Shvaćajući opasnost u kojoj su Pavao, Sila i Timotej, Jason i braća ih otpremaju u Bereju, 60-ak km prema unutrašnjosti Makedonije. Ovdje ih židovi isprva srdačno prihvaćaju, čak su primili Riječ i danomice istraživali Pisma da li je to tako (17,11). Grč. glagol anakrinō ovdje ima značenje kritičkog ispitivanja i stoga u pozitivnom svjetlu prikazuje auditorij u Bereji. Čini se da bi ovdje misionarska riječ urodila lijepim plodom da nisu pristigli židovi iz Soluna te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu (17,13).

Iz teksta proizlazi da je gnjev solunskih židova bio prije svega usmjeren protiv Pavla, jer su Sila i Timotej bez opasnosti mogli ostati u Solunu (17,14). Pavla su braća brže-bolje uputila prema moru (17,14) – dakle, situacija je bila jako hitna. Pavao, stigavši sa pratiocima do Atene, ne želi ostati odvojen od Sile i Timoteja nego ih poziva za sobom (17,15).

Tako, zamoljen da napusti Filipe, jedva uspjevši pobjeći iz Soluna i Bereje, Pavao-prognanik nasljeduje Gospodina Isusa koji je također bio proganjan u Nazaretu, Samariji i u Jeruzalemu lažno optužen i nepravedno osuđen (Lk 4,20-30; 9,52; usp. 10,10-11; 12,11-12).

Pavlov apostolski život poprima sve više i više izgled nemira i nestalnosti. Nigdje se ne može smiriti, odmah putuje dalje. Dolazi i odlazi. Što više gone ga, bacaju ga van iz svoje sredine. A ipak je njegova izvanredna pokretnost i spremnost za nove zadaće bila daleko od svake vanjske poslovnosti, nemirne zaposlenosti i promućurnosti. Pavao nije bio nervozan nemirnjaković koji se ne bi mogao smiriti u sebi, koji sve počinje a ništa ne završava. Vanjska nužda, protivna i neprijateljska sudbina, i progonstva prisilili su ga na takav nemiran život. On je, i pored svih nemira oko sebe, ostao izuzetno sabran čovjek. Neshvatljivo je kako je mogao biti u stanju, uz onakvu vanjsku aktivnost i nemir, koncentrirati svoj duh na tako zbijen i golem misaoni sistem kakav je ostavio u svojim poslanicama. I po tome je među svim Kristovim učenicima najsličniji Kristu. Isus je, također pokazao izvanrednu i mirnu vedrinu u krajnje nemirnom i napetom životu. (J. Holzner, Pavao)

Atena: misionarski govor na Areopagu (17,16-34)

Nakon makedonskih gradova i židovskih zajednica, Pavao je prispio u Atenu. Iako je njezina politička važnost minula, ostala je kulturni centar ne samo Grčke nego i ondašnjeg svijeta.

Kad je počeo razgledati grad, Pavlov doživljaj bio je da je grad pokumiren (17,16) – kao židov sigurno se zgražao nad brojnim skulpturama raznih božanstava (Pauzanije je pisao da ih sama Atena posjeduje više negoli cijela Grčka zajedno; stoga je Petronije, Pavlov suvremenik, govorio da je u Ateni lakše susresti boga nego čovjeka!). Vjerojatno je Pavlu cijeli grad izgledao poput nekog ogromnog karnevala.

Po običaju, ponajprije je išao u sinagogu među židove, ali i po gradskim trgovima s onima koje je zatekao (17,17). Lukin izvještaj nastojat će u prvi plan staviti da ovdje misionarski navještaj iz sinagoge izlazi na agoru grčke kulturne metropole jer ubrzo se susreće sa predstavnicima dviju tada dominantnih filozofskih struja.

Epikurejci, Epikurovi sljedbenici (342-271.g. pr. Kr.), smatrali su da uslijed rastakanja atomske strukture dolazi do propadanja tijela; bogovi žive u sferi koja je nedostižna smrtnicima tako da je svaki kult izlišan (ovdje će se uprijeti Pavao u svom govoru da bi progovorio protiv idolopoklonstva); na etičkom planu naučavali su nadilaženje strasti i privrženosti (=apatheia), napose odricanje od političkog života (!).

Stoici su slijedili Zenona Ciparskog (340-265.g. pr. Kr.) koji se opirao Platonovom idealizmu; prema njemu sva bića čine kosmos kojim upravlja svemogući logos, od kojeg čovjek posjeduje sjemenke-logoi spermatikoi (Pavao će na temelju toga naglašavati čovjekovu srodnost sa Bogom). Etička orijentacija jest gospodariti sobom i svladavati strasti da bi se postigao „stoički mir“ (ataraxia).

