Korint, glavni grad pokrajine Ahaje (Peloponez), u Pavlovo vrijeme bio je u punoj ekspanziji. Mješovitog stanovništva, sa čak naglašenijim udjelom latinskog jezika i rimske kulture negoli grčke, bio je grad poslovnih ljudi, trgovaca, sa dosta stranaca i putnika; brojio je između 300-500.000 stanovnika. Bio na zlu glasu kao grad užitaka; Strabo bilježi da je u njemu živjelo 1000 hijerodula tj. sakralnih prostitutki. Tome je doprinosila činjenica da je bio lučki grad, tako da je bio famozan po nemoralnom uživanju. Grad je bio među najvažnijim administrativnim središtima imperija i jedan od najvažnijih gradova na Mediteranu; u vrijeme Pavlova boravka njime je upravljao prokonzul Galion, koji je ovdje službovao od 01.07. 50. g. – 30.06. 51.g. (ili 52).

Dj 18,1-6: Navještaj Isusa Krista u sinagogi

Nakon 70 km hoda od Atene, Pavao stiže u Korint – vjerojatno 50. g. Odmah po dolasku, pronalazi nekoga Židova (koji je prema 1 Kor 16,19; Rim 16,3 tada već bio kršćanin) imenom Akvilu koji netom bijaše došao sa svojom ženom Priscilom iz Rima (18,2) – vjerojatno za vrijeme Klaudijevog progona židova 49. g.

Sada se po prvi puta u Dj pojavljuje ime Rim; destinacija koja je bez sumnje prisutna već u programatskim riječima Uskrsloga (1,8), a kasnije će se – pogotovo prigodom sljedeća dva pojavka (19,21; 23,11) – sve više očitovati kao cilj određen božanskim projektom.

Pavao se pridružuje Akvili i Priscili a oni ga primaju u svoj dom – i oni su bili šatorari (18,3). Tu će Pavao svojim rukama zarađivati da bi izdržavao sebe i svoje pratioce misionare (usp. 20,34; 1 Kor 4,12).

Po običaju, prvo ide navješćivati u sinagogu među židove – svake subote, dakle ustrajno, pokušavao je njih i Grke uvjeriti da je Isus Krist (18,4). Interesatno je da se isti glagoli koji opisuju Pavlovo djelovanje svjedočenja i uvjeravanja u Dj 18,4-5 (epeithen, diamartyromenos) pojavljuju u opisu njegove djelatnosti u Rimu 28,3 (diamartyrosomenos, peithōn). Luka time na još jedan način povezuje djelovanje u Korintu sa Rimom, koji kao perspektiva sve jasnije izranja pred Pavlom.

Nakon što mu se pridružuju Sila i Timotej, Pavao se potpuno posveti Riječi i svjedočenju (18,5). Kad židovi počnu reagirati protivljenjem i hulom (18,6), Pavao se – kao i u Antiohiji pizidijskoj (1,45-46) – okreće poganima!

Dj 18,7-11: pogani – Gospodnji narod u Korintu!

Iz sinagoge Pavao prelazi u kuću Ticija Justa koji je već bio blizak židovstvu jer je štovao Boga (18,7). I ovdje je mješovit sastav onih koji prihvaćaju Radosnu vijest: sam nadstojnik sinagoge Krisp povjerova zajedno sa svim svojim domom a i mnogi od Korinćana poslušaše… (18,8). Iako Luka ne specificira koji su to koji poslušaše, glagol akouō, slušati, koji će se pojaviti i  na kraju Dj u futuru kao obećanje budućih uspjeha u evangelizaciji (28,28), evocira znamenite riječi Slušaj Izraele… (Pnz 6,4 LXX). Dakle, mješovit skup onih koji su poslušali postaje zajednica restauriranog Izraela koji u Korintu već sada sluša Riječ. To će potvrditi noćna vizija jer u njoj Gospodin izrijekom kaže da se radi o Njegovu narodu (laos – posvećeni naziv Izraela!) u Korintu (18,10).

Prva vizija u Troadi imala za cilj pozvati Pavla u Evropu (16,9), a ova ga treba utvrditi u njegovom sadašnjem djelovanju. Kao što je velikim figurama Staroga Zavjeta koji su surađivali na vođenju i spašavanju Izraela, Bog pokazivao svoju blizinu riječima Ja sam s tobom (Izl 3,12; Još 1,9; Jer 1,8), tako sada bodri i Pavla. Kao što je nekada obećao učenicima da je pred njima obilna žetva (Lk 10,2-3), sada Pavlu kaže da je mnogo Njegovog naroda u ovome gradu – kao što i sv. Jakov na Saboru reče: Bog se već na početku pobrinu između pogana uzeti narod Imenu svojemu (15,14).

Činjenica da Pavao u Korintu ostaje godinu i 6 mjeseci (18,11), što je značajno dug period, govori da se ovdje događala jedna od ključnih etapa naviještanja, kao što je bila ona od godinu dana u Antiohiji sirijskoj (11,26) i kao što će biti ona u Efezu od dvije godine (19,10) (period progresivno raste!).

