mijenja se naglasak: znatno manje se govori o naviještanju a znatno više o hrabrom govorenju (parrhesia), svjedočenju i dijalogiziranju. Ako se uzme da je uz to čitava sekcija prožeta Pavlovom željom uzići u Jeruzalem (19,20-22; 20,16; 20,22; 21,4.11.12.13) i da ga tamo čeka žestoko protivljenje, dobivamo unitarnu tenziju koja priprema posljednji dio Djela apostolskih i „muku sv. Pavla“.

 

Ovu sekciju čini:

 

1) Pavao u Efezu (18,23 – 19,40)

2) Pavao u Makedoniji i Grčkoj (20,1-6)

3) uskrišenje u Troadi (20,7-12)

4) put iz Troade u Milet (20,13-16)

5) oproštaj s efeškim starješinama u Miletu (20,17-38)

6) put od Mileta do Ptolemaide (21,1-7)

7) susreti u Cezareji (21,8-14)

8) dolazak u Jeruzalem (21,15-16)

 

 

Djelovanje u Galaciji i Frigiji (18,23)

 

Nakon boravka u Antiohiji, Pavao obilazi i utvrđuje iste zajednice po Frigiji i Galaciji (18,23) koje je obilazio i utvrđivao prije prelaska u Evropu (15,36 – 16,6). Kao i ranije (14,22; 15,32.41), Luka i ovaj puta za uvrđivanje koristi složenicu grčkog glagola stērizō kojeg je u Evanđelju upotrijebio kada kaže da je Isus pošavši prema Jeruzalemu doslovno utvrdio svoje lice (9,51) te kad nakon ustanove Euharistije govori Petru da, kad sebi dođeš, učvrsti svoju braću (22,32) – time pažljivom čitatelju daje do znanja da ove zajednicama očekuju ozbiljna iskušenja.

 

Pavao u Efezu

 

Luka nam ne daje nikakvih podataka o dužini perioda koji je protekao između dolaska u Antiohiju i novog polaska, kao ni o događajima iz tog vremena. Znamo samo da Pavao zareda galacijskim područjem i Frigijom utvrđujući učenike (18,23).

Nasuprot tome, događaji u Efezu su opisani veoma detaljno (5 r. o Apolonu + 40 r. o Pavlovu boravku). Posebna pažnja je posvećena posljednjem Pavlovom utemeljenju crkvene zajednice. Efez je mjesto na kojem se Pavao najduže zadržao – gotovo 3 godine jer u 19,8 govori se o 3 mjeseca a tome treba pribrojiti 2 godine koje se spominju u 19,10 (usp. 20,31) i  koje se opet pojavljuje na kraju sekcije (20,17-38).

Efez je bio centar provincije Azije i stoga sjedište prokonzulata (poput Korinta i Pafa). Njegova fama se temeljila ponajprije na Artemidinu hramu, jednom od „7 svjetskih čuda“ koji je privlačilo posjetitelje iz čitavog svijeta. U njemu se prakticiralo orgijastički kult s elementima magije. Oko hrama je cvala tipična trgovina suvenirima i devocionalijama koji su bili izvor zarade lokalnom stanovništvu.

No, iako se Efezu događaju različiti događaji (i oko njega, npr. iz Efeza je evangelizirano područje Kolosa, Laodiceje, Hierapolisa), Luka nam donosi samo one emblematične. Specifičnost izvještaja o Efezu je i u tome da Dj ne govore ni o kakvim zlostavljanjima, a Pavao ih spominje u svojim spisima (u 1 Kor 15,32 kaže da se borio sa zvijerima, a u 2 Kor 1,8-9 podsjeća da ga je u Efezu snašla nevolja opasna po život; pišući kao uznik u Flm 24 spominje Aristarha, koji je njegov suradnik u Efezu-usp. Dj 21,29). Čini se da Luka sav materijal koji mu je bio na raspolaganju nastoji složiti tako da ga raspoređuje oko glavne niti – misijske djelatnosti koju je vodio Pavao.

 

 

Apolonova djelatnost i Pavlovo upotpunjenje (18,24 – 19,7)

 

Luka prvo izvještava o pripremnoj fazi misijske djelatnosti u Efezu koju vodi Apolon; njegovo djelovanje kasnije će dopuniti Pavao darom Duha Svetoga.