Pavlov govor izazivao je dvostruko neshvaćanje (17,18). Jedni u njemu vide čavku tj. sakupljača sjemenki u smislu da bi Pavao kupio tuđe misli bez da uspijeva postaviti neku svoju teoriju. Drugi ga vide da navješćuje strane bogove, tj. božanski par Isusa i Anastaziju jer grč. anastasis shvatili su kao vlastito ime – ovdje se očituje odbijanje navještaja o uskrsnuću i potrebe obraćenja na koje ih poziva Pavao. Tako Pavao biva „klasificiran“: ili je osoba bez kulture, ili navješćuje strane bogove (xenia daimonia) – optužba slična onoj koju su postavili protiv Sokrata; Luka možda aludira na Sokrata jer je optužen (osim zbog „kvarenja mladeži“ i „novih bogova“) zbog toga što je u centar filozofskog istraživanja postavio čovjeka i moralno ponašanje. Navješćivanje stranih bogova bi u Pavlovom slučaju mogao biti prekršaj tipa religio illicita.

Pavla su odveli na Areopag (17,19). To je bio brežuljak kod Akropole na kojem je bilo sjedište gradske uprave, nadležne i za religiozna pitanja. Bio je to svojevrsni javni arbitrarni kolegij na kojem su se okupljali mislioci, mudraci i filozofi, pa i snobovi, cijelog ondašnjeg svijeta – neka vrsta ondašnjeg Oxforda ili Cambridgea. Naizgled, idealno mjesto za susret evanđeoske poruke sa grčkom mudrosti! U Akademiju u kojoj je poučavao Platon, u Licej u kojem je Aristotel formirao svoje učenike, u Portik gdje su se okupljali stoici još uvijek su pristizali studenti iz cijelog ondašnjeg svijeta. (J. Holzner, Pavao)

Nije sigurno radi li se o sudskom postupku ili samo o učenoj raspravi? Bismo li mogli znati kakav to novi nauk naučavaš (17,19-20)? Upotreba grč. komparativa kainoteron, novije u naratorovu komentaru u 17,21, daje naslutiti da su Atenjani bili opsesivni čuti neku novu vijest, neku novu teoriju – stalna potraga za senzacijama!

Kako da im pristupi? Neće poći od Gospodinovih obećanja Izraelu i Mesiji, kao njihovu ispunjenju. Njegov govor, kao i drugi koje nam donose Dj, dosta je kritičan, ali favorizira iskreno traženje Boga. Da bi mogao stići do vrhunca govora i plasirati navještaj o Isusovu uskrsnuću (17,31), potrebno je prije navijestiti Boga koji Ga je uskrisio. U tu svrhu dobro mu je poslužio oltar Nepoznatom Bogu (17,23). Bog o kojem Pavao ima progovoriti Atenjanima za njih je doista nepoznat!

Govor o uskrsnuću jest i polazište i dohodište Pavlova govora. Upadljivo je da uopće nije spomenuo Isusovo ime. Razlog tome je što sada treba opravdati svoj nauk ne u svojstvu vlastitog židovskog identiteta, nego u svojstvu neobičnog navještaja koji ga prikazuje strancem koji naviješta tuđe bogove. Iako se ne deklarira židovom, Pavlov monoteistički nauk o Bogu Stvoritelju sa prizivom na univerzalnost Njegova suvereniteta jasno očituje njegov duhovni identitet.

U uvodu (17,22-23) Pavao, u tradicionalnom stojećem stavu oratora, koncentrira se na neznanje koje će u zaključku zahtijevati potrebu obraćenja (17,30). Iako smatrani veoma bogoljubnima, činjenicu da imaju oltar Nepoznatom bogu Pavao koristi da bi im imputirao kako su u neznanju – poput Židova u Dj 2 (iako je oltar vjerojatno trebao implicirati sva do tada neimenovana božanstva i tako kompletirati atenski pan-theon) i kako bi lansirao svoj nauk o Bogu o kojem oni ne znaju. Međutim, problem će nastati kada ih Pavao bude „razočarao“ jer na njihovom neznanju neće ponuditi novu spoznaju za kojima su žeđali (17,21), nego objavu tj. svjedočki navještaj o Objavi Sina Božjega. Dakle, umjesto da dobiju znanje kojim će oni raspolagati u skladu sa svojim logos-om, trebaju prihvatiti svoje radikalno neznanje o Stvoritelju i staviti sebe na raspolaganje Njegovu Logos-u tj. obratiti se.