Dj 18,12-17

Pavao će biti optužen i priveden državnim organima, ovaj puta za poticanje ljudi na protuzakonito štovanje Boga (18,13). Iz riječi prokonzula Galiona, inače starijeg brata filozofa Seneke, proizlazi da su Pavla optužili za nepoštivanje židovskih riječi, imena i zakona (18,15), za razliku od Soluna gdje je optužba bila političke naravi: naviještanje drugog kralja (17,7). Kao i u Filipima i Solunu, ni u Korintu Pavao ne iznosi obranu.

Galion je bio isuviše legalista da bi bilo što poduzeo protiv Pavla jer nije vidio nikakvu juridičku osnovu za proces, a bio je i suviše visoko pozicioniran da bi ga židovi mogli, kao u Jeruzalemu Pilata, pritijesniti ucjenom da će ga optužiti kako ne štiti cara od urote nekog „novog kralja“ (nije se htio miješati ni kada su bijesni počeli šibati nadstojnika sinagoge Sostena, usp. 18,17).

Tek desetak godina kasnije, nakon što na Nerona utjecaj bude izvršila njegova supruga židovka Popeja s kojom se vjenčao 62. g., kršćani će doći na udar rimskih zakona – optuženi su odgovornost za požar Rima 64. g.

Pavao i Prva poslanica Solunjanima

Pavao je, čini se, nakon Atene htio otputovati za Rim, no ta namjera mu je bila zapriječena (u Rim kaže da je više puta bezuspješno pokušavao doći do njih; usp. 1,13; 15,22) – vjerojatno je bio prisiljen odustati i vidimo da je otišao prema Korintu. U Korintu je bio veoma zabrinut, ne samo zbog onoga što se događalo u njemu, nego i zbog situacije u Solunu kojeg je ostavio za sobom.

Otišavši iz Soluna tjelesno, ali ne srcem (usp. 1 Sol 2,17), Pavao je već iz Atene pokušavao jednom i dvaput posjetiti zajednicu, ali mu je i to bilo onemogućeno (usp. 2,18). Pronalazi privremeno rješenje za takva nastojanja, pa je iz Atene u Solun poslao Timoteja (usp. 3,1). Kada se Timotej vratio Pavlu, koji je tada bio u Korintu (Dj 18,5) i donio mu dobre vijesti (zajednica obiluje evanđeoskim plodovima, postala je uzorom vjere u Makedoniji i Ahaji, širi Božju riječ i drugdje; usp. 1 Sol 1,7-8), Pavao je zaželio ponovno otići u Solun, da bi dopunio manjkavosti njihove vjere (usp. 3,10), vjerojatno što se tiče eshatologije, ali nije mogao nego se morao zadovoljiti slanjem pisma u Solun.

Iz 1 Sol, koju piše najvjerojatnije 51. g. iz Korinta, vidimo da su u Solunu u međuvremenu nastale neke poteškoće: 1) progoni opisani u 1 Sol 2,14ss; 2) opasnost da se Solunjani vrate na udoban poganski način života (usp. 4,3ss); 3) opasnost da Pavlovo djelo izjednače s radom putujućih grčkih promicatelja (usp. 2,5-6); bitna poteškoća solunske zajednice bila je eshatologija: jesu li vjernici koji umru prije Kristova dolaska u slavi izdvojeni iz Njegove proslave? (usp. 4,13); 4) određivanje dana paruzije (usp. 5,1).

Ovime dobivamo uvid u dinamiku Pavlovog misionarskog života: dok u jednom mjestu osniva i utvrđuje zajednicu, istovremeno saznaje o problemima u drugima do kojih ne može stići i stoga trpi duševne boli. U 2 Kor, nakon što je nabrojio katalog do tada pretrpljenih misionarskih muka (11,23-27), dodaje: osim toga, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve (11,28). (prema M. Vidović, Pavlovski spisi)

Povratak preko Efeza u Antiohiju (18,18-22)

Sa 6 redaka Luka zaključuje Pavlovih 3 godine djelovanja i 3.500 km proputovanih brda, dolina i mora. Kratkoća se može shvatiti i kao pokušaj davanja što unitarnije vizije cjeline koja se tradicionalno razdvaja u dva dijela: drugo i treće misijsko putovanje. U najkraćim crtama izvještaj govori o povratku na polazište – Pavao preko Kenhreje (luka kojom su Korinćani izlazili na egejsko more; usp. Rim 16,1) plovi za Efez.

Zaustavivši se u Efezu, tamo će ostati njegovi suputnici Akvila i Priscila (usp. 1 Kor 16,19) a Pavao samo nakratko da bi na nagovaranje za dužim boravkom obećao kako će se vratiti (=najava novoga misijskog pohoda). Čini se da je nakon Cezareje (Caesarea Maritima) uzišao u Jeruzalem pozdraviti Crkvu (18,22).

Pavao boravi u Antiohiji vjerojatno 52./53. g.