Apolon, rječiti aleksandrijski židov, upućen je u Pisma i put Gospodnji a u Efezu će usavršiti svoje znanje poukom koju mu daju Priscila i Akvila (Dj 18,24-26). Iako učen, treba još primiti pouku od vjernika laika – važno je uočiti da je prva spomenuta Priscila! Kasnije će biti koristan jer prije negoli Pavao stigne u Efez, Apolon odlazi u Ahaju, vjerojatno u Korint i tamo uspješno polemizira sa židovima (18,27-28) i zalijeva Pavlovo djelo (1 Kor 3,10). Dok nam Pavao u poslanicama daje na znanje da će se u Korintu oformiti razne struje (neki će biti Pavlovi a neki Apolonovi, Petrovi, Kristovi, usp. 1 Kor 1,12), Luka sa svoje strane u Dj oslikava da je njihova suradnja bila mirna i skladna. Ipak, ne propušta naglasiti da je Pavao superiorniji: kad stigne u Efez, učenicima koji su primili samo Ivanovo krštenje udijelit će dar Duha (19,2-7).

Lk ne govori o odnosu Apolona i Krstiteljevih učenika, niti odgovara na pitanje kako je bilo moguće da neki nisu znali za kršćansko krštenje i za Duha Svetog? Da li su kontaktirali s drugim crkvenim zajednicama? Da li je Krstiteljevih učenika bilo samo u Efezu ili su se proširili i drugdje?

U svakom slučaju, boravak Ivanovih učenika u Efezu, gradu u kojem će Pavao najduže boraviti, čini paralelu sa Isusom čijoj djelatnosti u Izraelu je također prethodilo Ivanovo učenje (uskoro će i Pavao kao i On uzaći u Jeruzalem i tamo biti procesuiran). Pavlov dolazak u Efez za njih je značio nove „duhove“ – i njegovi krštenici/potvrđenici će govoriti drugim jezicima i početi prorokovati (19,6); čak je i njihov broj evokativan: 12.

 

Sukob sa židovima (19,8-10)

 

Niti u Efezu Pavao ne odustaje od svoje prakse da se najprije uputi u sinagogu i naviješta židovima. Štoviše, to je činio razmjerno dugo – 3 mjeseca (19,8) – što znači da nije bio u znatnijoj mjeri ometan. Sada hrabro raspravlja i uvjerava o kraljevstvu Božjem (19,8), što je novina u odnosu na dosadašnje govore koncentrirane na Isusovo mesijanstvo i Njegovo uskrsnuće (9,22; 13,32-33; 17,3; 18,5). Time Luka priziva susret Uskrslog s apostolima (1,3) i anticipira propovijedanje u Rimu (28,23).

Kao i do sada, nastupit će podjela i odbijanje od strane određenog dijela auditorija. Slično kao u Korintu (18,7), tako i u Efezu Pavao mora napustiti sinagogu i odlazi u laički ambijent – u školu nekog Tirana (19,9) gdje ostaje dvije godine (19,10). Neke varijante rukopisa bilježe da je učio od 11-16h – dakle po najvećoj vrućini, u vrijeme ručka i sieste – što znači da nije štedio ni sebe a ni učenike. To je još jedna naznaka njegova nepokolebljivog temperamenta. Trud nije ostao bez ploda: Luka naglašava da su svi azijski žitelji čuli Riječ (19,10).

 

 

Pavao i židovski egzorcisti (19,11-20)

 

Pavlova izvanredna iscjeliteljska moć koju prikazuje ovaj odlomak predstavlja vrhunac njegovih znakova i čudesa naznačenih u 14,3 i konstantno očitovanih tijekom njegova djelovanja (ozdravljenje u Listri i egzorcizam u Filipima): sada dostaje dotaknuti bolesnike Pavlovom odjećom i događaju se ozdravljenja (19,11-12)! To podsjeća na ono što je Luka izvještavao za Petra u 5,15-16. Takva moć izaziva znatiželju nekih koji bi se njome željeli poslužiti u skladu s magijskim mentalitetom – nije im do kontakta sa božanstvom nego da ovladaju njegovom moću (usp. pokušaj Šimun čarobnjaka u 8,13.18).