Pavao Boga Stvoritelja (17,24-25) predstavlja u duhu proročke tradicije (napose Iz 42,5) te u skladu sa važnim epikurejskim i stoičkim naglascima. Dodaje da Stvoritelj nema potrebe za obitavalištem (17,24; usp. Iz 66,1) – što je tvrdio i Zenon – niti da mu se služi (17,25), što su naglašavali epikurejci. Pavao time naglašava liniju koju su zastupali i starozavjetni proroci: Bogu ne treba kult poradi njegovog materijalnog aspekta; smisao kulta jest dijalog s Bogom – traženje Boga (17,27). Dakle, svemir u svojoj ukupnosti jest Božja ponuda dijaloga – nju su neki poete (Arotos iz Pavlove rodne Cilicije, stoik Kleantes i dr.) dobro interpretirali kad su rekli u njemu živimo, mičemo se i jesmo (17,28); kozmos je harmonična poema (koju stvori Bog, grč. epoiēsen) koju čovjek-poeta treba osluškivati i preko nje čuti ono na što nutka Bog ljude (17,30). Štoviše, ističe da svi potječemo od jednoga (17,26), što se može odnositi na monogenizam (Adam i Eva), ali i na to da potječemo od Boga jer, kako rekoše grčki poete, Njegov smo rod (17,28-29). Ovo je čak vjerojatno jer i Iz 45,11-12.18-19, govoreći o Stvaranju, afirmira usku vezu između Stvoritelja i čovjeka govoreći o posinovljenju (dakako, Pavlu ni na kraj pameti nije panteizam kako danas neki tumače ove retke!).

Naglasivši ljudsko srodstvo s Bogom, Pavao može bez problema osporiti potrebu idolatrije (17,29) oličene bezbrojem statua koje su „krasile“ Atenu, a njemu – pravovjernom židovu – izazivale mučninu tako da se ogorčio u duši čim je kročio u grad (17,16).

U finišu govora (17,30-31), Pavao povlači konzekvence do sada rečenoga. Da bi Božji projekt Stvaranja bio do kraja ostvaren, posebice s obzirom na ljudski grijeh i neznanje, Stvaranje poprima obličje otkupljenja. Bog svoju životvornu riječ udjeljuje kao sud oproštenja svojim „srodnicima“ (usp. 17,28) – sud će biti po Čovjeku u kojem će biti ovjerovljen kao pobjeda života nad smrću (17,31). Dakle, sa terena misaonih konstrukcija, Pavao je sišao u život: i Isusova smrt i uskrsnuće a i obraćenje na koje su Atenjani pozvani, pripadaju području realnih životnih iskustava. Ovaj horizont životne prakse uvod je u novo Stvaranje koje započinje uskrsnućem.

Time je Pavao, bez da spomene Isusovo ime ljudima kojima ono ionako ne bi puno značilo jer nisu familijarni sa biblijskom tradicijom, iznio Logos Božjeg projekta sa kozmosom. Svoj govor završava upravo pojmom uskrsnuća od mrtvih, što je također posljednja riječ Radosne vijesti – sa teodiceje Pavao ovdje prelazi na kršćansku kerigmu (R. J. Dillon, Djela apostolska). Ljudi koji su dane provodili mozgajući i bruseći svoju elokvenciju sad su pozvani na dvostruki pomak: na teorijskom planu trebalo je „doći“ do svojih granica i prekoračiti ih jedinim mogućim načinom – vjerom, a na praktičnom trebalo je obraćenjem započeti novi život.

Reakcije na Pavlov govor su višeznačne (17,32-34). Većina je ili ravnodušna ili ga počinje izrugivati. Luka bilježi da ipak neki povjerovaše, među njima Dionizije Areopagit i Damara (17,34).

Nedvojbeno je da Luka ovaj govor donosi kao primjer Pavlovog navještaja učenim poganima, kao što je Pavlov govor u Antiohiji pizidijskoj bio uzorak obraćanja židovima (Dj 13). Iako većina slušatelja nije prihvatila navještaj, Luka ga ipak stavlja kao ogledni primjerak inkulturacije i, pošto Pavlov navještaj sa ideološke razine na koncu prelazi na sasvim praktičnu, sugerira da neuspjeh ovisi uvelike od atenskog auditorija koji stalno trati vrijeme na pripovijedanje i slušanje uvijek novih saznanja (17,21). Pavao ih nije mogao pokušati uvjeriti čistim racionaliziranjem, nego nužno putem pozivanja na povijesnu osobu i događaje života, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, što grčkom mentalitetu ne odgovora jer ne mogu prihvatiti da Logos mogu pronaći u kontigentnoj povijesnoj osobi; ne mogu sa razine teoretske analize ratiom prijeći na povjeravanje povijesno-spasenjskom iskustvu. A to je neizostavno jer koliko god kršćanski navještaj može biti racionalan i racionaliziran, on se u krajnjoj liniji opet upire na povijesno događanje Božje Objave i Kristovog spasenjskog zahvata.

Mišljenje nekih katoličkih egzegeta iz frankofonskih zemalja jest da je prigodom fijaska na Areopagu Pavao „naučio lekciju“ i napustio govore temeljene na visokoj mudrosti i odmah prelazio na ponizno prikazivanje sablazni križa (1 Kor 2,1-5).

Ironiju i sarkazam kojim su mu uzvratili slušatelji, ne treba gledati samo kao puki poslovni fijasko. Oni na literarnom planu Dj nagovještavaju njegovo buduće uhićenje i činjenicu da će ga tretirati kao luđaka (26,24), a u širem biblijskom kontekstu pridaju mu tragični usud proroka koji, suobličen Kristu, treba podnositi poniženje križa.