Sada neki od židova putujućih egzorcista (19,13) pokušavaju upotrijebiti ime Isusovo kao formulu koja mora polučiti efekt. Međutim, na njima se obistinjuje pravilo da demoni kažnjavaju onoga tko pokuša njima manipulirati. Tako su na koncu prisiljeni spoznati vrijednost Imena kojim su pokušali manipulirati a koju im – da ironija bude veća – otkriva sam demon (19,15)! Bez sumnje, događaj ima snažnu pastoralnu notu jer će svi stati veličati ime Gospodina Isusa (19,17) i odreći se bavljenja magijom pa i po cijenu ekonomskih gubitaka (19,18-19)!

Zbog činjenica da Pavao nije trebao ništa poduzeti – interakcijom demona i onih koji isprva nisu pomišljali uzeti ozbiljno Ime došlo je do preokreta u korist misionara – razvoj događaja poprima elemente komedije (usp. međusobni sukob židova u Korintu u 18,7). Vrhunac ironije s obzirom na ljude koji pokušavaju manipulirati jest činjenica da je demon, za razliku od njih, spremniji priznati istinu, kao i u slučaju opsjednute djevojke u Filipima (16,16-24)!

Ovim događajem Luka zaključuje Pavlov sukob s magijom koji je započeo još tamo susretom s Elimom u 13,6ss. Zbog toga nije čudno da refrenom o širenju Riječi (19,20; usp. 6,7; 12,24) obilježava završetak jedne etape svoje narative (to pojačava konstatacija ispunjenja u 19,21).

 

Pavlovi naumi i pobuna u Efezu (19,21-40)

 

Odsutan u prethodnoj sceni, Pavao se iznenada pojavljuje u 19,21. Zamišljen kako stići u Makedoniju i Ahaju (briga za crkve!) te u Jeruzalem i Rim. Grčki u 19,21 lijepo kaže da je to Pavao namjeravao vođen Duhom, što znači da ovaj njegov naum ima proročku vrijednost – iako za sada ne zna što ga sve čeka, Duh mu otkriva konture predstojećeg hoda. Neminovnost ovog plana je podvučena upotrebom bremenitog biblijskog glagola dei kojim se označava neminovnost Kristova trpljenja (Lk 9,22) te glavnih etapa u Dj 1,21; 3,21; 4,12 itd. Luka ovim vjerojatno želi naznačiti da se i pred Pavlom, kao i pred Isusom u Lk 9,51-52, počinje ocrtavati horizont trpljenja muke koja počinje dolaskom u Jeruzalem.

Pobuna do koje dolazi nekako u ono doba (19,23) jedna je od najživljih scena u Dj. Sastoji se od tri dijela koji su koncentrično raspoređeni: na početku (19,23-27) i na kraju (19,35-40) su govori (srebrar Demetrije, tajnik) a u centru (19,28-34) opis uzbuđenog mnoštva te neuspjeli Aleksandrov intervent (vjerojatno Židov koji je htio napasti Pavla, ali rulja ne razlikuje kršćane i židove!); Pavla nema ni u ovoj zgodi iako je htio intervenirati (19,30-31). Tako nam 19,21-22 sa opisom Pavlovih planova o putovanima razdvaja dvije zgode u kojim se on ne pojavljuje nego situaciju razrješuju drugi (kao u Korintu, usp. 18,12-17).

U temeljima pobune jest ekonomski interes (kao u Filipima!; usp. 19,24 i 16,16): ovdje su obrtnici i trgovci koji ugroženi promjenama na religioznoj karti koje je uzrokovao Pavao svojim djelovanjem (znači, dotadašnja prisutnost židova ih nije ugrožavala). „Sindikalni lider“ Demetrije, braneći djelatnost ljudi iz svog ceha i ulazeći u sferu teologije, upada u komičnu situaciju: napada Pavla koji uvjerava ljude da bogove koje oni izdjeljaju nisu pravi bogovi – dakle, Demetrije smatra da proizvodi prave bogove! Upotrebljava hiperbolične izraze: Pavao je zaveo cijelu Aziju i dok inače sva Azija i sav svijet štuju Artemidu (opet komika). Govor je bio efikasan (novi komični moment!): svi su se strčali a mnogima neće biti jasno ni zašto su se strčali (19,32).

Tajnik uspijeva koncipirati govor u suprotnom pravcu, pokazujući da optuženi Pavao i suradnici nisu ugrozili Artemidin hram, a za eventualne ekonomske abuzuse ih upućuje da zaštitu potraže u zakonima. Podigavši ponos na Artemidu i njezinu neupitnost (velika je Artemida efeška!), u pitanje stavlja organizatore pobune koji jer dovode u opasnost njezin kult – rimske vlasti ovaj skup mogu smatrati opasnim i nametnuti hramu sankcije! Skup, do tada žestok, u miru se razilazi.

 

Pavao i Poslanica Galaćanima

 

Ako se na temelju Dj 19 čini da je Pavao u Efezu bio odveć „tih“, on je imao drugih problema. Ubrzo po dolasku u Efez, do njega su stizale vijesti o problemima u galatskim crkvama te stoga piše Poslanicu Galaćanima (54.g.)

Kada govori o onima koji su uznemirili Crkve u Galaciji, Pavao ne govori o protivnicima ili oporbenjacima (…) nego o nagovarateljima, uznemiriteljima, smutljivcima. Jedini izvor koji nam govori o njima, poslanica Galaćanima, ne daje nam dovoljno podataka za rekonstrukciju njihovog rada i nauka. Čini se da Pavao ne zna koliko ih ima jer o njima nekada piše u jednini a nekada u množini.

Sigurno je da su galacijskim kršćanima, koji su bili podrijetlom pogani, ti uznemiritelji htjeli nametnuti obrezanje (usp. 5,2; 6,12). Podržavali su poslanje među poganima, ali su zastupali obvezatnost vršenja Mojsijeva zakona (usp. stalnu Pavlovu raspru protiv Zakona u Gal). Pripadali su vjerojatno lažnoj braći (2,4), onima koji su se na Apostolskomu saboru suprotstavili slobodi od Zakona za pogane.

Budući da Pavao u Poslanici upozorava na određeno shvaćanje slobode, koja dovodi do ćudoredne raspuštenosti (usp. 5,13), pristalice se takva slobodarskoga ćudoređa teško mogu poistovjetiti s judaizantima koji zagovaraju i naglašavaju vršenje Zakona.

Zbog toga je predložena tvrdnja da su Pavlovi protivnici u Galaciji judaizanti, koji su samo pristalice Zakona u obrednomu smislu, ali ne i ćudorednih zahtjeva Zakona. U zaključku poslanice Galaćanima Pavao optužuje svoje protivnike što sami ne opslužuju Zakon, premda zagovaraju obrezanje (usp. 6,13). Slobodarstvo se može protumačiti poganskom sastavnicom, neznabošcima koji nisu doživjeli unutarnju promjenu, kada su prihvatili Evanđelje i ušli u Crkvu.

 

Galaćani su dopustili da ih se udalji od Pavla, tako da su ga gotovo smatrali neprijateljem (usp. 4,16). Već su prihvatili židovski kalendar i blagdane (Dane pomno opslužujete, i mjesece, i vremena, i godine!, 4,10) i još im je samo trebalo prihvatiti obrezanje (Evo ja, Pavao, velim vam: ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti, 5,2; usp. 6,12). Bili su blizu otpadništva, ali još nisu učinili nepopravljivi korak. Premda je zabrinut i veoma ljut, Pavao vjeruje da svojom Poslanicom može uvjeriti Crkve kojima piše. Nakon što su s krivoboštva obraćeni Pavlovim navješćivanjem Evanđelja, Galaćani su naknadno došli do spoznaje o religioznoj vrijednosti obrezanja. Budući da se razlika između sinagoge i kršćanstva još nije pojasnila, galatski se kršćani žele obrezati, misleći da obrezanje može dodati nešto više njihovoj vjeri i spasenju u Kristu.

Neprimjereno je misliti da je Pavao napisao Poslanicu samo da odvrati Galaćane od namjeravanoga obrezanja. Poteškoća je mnogo složenija i dublja, a sastoji se u činjenici da Galaćani nisu shvatili da su u Kristu postali nova stvorenja. Bit poslanice Galaćanima je Evanđelje, samo što Pavao u njoj ne naglašava smrt i uskrsnuće Kristovo (kao u 1 Kor), nego dar Duha Svetoga, koji ljude čini Božjim sinovima.

Judaizantski kršćani a vjerojatno i neki pokret u kršćanstvu (možda i tri stupa iz Jeruzalema) nisu shvaćali posljedice navještaja Evanđelja bez Zakona ili sa Zakonom. Pavao se bori protiv takva nerazumijevanja i stajališta i, zahvaljujući njegovoj borbi, sveopća je kultura obogaćena novošću, novim shvaćanjem i življenjem slobode i univerzalizma.

Svojim navještajem i borbom, Pavao je mnogo pridonio tomu da kršćanstvo nije ostalo samo jedna struja ili sljedba u židovstvu. Poslanica Galaćanima važan je spis povijesti religija, dokaz koji svjedoči o odvajanju kršćanstva od židovstva. Bez toga oslobođenja od židovstva, kršćanstvo bi ostalo židovska sljedba i nikada ne bi postalo vjerom naroda. (prema M. Vidović, Pavlovski spisi)

 

 

Pavao i Poslanica Filipljanima

 

Od početka XX stoljeća počelo se iznositi mišljenje da je poslanica mogla nastati u Cezareji, Efezu ili Rimu. Iako nema izravnih dokaza za to da je Pavao bio u zatvoru u Efezu, poslanice Korinćanima pokazuju da je Pavao bio zatvoren češće nego što to Dj svjedoče (2 Kor 11,23) te da je njegov ministrij u Efezu bio daleko više ometen progonstvom nego što pokazuju (usp. 2 Kor 1,8-9). Kratkoća prikaza o Pavlovu boravku u Efezu, koji je trajao gotovo tri godine, bila bi opravdana time što Luka tada nije bio s Pavlom, jer se on ne spominje u Fil, (a prvi mi-odlomak završava u Filipima u toku prikazivanja drugog misionarskog putovanja (Dj 16,10-11), dok slijedeći počinje spominjanjem Pavlova pohoda Filipima na povratku u toku trećeg misionarskog putovanja (Dj 20,6). Stoga je moguće da je Pavao bio zatvoren u Efezu, iako to ne spominju Dj.

Zbog svega toga neki sa sigurnošću smatraju da je Poslanica Filipljanima napisana u Efezu ubrzo nakon Poslanice Galaćanima (56-57.g.).

 

Pavao i Poslanice Korinćanima

 

U vrijeme boravka u Efezu, do Pavla su dopirale i vijesti iz Korinta. Ponukan sumnjama, negodovanjima prema njemu osobno, podjelama i skandalima koji su se ondje događali, Pavao je napisao barem 5 pisama korintskoj zajednici.

Pismo koje je prethodilo 1 Kor (usp. 1 Kor 5,9) izgubljeno je a upozoravalo je Korinćane na udruživanje sa nemoralnim kršćanima i vjerojatno preporučivalo kolektu za siromašne u Jeruzalemu (usp. 1 Kor 16,1). Kao odgovor na njihove reakcije u povodu tog pisma, Pavao piše 1 Kor (pred Pedesetnicu 57.g.). Ova je poslanica dodatno pogoršala Pavlove odnose sa Korinćanima pa se hitnom pokazala potreba za posjetom Korintu koji bilježi, čini se, samo 2 Kor (usp. 2 Kor 2,1; 12,14), međutim, susret neće polučiti nikakav pozitivan efekt.

Nakon povratka u Efez, Pavao će napisati poslanicu uz mnoge suze (2 Kor 2,4ss) koju će Korinćanima odnijeti Tit u pokušaju da izgladi odnose. Ubrzo po Titovu odlasku, izbila je pobuna u Efezu i Pavao odlazi za Makedoniju (Dj 19,21 – 20,1). U Makedoniji, vjerojatno u Filipima, Pavao susreće Tita i saznaje da je ishodio izmirenje sa Korinćanima; tada im piše 4. pismo tj. 2 Kor 1 – 9 (jesen 57). Nakon toga uputit će im i 5. pismo: 2 Kor 10 – 13.